U Beogradu je tokom decembra izasao novi casopis "PROFIL", sa uredjivackom
politikom koju je najbolje, u jednom od intervjua, sazeo njen urednik
Milomir Maric: "Srbi su izgubili jedan, drugi rat...ako ne znamo da
ratujemo, znamo da pravimo dobre casopise. " Imajuci uvidu ekipu novinara
koja je okupljena, "PROFIL" bi trebao da nasledi koncepciju nekadasnjeg
lista START. Stampan u Italiji,sa najkvalitetnijom stampom i dizajnom,
trebao bi da predstavlja prekretnicu u BGD izdavastvu i, nadajmo se, veciti
rastanak od casopisa stampanih na bukovoj kori. Od iduceg broja "PROFIL" ce
se pojavljivati jedanputa mesecno i na kioscima sirom sveta.
Pozdrav, Milan
PROFIL
Na rusevinama Bregoviceve Jugoslavije
MOJA MAJKA SE OBLACILA KAO JOVANKA
Razgovoor sa Goranom Bregovicem vodio:
Petar Popovic
S' kojom vrstom emocija sada gledas na Bijelo dugme?
- Cijeli zivot imam mali problem sto se nikad ne vezujem prejako za bilo
sta. Tako da sad, kad me ubacis u ovako nesto kao sto je Bijelo dugme,
lijepim se polako, ovako retroaktivno zato jer sam bio otisao od svega sa
velikom radosc'u. Zato sto mi je posljednjih deset godina smetalo da
izigravam poznatog covjeka. Da nije bilo rata, ja sam vec' bio viden za
penziju. Nisam htio vise nista da radim, od kako sam kupio kucu na moru.
Isao sam i vjezbao se za penziju s ribarima. Da nije bilorata, Ja praKtlcno
vise nikad ne bih radio. Mislio sam da sam previse radio, previse bio
poznat i to me je jako nerviralo. Sad kad kazes Bijelo dugme, ja se sjetim
da sam morao da budem tinejdzerska zvijezda i kad o tome danas razmisljam
to mi je tako blesavo. Ali kada vrtim film unazad, sjetim se i tih lijepih
stvari. Znas, i danas kad neko krene da svira gitaru krene sa tim da mu se
desi sve ono sto se desilo Bijelom dugmetu. Ja imam problem sto sam to
izgustirao odavno, i to me je posljednjih deset godina zamaralo. Radio sam
svake dve-tri godine plocu, zatim tumeju, pa sam podnosio da budem peznat
na par mjeseci, ali sam zivot bez Bijelog dugmeta dozivio kao veliko
olaksanje. Napokon mogu da radim onako kako sam sanjao posljednjih deset
godina, a to je da pravim ploce, da ih Ijudi kupuju i imaju kod kuce a da
ja nisam obavezan da se slikam zbog toga.
Iz koje se frustracije u Sarajevu krajem sezdesetih, pocetkom sedamdesetih
ulazilo u rock'n 'roll?
- U rock 'n 'roll se uvijek ulazilo sa vrio jednostavnim razlogom, zbog
toga sto su djevojcice vise volele gitariste od automehanicara. To je svuda
isto i nije nista tajanstveno. Kasnije, ovi sto su talentovaniji nadu neki
motiv vise u svemu tome i ostanu.
Kad vrtim film unazad, sjecam se da sam sa petnaest godina svirao u kafani.
I kad sam uspio, onda sam rekao: Stani, to sam vec' odradio jednom u zivotu
i vise se nikad nec'u vratiti u kafanu, makar morao biti profesor
filosofije. Sa osamnaest sam bio profesionalac u inostranstvu, tako da
posle nisam imao zelju da ponovo radim u inostranstvu.
A tih sedamdesetih godina Sarajevo je imalo jednu atmosferu koja je bila
jako zgodna, atmosferu strahovitog mijesanja umjetnika. Mogao si na istom
mjestu nac'i pjesnike iz te generacije koja je vjerovatno najbolja,
generacija Rajko Nogo, Dusan Trifunovic', Radovan Karadzic'... svi su oni
bili krug oko kojeg se recitovalo i pjevalo za istu publiku. Prakticno,
istu publiku koja je isla na vjeceri poezije, posec'ene jednako kao i
muzika. Sjec'am se maratona poezije... E, iz te atmosfere je izasla jedna
generacija pjesnika koje mi danas znamo kao najvec'e i najznacajnije
pjesnike sarajevske i ovih muzicara koje danas znamo, u sirokom potezu, od
Indeksa pa do recidiva, grupa koje su izasle iz Sarajeva posljednjih par
godina.
Sta je tebe odredilo kao muzicara? Kako se sad osec'as kad si gitaru
zamenio kompjuterom?
- Kao klinac sa sesnaest-osamnaest godina u mozak sam uvaljao toliko puno
LSD-ja, da moj mozak nikad nakon toga nije radio Ijudski. Od mog mozga
nikad nisam ocekivao neke ozbiljne akcije, tako da nikad nisam ni sjeo da
ucim nesto ozbiljno. Studirao sam filosofiju i sociologiju zato sto je to
bilo na pragu neke ne bas narocito ozbiljne nauke, da se ne mora bas nesto
strogo raditi. Kasnije sam strogo svjesno odgajao svoje neznanje kao
poseban oblik znanja. Ja objektivno imam malo mozak koji je nekooperativan,
ali jos kad mu dodam da radim na tome, onda dobijem minimalna zanatska
znanja. Ali, to mi omogucuje da budem otvoren za mnoge stvari. Vjerovatno
mogu da sintetizujem slobodnije nego neko drugi ko je specijalista. Neko ko
ne zna, u moguc'nosti pravljenja sinteze mu se otvaraju cuda. Znanje je
uvijek teznja ka poznatom. Razlika izmedu skolovanog i spontanog muzicara
je u tome sto muzicar uvijek sto savrsenije ispunjava postavljeni zadatak.
Moia srec'na okolnost je taj invaliditet mozga i sto svijesno konzerviram
talenat. Srec'om, uvijek smo imali dovoljno para da platimo nekoga ko zna
sto meni treba, tako da sam uvijek imao najbolje muzicare, dirigente. A
moja uloga je bila da sve to duva oko mene.
Ja sam imao pauzu kada sam se vratio iz Italije i upisao fakultet. Pola
godine nisam uopste svirao. Tek na cetvrtoj godini nekom je palo napamet da
idemo nesto da snimamo. Malo je falilo da postanem nesretni profesor
marksizma. E sad, ispalo je da sam ja neko ko ima sretne struje oko glave,
sve sto radim odmah uspjeva, tako da je i to uspjelo sa Ijudima sa kojima
sam ja prije toga bio u inostranstvu, Bebekom i Zoranom...
Prije nas objektivno niko nije mogao da zivi od rock'n'rolla.To je nas
patent. Svi su, onako, svirali uz studije a posle, zna se, radis neki
normalni posao. Niko nije blesav da se tim zamajava cijeli zivot. Tako da
smo mi prakticno izmislili da se moze od toga zivjeti.
Kada si postao svestan da se moras nositi i sa stvarima mnogo vec'im nego
sto su pesme - sa slavom, obavezama, predrasudama i novim situacijama za
celu jugoslovensku kulturu?
- Imam osjec'aj da je prvih pet-sest godina proslo strasno brzo. Mi smo oko
prva dva-tri LP-ja bili prakticno po tristo dana na turneji. A kad si na
turneji, dovedes se u stanje savrseno dobro raspolozenog idiota i to je
bolest svih rock'n'roll bendova na svijetu. Neprekidno ides iz hotela u
hotel, na tristo dana prakticno. Promijenis sto pedeset zena. To te vodi u
jednu vrlo zabavnu idiotiju. Prakticno nemas dodir ni sa jednim problemom.
Izuzev jednog jutra, kad ti to sve dosadi, kao sto je meni na kraju
dosadilo.
Zivot tinejdzerske zvijezde je svuda u svijetu isti. Ludilo, alkohol,
budalasanje...Kad se danas u to vratim...nije zgodno ni sve sada pricati.
Mozes zamisliti citav taj period koji je podrazumijevao par tih ekskurzija
na Istok. Na Istoku su se nase ploce prodavale na crno, uvijek smo bili
poznati, nasa muzika je tada bila ispred. Sampanjac, kavijar, ludilo cijeli
dan... Pogotovo ta turneja gde je Mica zamenjivao Ipeta, pa je bend dobio
takvu dozu alkohola.
Onda ta snimanja u inostranstvu. Posto smo jos imali ugovor sa "Jugotonom",
onda je to bilo "daj da im potrosimo jos para, da bas ne uzivaju do daske".
Podrazumijevalo se da snimamo dva debilna snimka u RCA studiju u Njujorku,
gdje je snimao Karajan sa pokretnim plafonima. Mi smo tu snimali vjecna i
znacajna djela kao sto je "Milo-milo-Milovane," koja od cistog
instrumentarija ima jednu harmoniku i mandolinu. Tako, iz cistog pasjaluka.
Ali znao sam dobro sta c'e se desiti onog trenutka kad se neko od moj ih
upetljao sa drogom ili maloljetnicama. Sve s=E8 moglo raditi kod nas, samo s=
e
nije smelo imati posla sa drogom, da droga bude na turneji. Ne zato sto sam
ja puritanac, ili sto ja to ne bi, vec' zato sto sam znao da nam je odsjek
za drogu u svakom mjestu za petama. Cak su nam dolazili u garderobu i
predstavljali se. To je nesto sto je tada bilo u opisu radnog mjesta svakog
odeljenja za drogu u Jugoslaviji. "Vidi kume sta ovi imaju u bubnjevima". I
onda Ipe stvarno stavi drogu u bubnjeve, i to ni manje ni vise nego tri
kile. To sudenje je bilo pretjerano, vjerovatno u zelji da preko jadnog
Ipeta vaspitaju sve ostale milione. Iz svega, Ipe je izasao kao velika
zrtva, nakon cega se nikada nije oporavio. Jer, objektivno, nakon ta dva
zatvora, tih godina u Zenici i Foci, on Je izasao sa Jednim gadnim
iskustvom.
Afere su isle same od sebe... Koliko ploca, toliko afera. Medutim, ova
afera sa drogom mi je najteze pala. Zato sto je neko pao kao licna zrtva.
Ostale afere su bile obicne, zabavne.
Zbog jedne afere si otisao na radnu akciju.
- Mislim da smo tad krenuli na radnu akciju zato da probamo malo da uvedemo
disciplinu u cijelu stvar. Ne znam zbog cega, ali ja vjerujem u ram, okvir
za stvari. Pogotovo u ram za Ijudsku slobodu. Tako da ne znam sta smo u to
doba radili, ali sam imao zestoku potrebu da se vratimo negde gdje nam je
postavljen neki okvir koji je mnogo uzi od onoga u kojemu mi uzivamo.
Mislio sam da nam to treba za nesto. Isli smo na radnu akciju na kojoj smo
radili, nismo svirali. I dan-danas mislim da je to bilo korisno. Bez obzira
kako se danas iz ove perspektive gleda na socijalisticke akcije, mi smo to
koristili za privatne svrhe.
Vratimo se u osamdesete godine umro je Tito. Kakav je tvoj odnos prema njemu=
?
- Ja sam uvijek volio taj socijalisticki kic. To je uvijek bilo dirljivo
kic, toliko dirljivo neukusno da mi je bilo drago. Sa Titom nikada nisam
imao direktan susret. Nas su doveli da jednom sviramo za njega pod vrlo
mucnim okolnostima i svirali smo jedno deset-petnaest sekundi. Mozes
zamisliti kako to izgleda kad tu sviraju Bijelo dugme, orkestar, hor i
balet HNK. Tito je bio i otisao i onda smo mi ostali sami, tako da ja nemam
iskustva koji su drugi muzicari sa njim imali, sjedili i cugali.
Ali, kada govorimo o tom kicu moram rec'i da mi je on uvijek bio tako
sladak da nisam mogao biti zlocest prema tome. To je bilo toliko dirljivo
neukusno da ti je moralo biti drago. Ja sam volio njegov kozni kaput koji
od covjeka odmah napravi direktno spomenik. Ulazile bi i izlazile stvari iz
ormara, ali je kod mene uvijek ostajao taj kozni kaput u kome odmah
postajes spomenik, taj sam zadrzao mozda deset godina. Od Zdravka sam dobio
na poklon sat na kome se Tito pojavljuje i nestaje.
Moja se mama volela oblaciti kao Jovanka, sa onim pundjama. To mi je sve
izgledalo kao domac'e, to bi svako uradio da je na njegovom mjestu. Zato mi
je to bilo dirljivo. Nije uradio nista sto neko drugi ne bi. Svaki bravar
bi svirao klavir, svaka zena bi se drzala kao Jovanka. Imao sam neke veze
sa manekenima, pa je tu bila neka gospoda koja je Jovanku oblacila. Ova joj
sasije, a ona uzme pa jos malko dosije sljokica. To mi je bilo tako slatko.
To bi isto i moja mama uradila.
Onda sam imao veliki stan nakrcan tim kicem. To sam volio. Velike Lenjinove
plakate koje sam dovukao iz Rusije. I Marksa. I to sam delio okolo. Plakate
i zastave.
Primetno je da izbegavas razgovore o roditeljima. Nisi hteo da ih u sve
mesas ili je nesto drugo po sredi?
- Cinilo mi se odvise pateticno. Recimo, moj je otac bozji covjek i njega
mi je gre'ota dirati. On se poslije svega vratio u svoje selo kod
Krizevaca. Sad pomalo svira violinu.
On je, inace, bio...
- Vojnik.
Imas li neku njegovu karakteristicnu crtu?
- On nije bas redovao kako treba. Penzionisan je kao pukovnik ili
potpukovnik sto i nije "uredno" ako znas da je iz rata izasao kao borac...
On nije bio tipican vojnik, malo je na svoju ruku i da tako nije, on bi do
penzije dalje stigao... Od njega sam naslijedio dobro raspolozenje.
Neprekidno sam dobro raspolozen i neprekidno pjevusim.
U kakvim si okolnoslima odrastao?
- Izmedu Srba, Hrvata i Muslimana. Tako mi i ostatak zivota protice u
slicnim okolnostima. Ja sam zbog najpovoljnijeg poreza bio prijavljen u
Sloveniii. Volio sam Sarajevo vise nego ista na zemaljskoj kugli, ceznuo za
njim kad god sam na duze vrijeme odlazio, ali mi je bilo jako glupo da u
njemu plac'am takav i toliki porez. A onda, jako se veselim sto j e
"Djurdevdan" najvaznija pjesma u mojoj karijeri. Ima nekakvog uspjeha u
svijetu, zapravo se cijela muzika filma "Dom za vesanje" bazira na toj
pjesmi. Veseli me sto je vremenom zaboravljeno ko ju je komponovao vec' se
pjeva po kafanama kao narodna. A to se desava jednom u karijeri nekog
kompozitora : da napise a da se ne osjeti da je pisano nego da je nastalo
samo od sebe. Drago mi je da Srbi tako vole jednu moju pjesmu. Sve je u
zivotu tako isprepletano. Kad prode ovaj uzas, u kojem se svi Ijute na
posljednjih 50 godina, ispostavic'e se, zapravo, da tu ima puno stvari za
pljuvanje, ali da je 50 godina u istoriji naroda koji zive na ovom prostoru
ostavilo traga. Jer je nemoguc'e da se Srbi i Hrvati toliko dugo mjesaju,
Muslimani i Srbi, Hrvati i Muslimani, a da jos uvijek zadrzimo sve stare
predrasude kao i prije 45 godina. Ne mogu da shvatim da postoji bistar
Srbin ili bistar Hrvat koji misli da su svi Hrvati radili prekovremeno u
Jasenovcu ili da su svi Srbi cetnici. Predugo smo se mijesali da bismo bili
toliko netolerantni.
Dugo si vesto izbegavao politiku sa obrazlozenjem da nemas sta vazno da
kazes. Smeta li ti sto danas svi na svakom mestu imaju da svima bez puno
tolerancije i uvazavanja, kazu puno toga.
- Politika je nesto sto zbilja Jugoslavenima radi strasne stvari. Ne samo
pod vlasc'u komunista. Hiljadu godina glupe i grozne politike. Ja ne znam
uopste kako bas ovim narodima polazi za rukom da imaju tu vrstu prokletstva
da im se uvijek dogadaju jedne iste stvari. Uzgred, ne moguda shvatim da
kod naroda koji vaze za bistre uvijek prolazi ta fora.
Zalosno sto ovi narodi nikad nisu dozivjeli da politika radi nesto dobro za
njih. Tako da je normalno da svi misle i govore o politici kad im radi o
glavi. Mislim da nije trebalo da pravim ista sto ima veze sa politikom.
Znas kako, sa godinama mi je bilo tesko odoljeti. Sada neke stvari imaju
opravdanJa, mada su neke anticipirale neke druge, neke su bile ispred svog
vremena tako da ih je tesko proglasit za glupe. Vrijeme kada smo Tempo i ja
pjevali "Padaj silo i nepravdo" bilo je pet godina prije nego sto je
Jugoslaviji palo na pamet da treba silu i nepravdu rusiti. Kad sam imao
"Ovdje neko nec'e copor nafi ako ne nauci urlati?" Ja sam, na zalost,
dozivio da mi se pjesme realiziraju. Nisam sretan od toga. Volio sam da su
mi ploce nastale iskljucivo od Ijubavnih pjesama. To bih zaista volio.
Kako se, sa ove distance, sec'as albanske pesme obrade himne "Hej Sloveni",
"Lijepa nasa, tamo daleko", "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo"?
- Pravo da ti kazem, ne mogu tacno da se sjetim sta me je rukovodilo kad
sam radio te pjesme. To samo od sebe, valjda, izade. Cini mi se da sam se
zapitao zasto da ne probam nesto na albanskom, posto vec' imamo tu
poziciju, mozda neko zapamti dvije-tri rijeci. Sjetio sam se da su u
vojsci,negdje u c'osku, uvijek Albanci sami za sebe pjevali "roka
mandolinen," tako da sam kod ovih koji su prevodili nesto ...sto sam ja
pisao, insistirao na tim recima koje svi pamtimo iz vojske. Ne vjerujem da
je bila kakva narocito vec'a namera posto u to vrijeme niko i nije imao
podjelu sa Albancima. Moja je namera bila da probam da neko nauci nekoliko
albanskih rijeci. To mi je poslije donijelo to da ima u Zagrebu jedna
burekdzinica koju drzi Albanac, pa nikad nec'e da mi naplate burek. U
Skoplju takode... Ostavilo je neki trag. Cijela ploca "Pljuni i zapjevaj,
Jugoslavijo" imala je taj neki mali koncept koji je trebalo da bude
zaokruzen, medutim, nije se mogao ostvariti. Bilo je zamisljeno da se
pojave svi drzavni neprijatelji na jednom mjestu. Pisao sam "Ruzica si
bila" za Vicu Vukova, mislio sam da stavim na omot Mic'u Popovic'a, htio
sam da pjeva Tempo... Ta ploca je bila zamisljena kao jedan takav koncept.
Ali, cim smo krenuli u kontakt sa Vicom Vukovom, Udba je odmah pocela da
prati menadzera Raku; nakon sastanka sa Vicom u Zagrebu njega su uhapsili
na aerodromu u Sarajevu. Ja sam isao na sastanak sa Mic'om Popovic'em, a
onda me molio direktor "Diskotona," posto je on znao da me prate, da se ne
upustam u to. I Mic'o mi je rekao da sam premlad da pravim probleme bez
velike potrebe. Onda je to bilo i tehnicki neizvodljivo. Niko nije htio da
stampa plocu na kojoj pjeva Vice Vukov a na omotu ima Mic'u Popovic'a.
Nisam imao sta puno da mislim hoc'u ili nec'u; jednostavno, nije bilo
tehnicki izvodljivo. Nit je iko htio da snima Vicu u studiju, nit je iko
htio da stampa omot sa Mic'om. Stvar je tako ostala sa Tempom, da pjeva sa
horom iz sarajevskog sirotista "Ljubica Ivezic"'. Taj dom za napustenu
djecu, blizu mog stana u Sarajevu, cesto se pokazuje na televiziji. Moj
plan je bio da Tempo sa tom sirocadi pjeva "Padaj silo i nepravdo", sto je
on rado prihvatio. Moje iskustvo iz tog susreta je zbunjujuc'e: srec'es
jedan mita zapravo ustanovis da su junaci iz svih ratova vrlo slicni. Tempo
je jedan energican covjek, vjerovatno u ratno doba jako dobar ratnik. Kad
je usao da sa mnom otpjeva jednu takvu pjesmu nije bio zaveden nicim, nego
je to njemu odgovaralo u jednom malom njegovom licnom konceptu. Tako da mi
je to ostalo kao nesto vrlo zgodno.
Kad je izasla ta ploca, onda su svi moguc'i komiteti sjeli da objasne da li
je to "pljuni u sake pa pjevaj", ili je to ono ne daj Boze. Stiglo je do
Mikulic'a, mada ja nisam imao takve namjere. Tu turneju smo uvijek
pocinjali sa himnom. "Hej Slaveni" je jedna vrlo lijepa himna, jedna od
rijetkih lijepih, steta samo sto lici na poljsku. Ali, kao i sve nase
lijepo lici na nesto sa strane. Muzicki je jako fina, tako da sam uvijek u
mraku dok je himna svirala imao to intenzivno osec'anje.
"Tamo daleko - Lijepa nasa" - to je takode linija koncepta, da se u red
stavljaju stvari koje su u neredu. Slucajno sam Svirao te dvije melodije i
ustanovio da su ideoloski, ili u bilo kojoj drugoj konotaciji koja oko toga
ide nespojive, ali ako ih stavis kao dvije melodije, jednu pored druge, one
imaju logiku koja stoji, cak nenarusivo stoji. Nekom ko ne zna da su to
"Lijepa nasa" i "Tamo daleko" to ide, cak mislim da u jedan film koji sada
radim stavim to kao lajtmotiv. Jer, to je toliko prirodno, da se taj jedan
pocetak durski, hrvatski, poslije nastavi u molski smirujuc'i, srpski dio,
jedna jako lijepa melodija ispadne od svega toga. Ja sam mislio da je
cifela guzva nastala oko te pjesme, medutim, nije. Sve neprijatnosti koje
su bile na toj turneji donio je "Durdevdan" koji su navijaci "Zvijezde"
poceli da pjevaju kao himnu, po stadionima. U momentu kada su "Lijepa nasa"
i "Tamo daleko" slijepljene, nisu proizvodile nikakvu narocitu odbojnost,
jer sam ja to radio sa klapom "Trogir" i "Prvim pjevackim drustvom". To je
islo ko mlijeko.
O filmu i drugovima koji su te u sve gurnuli. Sta si nasao unutra?
- Prvo sam nasao: da nisam ja odgovoran za sve sto je u dobrom filmu divna
pozicija, a u losem filmu jeziva. Jer, samo u dobrom filmu mozes napraviti
dobru muziku. U losem filmu, ako napravis ne znam kakvu muziku, niko je
nec'e cuti, tako da se to otpise jer nije sva odgovornost na tebi. A u
dobrom filmu je zgodno jer ipak pokupis malko slave. Mada, za nekog ko nije
imao biografiju poput moje, da mu se ego najeo i preJeo, to je pozicija
koja bi malko smetala jer svu slavu i pare uglavnom nosi reziser. Ja nisam
htio ranije prije Emira da radim filmove jer mi je oduvijek bilo premalo
slave. "Dom za vjesanje" sam radio dzaba, cak mi se cini da sam ja i platio
snimanje, ali sa velikim zadovoljstvom jer sam oduvijek bio njegov fan.
Objektivno, sa Simketom nije imao neku komponovanu muziku u filmovima, nije
ni imao potrebe. Uglavnom, ti pariski reziseri su uvijek shvatali muziku
kao neko ortopedsko pomagalo i nastojali su da budu malo bolji od
situacije. Tako da smo tek u "Domu za vjesanje" mi radili jedan demo pa je
poslije izasla dosta zgodna muzika.
Da li se sec'as poslednje turneie?
- Poslednje turneje se sjec'am kao vrlo mucne. Mislim da je prvi koncert
bio negdje ovdje. Valjda, Sremska Mitrovica. Izvedu nas u mraku na binu,
mislis nema nicega u tom mraku osim publike, a cujes prvi put taj fon
"Srbija", "Srbija" ... Upale se svjetla a ono prepuno srpskih zastava,
nesto sasvim novo. Kao po ironiji, sutradan sviramo u Hrvatskoj. Isto mrak
i iz mraka hrvatske zastave po dubini. Kamione smo imali isarane sa "Srbija
uber alles". Posle to isto u Hrvatskoj. To je bilo prije skupova,
demonstracija. To se prvi put vidjelo po nasim koncertima. To je nesto sto
mi je pravilo strasno mucan utisak i jedva sam cekao da se zavrsi ta
turneja.
Sta ti je ostalo neuradeno u Bijelom dugmetu?
- Ne vjerujem da ima nesto.
Ipak, neki mali san?
- Sanjao sam da negdje ostanem na putu, recimo na Tajlandu, Filipinima.
Htio bih da brodom odem na juzna mora... Putopise bi trebalo zabraniti, oni
su opijum za narod. Imam osjecaj da neko potplacuje te Ijude da pisu takve
putopise samo da Ijudi nigdje ne bi sami kretali. Umjesto da putujes oni
tamo putuju umjesto tebe pa ti to prepricavaju. Sve je sracunato: da si sve
manje zivotinja, a sve vise biljka. Oni bi da ti uvale korjen i da tu kao
kreten siedis.
Raspadu Bijelog dugmeta slican je epilog i druge Jugoslavije. Tvoja muzika
je obelezila te njene poslednje godine.
- Sa ove distance covjek bi mogao postaviti dogadaje koji su tekli
paralelno. U ono doba, ko je mogao misliti da ce stvari u Jugoslaviji tec'i
bas u tom pravcu! Vjerovatno bi se mogli videti simptomi toga Vsto ce se
desiti. Sad, ne bih mogao da zamislim Bijelo dugme cak i da nema veze sa
mnom. Ne mogu da zamislim jednu takvu grupu u ovim okolnostima. To je nesto
Vsto je jednostavno islo uz to vrijeme. Ne mogu da zamislim da neko ponovo
pravi grupu, pocne da svira, da izdaje ploce. To je tacno nesto Vsto spada
u jedno proslo vrijeme i to je zavrvseno, gotovo.
Kako ti izgleda sudbina prognanog? Neki za njom ceznu?!
- Ja ne. To je pasija ovih mediokriteta da od sebe nesto naprave, da svoju
sudbinu po tome izdvoje.
Kako bi voleo da se pamti era Bijelog dugmeta?
- Citave generacije sada otkrivaju staru muziku, Stonse, Bitlse, ali to ne
znaci da c'e se to ikad kao muzika jos jednom vratiti. To se nec'e desiti.
Ali ce se, sve vise sluVsati stare ploce. Tako i Bijelo dugme.
Sta je sad tu ironija...Ja sam sad dosao iz Rima gdje su svirali moja dva
kvarteta, sad su u Parizu svirali jedan moj kvartet. Nalazim se u strasno
smijesnoj situaciji. Nekog iz ordinarno sub-sub kulturnog miljea na drugom
mjestu stavljaju u etabliranu kulturu. U Rimu moj mali kvartet svira
vjerovatno najbolji gudacki sastav na svijetu (Balanesku). Neugodan
osjecaj.
Posle Bijelog dugmeta u inostranstvu radis sa mnogim slavnim i poznatim
Ijudima. U tom odnosu, osec'as li se indiferentno sto dolazis iz jedne male
zemlje, iz male muzike, ili ti tvoj rad omoguc'uje slobodu?
- Prvo, ja sam dosao u inostranstvo ne svojom voljom nego po sili dogadaja.
Prakticno sam bio penzionisano lice. Nisam viVse htio da radim, bilo mi je
dosta. Otkrio sam, bez obzira koliko to sad grubo zvucalo i bilo neumjesno
reci, da je rat nesto kao prirodan proces koji pomjeri u zglobovima stvari
koje su se uzglobile. Nastanu iscasenja iz kojih pocnu da se radaju nove
stvari.
Ja nikada nisam volio da radim. Moja biografija je tipicna biografija
lenjivca. Kao penzioner sada sam otkrio da volim da radim. Ja nikad nisam u
zivotu radio izuzev u posljednje dvije godine i to je doslo kao direktna
posljedica rata. Kao direktnu posljedicu rata zatim imam i to da vise nemam
zavicaja.
Kad govorim zavicaj, za nekog ko pivse pjesme, to ima drugacije konotacije
nego za nekog ko je samo napustio kucu. Naravno, ja sam napustio i kucu,
nije bitno. Ali sam ostao bez zavicaja u svakom pogledu. A to je za nekog
ko pise pjesme jedno sakacenje dosta ozbiljno jer ja ne mogu vise da pisem
pjesme, ne mogu da ih pisem na svom jeziku.
Zbog toga ja sad samo recikliram pjesme. Zivim vani i kad Igiju dadnem
pjesmu "Na zadnjem sjedistu mog auta", on od toga kao poticaj napravi "In
The Deathcar". Ja sam, dakle, prinudjen da od toga napravim kompromisne
derivate, ne mogu vise da kontrolisem svoj materijal od pocetka do kraja.
Iscasen iz svog zavicaja, tog nekog kulturnog, mentalnog i emotivnog, u
prvo vrijeme sam bio uplasen i zgrozen da bih sad poceo da uzivam u tome.
Sad kad pogledam unazad, sad dozivljavam svoj grad i svoju zemlju kao nesto
sto mi je postavljalo okvire koji su objektivno mali i u kojima sam ja
uzivao.
Jugoslavija je nesto gdje kad prdnes tvoj prdez ti ne smeta, ali ti je tudi
grozan. Tako kod nas izgleda. To je prdez koji ti, nazalost, prija. Zbog te
prijatnosti ti ne izlazis iz tih okvira. Ali, objektivno kad pogledavss tu
je bilo Ijudi sa dovoljno talenta da izlaze ranije nego sto izlaze.
Da sam ja izasao sa dvadeset godina, ja sam mogao da pomjerim stvari sa
puno vise snage nego sto ih sada pomjeram. Ali, gledajuci na to tako, sad
sam izmjeVsten iz svog mjesta, vise nemam zavicaj - poceo sam da uzivam u
tome. Kao prvo, oslobodio sam se svega sto mi je bilo kao balast, a to su
kuc'e, stanovi, automobili, jahte, i ostao sam bez icega. To mi je doslo
kao takvo divno olaksanje da ga ne mogu ni opisati. Obec'ao sam da nec'u
vise nikad nista da imam. Sad sam slobodan da idem gdje god hoc'u. Imam taj
mali stan u Parizu, ne racunam ga kao neku imovinu, gdje s vremena na vreme
nesto malo radim, cak nemam ni veliki auto. Imam mali auto u koji stavljam
svoju opremu i idem da radim po bijelom svijetu. Osjec'am se slobodnim kao
nikad dosad. S tim gubitkom imovine izgubio sam sve sto me je vezalo za
jedno mjesto, sto dozivljavam kao jedno strahovito oslobodenje. Jedan film
sam radio malo u Izraelu, malo u Monaku, jer sve ovo moje ja stavim u tri
kofercica i putujem tako. Sad je tehnologija tako zgodna da mozes raditi
kao pisac ili slikar. Uzmes svoj stafelaj i premjestis ga bilo gdje. Jedan
film radim malo u Londonu, malo u Skoplju, pa dodem u Beograd. Isao bih
vjerovatno i u Zagreb, ali mi nisu dali tamo. Doc'i ce vrijeme kad cu i
tamo moc'i, jer imam puno muzicara sa kojim volim da radim, omiljene
muzicare, studija, adrese, isto kao i ovdje. Tako da vjerovatno nikad nec'u
imati imanja i to je ta dobra strana rata. Zahvaljujuc'i ratu ja sam sebi
malo pomakao granice. Cijeli zivot sam pokuvsavao da ispitam granice u
daljinu - pa sam plovio brodom preko okeana, u visinu - pa sam sa
alpinistima bio na 6500 metara, pa putovao oko svijeta... Svaki covjek
provede zivot provjeravajuc'i gdje su mu granice, na koju stranu. Ali te
granice grada u kojem zivis imam osjec'aj da vrlo malo Jugoslavena
provjerava i to su granice na koje svi mi pristajemo nesvjesno. I, da nije
rata, ja nikad ne bih izasao iz njih, jer nisam imao potrebe. Bilo mi je
slatko, onako ususkan u to moje malo Sarajevo.Sad kad analiziras sta mi je
rat uradio, ja sam veliki ratni profiter zato sto me je oslobodio onoga
jezivog balasta koji sam imao, a to je to sto sam stekao kroz Bijelo dugme
- jezivi balast slave, imanja i imovine. Stvari koje su bile zapravo
najdragocjenije u svemu tome, a to je desetak ozbiljnih prijateljstava,
tridesetak dragih poznanstava, to stoji i dalje. Tako da ne mogu da se
zalim. Dosao sam u najbolje godine, pa c'u vierovatno sad napraviti
najbolju muziku. Nemam vise obavezu da budem poznat. Zivim u Francuskoj,
imam skoro trostruki zlatni LP tamo a niko me ne pozna. O tome sam cijeli
zivot sanjao.
Sjec'am se miksa za "Uspavanku za Radmilu M" u Londonu. Ulazi cile sa
tasnom. Ko je to? covjek iz Pink Flojda. Mogao si ga sretati hiljadu puta u
metrou a da ti ne padne na pamet da on prodaje dvadeset miliona ploca svake
godine. Uvijek sam sanjao takvu karijeru i sad mi se to napokon djesilo. Da
nemam nikakvu obavezu, nigdje da se slikam, nigdje da govorim za novine a
da moja ploca stoji. Sto je najlepse, Ijudi kupuju ploce sa materijalom na
kome ne moram nista da lazem. Ja sam ovdje morao ponekad da lazem, pravim
te neke vjestactke konstrukcije, te neke Frankenstajne nalijepljene. Moje
su ploce sad prirodne, ti moji Frankenstajni koje danas radim su prirodniji
sad cu tek napraviti dobru muziku.
Sada radim jer mi je lijepo na poslu. Naravno, iz one panike da c'u
umrijeti od gladi radio sam tri filma u Francuskoj u godinu dana, da
slucajno ne budem gladan jer nisam navikao da budem siromah. Sad vec viVse
nemam to i sad radim samo dobre i izazovne filmove.
Ne znam cime bih sad mogao biti zadovoljan. Mozda sam najzadovoljniji time
da smo omoguc'ili jednu sintezu, i omoguc'ili da eventualno nemamo srama od
onoga sto smo. Ja se sjec'am; prvi put sam to dozivio kao intenzivnu
emociju na MTVju, na dodjeli trofeja. Mozes zamisliti kako to izgleda,
kakva je to bulumenta svjetskih zvijezda. I usred toga se pojavila Ofra
Haza. Izasla je bez ikakve pratnje u svojoj nosnji i sama otpjevala narodnu
pjesmu. Cijele veceri je bilo jako puno dobre muzike, ali ono zbog cega sam
ja rekao: Boze, sto mi nemamo ovo? je to sa koliko je ona uvjerenja i
ponosa pjevala tu svoju pjesmu. Ponosna sto pjeva pjesmu iz Jemena kojeg je
tesko nac'i na mapi, ali njeno uvjerenje da je to sto pjeva dobro, da vredi
pjevati upravo na toj veceri- to je nesto sto je nama oduvijek nedostajalo.
Ja vjerujem da bismo neku malu zaslugu oko toga mi eventualno mogli imati.
Naravno, kako mi od svega inace pravimo karikaturu, tako je i sada taj nas
ponos presao u karikaturu. Nas opsti ponos nacionalni u svemu i ponos
nacionalni u muzici doveden je do karikature, zbog koga c'emo svi izgubiti
glavu, ali c'e nam oko toga neka mala zasluga vjerovatno ostati. A to sto
nekih par Ijubavnih pjesama JOS uvlJeK pase nekom paru od prije deset
godina to i svi drugi imaju, lako je naci pjesme za koje se Ijudi vezuju.
U francuskom listu kazes da ti je majka Srpkinja, otac Hrvat, zena
Muslimanka, i da ti jedino mozes biti Jugosloven. Posle svega, ima li
smisla izjasnjavati se tako?
- Pa, ima. Jugoslavija postoji . Sto vrijeme vise prolazi i sto je rat
gori, to ti vidis da to nije do te mere bilo nista i ni iz cega . Nije to
bilo tako neozbiljno kako bi svi sad voleli da prikazu. Jugoslavija je
imala i ne bas tako kratku istoriju za jednu drzavu na Balkanu. Meni nista
ne znaci kako se politika krec'e. Nije politika moj zavicaj. MoJ zavicaJ su
stvari koJe nemaJu veze sa pOIitikom. Jugoslavija kao nesto sto se
politicki definise mene i ne interesuje. Ja govorim o Jugoslaviji kao mom
emotivnom zavicaju. A Jugoslavija kao moj emotivni zavicaj zbilja postoji.
Jer, ja se dobro osec'am svuda, imam uspomene iz svih djelova te bivse
Jugoslavije. Ni prije kad sam govorio "Jugoslaven" nisam mislio nista
politicki. Uvijek sam razlikovao geografski i politicki pojam od mog
emotivnog zavicaja, odredista koie priznajem.
Izjava "Nikad se nec'u vratiti u svoj rodni grad" izazvala je veliki
publicitet. Sada se sve vise govori o izmestenom Sarajevu u svetu. Moze li
se taj karakteristicni duh Sarajeva izmestiti, preseliti?
- Ne verujem da se taj duh moze izmjestiti. Prije svega, Sarajevo nec'e
stati sad sa nama, mojom generacijom koja je otisla iz njega. Kad bi to i
stalo, nista ne bi znacilo. Ne znam kako c'e izgledati Sarajevo sa svojom
sljedec'om generacijom.
A ovo izmesteno Sarajevo... Jedna generacija koja je uradila to po cemu bi
se Sarajevo moglo okarakterisati tako kako ga Ijudi raspoznaju, premestena
na jedno drugo mjesto pokusac'e, u nekim drugim kodovima, da govori stvari
koje inace ne bi govorila. Ja to znam po ovima oko mene, bliskim. Samim tim
sto je rat i sto smo izmjesteni, svi su nekako bolji i bistriji. Ako je
znaci, to Sarajevo izmjesteno pa ponovo nastalo da zivi, onda to vec vise
nema veze sa Sarajevom kao Sarajevom. Jer, recimo, biti talentovan u
Sarajevu to je znacilo biti jako prilagoden Sarajevu. Sarajevo je jako mali
grad, to nije Beograd, nema taj kapacitet da, recimo, podnese zvijezdu.
Tamo zato niko nije mogao biti zvijezda . Kao metafora ti moze biti to sto
Kusturica dobija u Kanu nagradu a za to vrijeme popravlja parket u stanu.
To je bio jedini nacin da covjek bude Sarajlija, da nicim tom gradu ne
stavlja do znanja da je veliki i da to sto ti rastes izvan njegovih
gabarita svojom velicinom nec'es i ne smijes povrijediti njegove gabarite.
To je bila karakteristika tog grada.
Danas kad vidis te Ijude i kad ih premjestis u gradove gdje su gabariti
vec'i oni mogu da puste dusi da leti. Tako da to vise nisu Sarajlije u tom
smislu. Biti Sarajlija znacilo je shvatanje te jedne discipline kako se
ponasati u malom mjestu. Biti veliki, biti kao slon u staklari a paziti da
nista ne polupas od stakla. To je znacilo biti Sarajlija. A kad izadjes
odatle, ti vise nemas tu obavezu, tako da sada vidis u raznim oblastima da
su Ijudi dozivjeli da im polete karijere. Ne mislim samo oko muzike, tu su
i poslovni Ijudi koje je Sarajevo takode limitiralo. To je ipak malo
mjesto. Kad ovako pogledas, kroz istorijske dogadaje u njima kazes: Boze,
kakav li je to grad? Ali, to nije nista, malo mjesto, tebi drago, ali malo
mJesto.
Za sebe si nekad govorio kako te Jugosloveni zamisljaju kao idealnog
zemljaka,"lopuzu koju nisu uhvatili". Kako bi se sada definisao u ocima
puka?
- Ja sam se izmakao iz sfere tog interesovanja svakodnevnog. To je nesto o
cemu sam oduvijek mastao, a to je da me Ijudi ne prepoznaju na ulici, da se
izmaknem iz situacije tekuc'eg popularca. Ta potreba da neko svake nedjelje
bude popularan, to je nesto sto me je vrlo zamaralo. Ne vjerujem da sam
neko o kome se sada misli. A vjerovatno stojim tamo negdje, sa Ijudima oko
sebe, kao neka slatka uspomena.
Mi sad ne trebamo nikome ovde. Sta c'e ovdje sada neko ko pise pjesme?
Vjerovatno, jednog dana kad zaustave rat i kad sve to skupa prode, trebac'e
im ne sto cime c'e se ponositi . I , vjerov atno, Kusta, ja i par Ijudi po
svijetu radimo to nesto da bi se ovi ludaci ovdje imali ponositi necim
jednog dana. +