Analiza
jedne pesme
Kad
nam je najteže, dozivamo majku. Ima raznih majki. Dozvolite da, ovog puta,
zanemarimo makar samo na trenutak majku-otadžbinu, majku partiju,
majku-ustanovu, majku-školu, i da se vratimo onoj ženi koja sada sedi sama
pored naše prazne kolevke.
Mi
smo u međuvremenu našli druge majke i maćehe. One nisu mogle naći
drugu decu. Mislim da je nesumnjivo da su nas rodile. Dok smo bili nemoćni,
bili smo sa njima. One su učinile sve da ih što pre ostavimo i pobegnemo:
hranile su nas, negovale, podizale, bdile, učile, molile za nas, klele se u
nas. Tako su one žene, za nas nekada najlepše na svetu, ostale bez nas, a mi
smo, verujući da ćemo živeti hiljadu godina, odlagali da ih se
setimo. Tako su nam mnoge majke i umrle.
Pesnici,već
stolećima, samo vole, ništa drugo ne rade. Taj probđeni deo naroda
voli: zalazak sunca, Mesec, zvezde, potok, topot konja, prašinu, Lauru, senke,
predele iz sna i oka, lahor, prostranstva. Nijedna travka nije ostala neopevana.
Svaka belosvetska ptica ušla je u sonetne vence i istorije. Ovekovečene su
žene jednom i slučajno viđene. Narodi se razboleše od nežnosti,
suza i nesrećne i neuzvraćene ljubavi.
Pesnike
već vekovima niko ne voli.
Majku
ne računaju.
Blude
sami alejama, izloženi kosmičkom besmislu i ništavilu.
A
majke čekaju na kapijama.
Godinama
vapiju da nekud treba otići. Instituti traže puteve.
Na
jednom putu, koji su zaboravili, stoji majka.
Većina
ih je nesrećno zaljubljena, njihove dragane vole drugog. Neuzvraćena
ljubav postala je izvor poezije.
Jedino
majke ne pišu pesme o neuzvraćenoj ljubavi.
Majka
je ostala samo dirljiva mera, koliko možemo da volimo druge - kao majku.
Smestili
smo je u psovke.
Obraćamo
se milionima onih koji, na raskršćima ovoga sveta stoje i pitaju se: kuda?
Takođe
onima koji traže, a ne nalaze kome bi otvorili napaćene duše. I onima
koji nemaju ni druga ni prijatelja
I
onima koji nemaju brata. Jer nema brata dok ga majka ne rodi.
Priznajemo,
nije osmi mart, malo smo preuranili. Žurimo, jer su nam majke stare bolesne i
nestrpljive.
Majke
su nas hrabrile da ćemo biti veliki i važni! Međutim, one su već
tada znale da će im retko stizati telegrami radosti.
Majke
ne traže mnogo. One pristaju i da tuguju sa nama.
Kao
što je tugovala majka Đure Jakšića pred ovom ljudskom ispovešću:
Od
1878.godine, kada je umro ovaj sin, Đura Jakšić, ili je nestalo zlobe
i pakosti, ili nije bilo sinova.
Ili
je majka prerasla jedno ime i adresu, jedno dvorište, jednu sobu, i postala
sinonim za nešto opšte i neuhvatljivo.
Deca
pune sveske izlivima ljubavi i divljenja prema Majci (velikim slovom), ali to
nije ta majka. Kad se tako uoptrebi reč »majka«, nije jasno na koga se
odnosi.
Lažno
veličajući tu temu, slatkorečivo baratajući tim pojmom, mi
smo, pred MAJKOM UOPŠTE, počeli da se stidimo MAJKI POSEBNO.
Dospeli
smo do svega onoga što nam je bilo daleko i
nedostižno, a ostavili ono što nam je bilo najbliže.
Izrečene
su divne misli o majci, ali o tuđoj i ničijoj.
Da
se razumemo: čovek ima samo jednu majku, a sve drugo je gola laž i
propaganda. Ta, jedna jedina majka kojanije od stakla, papirra i violinskih žica,
čeka na našu rečitost, sentimentalnost i nežnost.
Najveći
umovi danas bave se Edipovim kompleksom. Njihove majke čame po staračkim
domovima, da ih ne bi ometale u tako delikatnom i preosetljivom poslu.
Sinovi
po bioskopima plaču zbog jada i tuge našminkanih majki, a njihove rođene
majke traže ih preko Crvenog krsta.
Pompezno
se slave rođendani onih koji su se sami rodili. Puna je kuća neke
dobre i zaslužne gospode, bez i jedne majke. Zaboravljen je onaj dan i praznik
kad smo se rodili. Tada nas je bilo samo dvoje.
Naknadno
zidamo rodne kuće. To nisu više onaj dim, onaj odžak i verige. Uz kaljevu
peć sedi tašta i čita »Fransuar«. Taština toaleta više ide uz naš
stilski nameštaj i naše goste.
U
komfornim stanovima izmišljen je sporedan ulaz - za majke.
(Matija Bećković, "U međuvremenu", zapisi, BIGZ Bgd 1986)