Dragi YUqwestovci,
Pratim vase polemike vec nekoliko sedmica, i sve me, kao nesto stid da se
namecem nepoznatim ljudima, dok ne otkrih na kraju da tu u stvari niko nikog
ne zna. Licno, mislim. Vec sam upratila nekoliko stalnih clanova, pa cak i moj
muz, cije je znanje srpskohrvatskog ograniceno, ponekad otvori e mail i kaze:
"Sleeping Beauty wrote again." (On je preveo Leposava u lepo spava.)
Vidim da je tema o "zenskim" praznicima vec izvakana, ali, kao sto je Mirjana
rekla, tehnika nam omogucuje da reagujemo u trenutku i da nije tri ujutro,
a ja
jedina budna u kuci, vjerovatno bih se do sutra predomislila i nikad vas ne
bih
ni ugnjavila s ovim pismom. Ovako, saljem vam cijelu stvar "neizglancanu".
Osmi mart jest bio dozlaboga naporan praznik u Jugoslaviji. Medjutim, ziveci
u nekoliko zadnjih godina u zemljama u kojima se nije obiljezavao, potpuno sam
zaboravila na njega, dok me Borut nije podsjetio. Ovog osmog marta moja
kcerka je napunila tri godine, i to je razlog sto se taj datum probio od
omrazenog
praznika do jednog od najdrazih u kalendaru. To je i razlog sto je ovog osmog
marta moja mama nazvala iz Jugoslavije (u sest ujutru) da cestita unuci,
(umjesto
obratno) i sto sam ja potpuno zaboravila da bih joj trebala bilo sta
cestitati.
Osmi mart, St. Valentin i slicne bljutave prigode imaju propisano
ponasanje, ali
zaboga, zivot je pun propisa i uloga u koje nas trpaju, a da ne protestujemo.
Moj muz, od kojeg sam u zadnje cetiri godine dobila vise cvijeca bez ikakvog
povoda nego sto prosjecan Jugosloven za zivota donese zeni, je zaboravio na
cvijece kad mu se kcer rodila, i moja mama mu to jos uvijek nije zaboravila.
U njenoj knjizi nista se ne racuna to sto je trcao kao bez glave da kupuje
krevetac, kolica i ostale stvari za koje smo mislili da ima jos vremena, i
to sto
je dolazio u bolnicu od sest do sedam ujutro (idiotsko vrijeme za posjete, ali
jedino koje je bolnica dozvoljavala), ostavljajuci za sobom ljubavna pisma -
kasete, ispricana u diktafon. Ona jos uvijek pamti samo da nije donio cvijece.
Svi praznici su u Americi su vise nego komercijalizovani, i ja tacno znam
na sta
je Mirjana mislila. Meni je, ipak, palo na pamet da muzu kupim crvenu
bombonijeru za St. Valentin, i pri tom nisam ni pomislila da li se to
poklanja
samo zenama ili moze i obratno. Valjda me je ista predugo gledala iz izloga
pored kojeg sam cekala autobus, i svetac s tim nema bas puno veze.
Ko zna, mozda me je neko i sazaljevao sto nisam dobila cvijece za St.
Valentin,
ali niko od njih ne zna da u zadnje cetiri godine ja nisam ni jednom oprala
sudje,(a to je po meni veca emancipacija i kavaljerstvo). To vece smo
proveli vecerajuci bombonijeru uz video kasetu, jer na cijelom kontinentu
valjda nije bilo ni jedne slobodne babysitterke, a ipak smo se proveli
ljepse nego bilo koja od njih. I da zavrsim parafrazirajuci Mirjanin moto na
kraju njenog pisma "Zivot je lep..." Praznik je djubre, if you wanna make
it that way.
Sanda
PS - Izvinjavam se Krlezi sto sam ga zaobisla.