Vec skoro dvije nedelje ne mozemo citati Internet izdanje "Nase Borbe" jer,
izgleda, onima od kojih to zavisi nije stalo do toga. Ipak ocekujem da ce
se ova igra macke i misa zavrsiti u korist citalaca "Nase Borbe" na
Internetu. Problemi su, kako izgleda, ekonomske prirode, jer neko nece da
plati ono sto bi se trebalo platiti za odrzavanje kontinuiteta citiranog
izdanja. Vjerovatno radi toga sto u tome ne vidi odredjeni ekonomski interes.
Istovremeno prmjecujem da se pisma citalaca i dalje objavljuju, pa se
odlucih da napisem ovaj prilog na temu koja je, bar meni tako izgleda, u
najuzoj vezi s pojmom ekonomskog interesa. Rijec je o kapitalizmu kao
privrednom sistemu koji pociva na ekonomskom interesu vlasnika kapitala.
Pitanje koje se u vezi s time moze postaviti jeste o kakvom je to
ekonomskom interesu rijec? Pazljivija analiza ce pokazati da se taj
ekonomski interes moze objasniti na dva razlicita nacina, pa ako je jedno
objasnjenje istinito, onda drugo objasnjenje nije. S tim u vezi se
postavlja i pitanje na kojem od ta dva objasnjenja pociva onaj privredni
sistem koji obicno nazivamo kapitalizmom.
Na ovaj izbor teme nije me ponukala samo citirana situacija oko Internet
izdanja "Nase Borbe", nego i jedno pismo citaoca upuceno na moju e-mail
adresu povodom jednog mog ranijeg priloga objavljenog u "Nasoj Borbi".
Izmedju ostalog napisao mi je da su "kapitalizam i samo kapitalizam alfa i
omega razvoja i napretka". Odgovorio sam mu da bih se mogao saglasiti sa
njime ukoliko mi javi koju vrstu kapitalizma ima u vidu? Naime, meni je
bilo sasvim jasno da on pod kapitalizmom posmatra odredjeni oblik svojine,
a ne odredjeni oblik ekonomskog racionalizma. Nije mi odgovorio, pa ovim
prilogom zelim opsirnije objasniti i tom citaocu u cemu je njegova tvrdnja
bila pogresna.
Dakle, na kojoj vrsti ekonomskog racionalizma pociva kapitalizam? U cilju
jednostavnijeg objasnjenja ispricacemo slijedecu pricu:
Bio jednom jedan covjek po imenu Jovan. Bio je vlasnik jedne firme u koju
je ulozio 100.000 zlatnika, a koja mu je svake godine donosila cist prihod
od 10.000 zlatnika koji je Jovan u cijelosti trosio za nabavku razlicitih
stvari za svoju licnu potrosnju. Tako je to trajalo neko vrijeme, sve dok
mu u goste nije dosao jedan njegov daleki rodjak iz jedne daleke zemlje u
kojoj su vladali drugaciji obicaji. On se zacudio sto Jovan nista ne cini
na poboljsanju svog ekonomskog polozaja, nego se zadovoljava godisnjim
prihodom od samo 10.000 zlatnika. Objasnjavao je Jovanu sta bi sve mogao
imati kada bi njegov godisnji prihod bio veci. Jovan se zainteresirao i
potrazio savjet od svog prijatelja sta da radi. Prijatelj mu je savjetovao
da kontinuirano stedi jedan srazmjeran dio svojih prihoda, i ulaze ih u
osnivanje novih firmi. "Kada bi na pr. imao dvije firme"- objasnjavao mu je
njegov prijatelj, "svaka od njih bi ti mogla donositi godisnje po 10.000
zlatnika, pa bi umjesto 10.000 imao na raspolaganju 20.000 zlatnika
godisnje za svoju licnu potrosnju". Jovan poslusa i odluci da od svojih
cistih godisnjih prihoda pola stedi a pola trosi.
U pocetku je proces Jovanovog bogacenja bio veoma spor, jer je tek nakon 20
godina stednje uspio skupiti 100.000 zlatnika i osnovati jos jednu firmu,
koja mu je pocela donositi dodatnih 10.000 zlatnika godisnje. Na taj nacin,
nakon 20 godina, njegovi prihodi su se povecali na 20.000 zlatnika
godisnje. Jovan je i dalje nastavio da polovinu svojih prihoda stedi, a
polovinu trosi. Njegovo bogatstvo je pocelo da raste sve brze i brze, jer
je vec nakon 10 godina imao dovoljno novaca da osnuje i trecu firmu, koja
mu je donosila dodatnih 10.000 zlatnika, tako da su njegovi godisnji
prihodi porasli na 30.000 zlatnika. Ovaj veci prihod mu je omogucio da vec
nakon 6.5 godina ustedi dovoljnu sumu kako bi osnovao jos jednu (cetvrtu)
firmu, i na taj nacin povecao svoje godisnje prihode na 40.000 zlatnika.
Kako je prolazilo vrijeme, rast Jovanovog bogatstva je bio sve brzi i brzi.
Kada je imao 20 firmi od kojih mu je svaka donosila po 10.000 zlatnika,
njegovi godisnji prihodi su porasli na 200.000 zlatnika. Sa takvim
godisnjim prihodom Jovan je vec u toku samo jedne godine mogao ustedjeti
100.000 zlatnika da bi osnovao novu firmu.
Ovo bi bila prva polovina price o kapitalizmu. Iz nje jos uvijek ne mozemo
vidjeti sutinu problema o kojoj smo govorili u pocetku ovoga teksta. To
cemo moci vidjeti tek iz nastavka price koji slijedi.
Kada je Jovan osnovao dvadesetprvu firmu primjetio je da mu ona vise ne
donosi cist prihod u iznosu od 10.000 zlatnika, nego samo 8.000 zlatnika.
Radi toga su njegovi godisnji prihodi porasli na 208.000 zlatnika, a ne na
210.000 sto je on mogao ocekivati. Vodeci i dalje istu politiku raspodjele,
on je osnivao sve nove i nove firme, ali je svaka nova firma donosila sve
manji godisnji cisti prihod. Nakon sto je njegov ukupni godisnji cist
prihod dostigao 400.000 zlatnika, situacija se bitno promijenila. Jovan je
iz godisnjeg prihoda izdvojio iznos od 200.000 zlatnika i osnovao jos dvije
firme, ali ni jedna od njih mu nije donosila vise nikakav dodatni cist
prihod.
Jovan se nije obazirao na takav rezultat nego je svake godine iz svog
cistog prihoda od 400.000 zlatnika izdvajao polovinu i investirao u nove
firme, ma da od toga nije imao bilo kakvu korist, jer mi ni jedna od
novoosnovanih firmi vise nije donosila bilo kakav dodatni cist prihod.
Jovan je, naime, vjerovao da mora nastaviti sa istom politikom raspodjele,
da bi ocuvao osnovu svog bogatstva. To je trajalo sve do momenta dok ga
nije ponovo posjetio njegov prijatelj iz daleke zemlje. Ovaj put se
prijatelj iznenadio uzaludnom tracenju novca koji Jovan cini ulaganjem
svake godine po 200.000 zlatnika u nove firme koje mu nisu donosile bilo
kakav dodatni godisnji prihod. "Tvoje ponasanje je ekonomski neracionalno"-
govorio je Jovanu njegov prijatelj. "Kakvog uopste ima smisla ulagati
toliki novac u nerentabilne poslove? Ako vise ne vidis mogucnost za
rentabilna ulaganja, onda je bolje odustati od investicija, nego sipati
novac u bure bez dna"- posavjetovao ga je prijatelj. "Dobro" - rece Jovan,
"da li to znaci da trebam odustati od stednje?". "Nikako"- odgovori mu
prijatelj "jer izvor tvog uvecanog bogatstva je upravo stednja, a ne
investicije, pa odustajanjem od stednje rusis osnovu na kojoj je tvoje
bogatstvo izgradjeno".
Ovo bi bila druga pololovina price, ali ne i njen kraj. Iz nje mozemo
vidjeti dva objasnjenja porijekla Jovanovog bogatstva: jedno, koje
porijeklo Jovanovog bogatstva vidi u procesu raspodjele njegovog cistog
prihoda na investicije i potrosnju, i drugo, koje porijeklo Jovanovog
bogatstva vidi u procesu raspodjele njegovog cistog prihoda na stednju i
potrosnju. Postavlja se pitanje koje je od ta dva objasnjenja istinito, a
koje je lazno? Ocito je da je istinito ono prvo objasnjenje, a da je lazno
ono drugo, jer stednja koja se ne transformise u investicije unistava
osnovu svake trzisne privrede. Osim toga, ukoliko bi Jovan poslusao svog
prijatelja, on bi svake godine morao izdvojiti u stednju sumu od 200.000
zlatnika. Nakon 10 godina bi ta suma dostigla nivo od 2.000.000 zlatnika,
ali Jovan od toga ne bi imao bilo kakvu korist. Njegova godisnja potrosnja
bi i dalje bila na nivou od 200.000 zlatnika. Ukoliko, pak odustane od
stednje, to rusi tezu o stednji kao osnovu njegovog bogatstva. Jovan je ta
svoja razmisljanja prenio svom prijatelju i upitao ga kako su to oni
rijesili u svojoj zemlji?
"Vrlo jednostavno", rece njegov prijatelj." Tvoja drzava bi trebala da
preuzme tvoju stednju u zamjenu za njene obveznice, a dobijeni novac
iskoristi za investicije u razlicite istrazivacko-razvojne projekte koji
ce, mozda, jednog dana postati rentabilni. Tako na primjer" - govorio je
njegov prijatelj- "drzava moze investirati u razlicite projekte za
istrazivanje kosmosa, za zastitu ljudske zivotne sredine, za poboljsanje
zdravstvene i socijalne zastite njenih stanovnika i tome slicno, a da pri
tome ne mora povecati poreze". "Ah, tako"- rece Jovan, "ali zar i to ne
znaci sipanje moje stednje u bure bez dna, jer sve dotle dok sam ja
obavezan da stedim, drzava je obavezna da se zaduzuje, ali ne i da vraca
svoj dug. Zar krajnji efekti nisu isti kao da ja sam svoju stednju
kontinuirano ulazem u nerentabilne poslove? Zar to ne govori u prilog teze
da je izvor mog bogatstva proces raspodjele mog cistog prihoda na
investicije i potrosnju, a ne na stednju i potrosnju?
Na ovo pitanje njegov prijatelj nije imao odgovor, ili nije zelio
odgovoriti. Uskoro je otputovao nazad tamo odakle je dosao. Jovan je poceo
razmisljati sta da radi. On je i dalje bio vlasnik investiranog kapitala.
Niko mu to njegovo pravo nije osporavao. On je i dalje mogao prisvajati
cist prihod njegovih preduzeca, jer mu i to pravo niko nije osporavao.
Ukoliko bi kapitalizam definisali odredjenim oblikom vlasnistva, tada nema
sumnje u oba slucaja imamo kapitalizam. Ali, kako smo vec napomenuli,
sustina kapitalizma nije u vlasnistvu, nego u odredjenom obliku ekonomskog
racionalizma.
Jovanova dilema se svodila na proces raspodjele cistog prihoda. On se pitao
da li nastaviti sa investicijama od kojih najvjerovatnije nece mati
dodatnih prihoda, ili ce cjelokupni cist prihod koristiti za svoju licnu
potrosnju? Ukoliko odustane od investicija, njegova licna potrosnja ce
odmah porasti na 400.000 zlatnika godisnje, ali pri tome on moze biti
siguran da vise nikada u buducnosti ne moze ocekivati bilo kakav progres u
odnosu na taj nivo svoje potrosnje. Ukoliko nastavi sa investicijama,
njegova godisnja potrosnja ce biti manja, recimo na nivou 200.000 zlatnika,
ali se on moze nadati da ce u buducnosti dodatne investicije ipak
rezultirati dodatnih prihodom, pa ce njegovi prihodi ipak poceti rasti.
Drugim rijecima, Jovan se kolebao izmedju dva objasnjenja izvora njegovog
bogatstva. Saglasno prvom objasnjenju, proces raspodjele na investicije i
potrosnju je onaj uslov sine qua non privrednog progresa, sto znaci da se
prvo izdvajaju sredstva za investicije, a zatim vrsi izbor investicija.
Saglasno drugom objasnjenju, prvo se istrazuju mogucnosti za rentabilna
ulaganja, pa tek onda ako takve mogucnosti postoje, traze sredstva za
investiranje. U medjuvremenu se angazuje drzava da svojim zaduzivanjem
rijesi problem nagomilane stednje. Ovo drugo objasnjenje je temelj onog
privrednog sistema koji nazivamo kapitalizmom. Posto ono nije istinito,
onda moramo zakljuciti da sistem koji je gradjen na neistinitoj osnovi nema
buducnosti. Iz istih razloga ni privredni sistem koji bi se temeljio na
onom prvom objasnjenju ne bi mogli nazvati kapitalizmom. Prema tome, Jovan
se kolebao izmedju kapitalizma i nekapitalizma. Buduci da je znao istinu,
Jovan se opredjelio da nastavi s procesom raspodjele na investicije i
potrosnju. Drugim rijecima, opredijelio se za nekapitalizam.
Prema tome, ako bi Jovan bio sponzor Internet izdanja "Nase Borbe" on bi se
opredijelio da produzi investiranje u to izdanje nadajuci se da ce time,
jednog dana, ipak dobiti jedan siri krug pretplatnika njenog stampanog
izdanja,jer je ocito da ovakvo Interent izdanje "Nase Borbe" uziva
nepodijeljene simpatije jednog veoma velikog broja bivsih gradjana
nekadasnje Jugoslavije koji su danas rasuti diljem svijeta. Njegova
ekonomska logika bi se zasnivala na jednom drugacijem obliku ekonomskog
racionalizma od onoga na kojem pociva kapitalizam. U tome je nas i Vas
problem.
M. Katic