Sudeci po stampi na prostorima ex Yu
polozaj penzionera nigdje nije ugodan.
U stampi je malo obradjeno:
1)da je vecina penzionera najvecu gustinu
staza stekla u socijalizmu po njegovim krite
rijima koji nisu bili anticivilizacijski;
2) kakav je polozaj odn. status penzija bivsih
funkcionera jer su oni dobivali po odredjenim
kriterijima ali je sistem propao;
3) s obzirom na razlike u sistemu cena, plata,
raznih usluga, kako je vrseno usaglasavanje
odn. preracunavanje na nove penzije.
4) da li ce drustva dole zauzeti stav pravne sigurnosti
ili dinamickog razvoja u pogledu monetarne
politike, sistema i nivoa penzija, usmjerenost ka
buducnosti i stvaranju radnih mjesta ili ka zastiti
proslih ulaganja i stvaranje ogromne nezaposlenosti.
Rezultat je na kraju priblizno isti, ali i ne mora, zavisi
od igraca.
Mi koji smo se nuzdom odmetnuli u izbjeglistvo,
a narocito ako smo tamo ostavili dosta radnog
staza, sukobili smo se sa novom zivotnom real
noscu, koju nije lako prihvatiti, a mora se, i poredimo
je, iako nije zahvalno porediti u nasoj situaciji.
U tom cilju naveo bih pasus iz najuglednijeg
nedjeljnika u Sjevernoj Americi montrealskog
L'Actualite iz marta 1998. god koji kaze o
Njemackoj: "najgore su prosli oni koji su bili prestari
(od 40 do 55. godina) da ih se reciklira a premladi
da se docepaju i potpadnu pod sistem penzija".
U nesreci ima i srece. Pod uslovom da budu prihva
ceni, takvima je bilo najlakse da odu od dole, jer
nisu bili fit za vojnicke zadatke a ni prestari da
ne mogu ni fizicki niti voljno otici. Nikad dva dobra
sastaviti. Ali biras manje zlo, kako kad.
U traganju za nasim statusom u perspektivi morali
smo se susresti sa stavom da "drzava ne moze ni
osigurati a niti garantovati penzije". Sa zadnjih deset
godina staza mozes ostvariti 10-20% penzije.
S jedne strane stav apsolutno ispravan/poluistina/ a sa
druge supalj/ polulaz/, uz malu primjenu zakona velikih
brojeva, malo logike, malo marksizma i malo izraza
sa carsije "nema bogatih ako nema siromasnih" ili ti
"nema pametnih bez budala"
Sa MIKRO stanovista, to prihvatam, drzava sa svojim
sveobuhvatnim sistemom ne moze osigurati maksi
malnu rentabilnost ulaganja u penzijski fond kao sto
mogu razne privatne i slicne firme.
Ali to nije slucaj i ako su svi zaposleni na takvom sistemu,
jer se raspoloziva masa profita uprosjecuje i rasporedjuje
na sve/stopa a ne masa/. Na istome smo. Znaci, u pitanju
su organizacija i postenje, ekonomski ucinci su dati drugim
parametrima.
Na stranu to da ako su prinosi od ulaganja dobri da su
mogucnostii za prosirenje proizvodnje slabe, sto smo mi
naucili kroz demagoski pristup i zivotnu primjenu Zakonu o
udruzenom radu/ako je bankama dobro, proizvodnji je lose/
A obezbjedjenje stanovnistva u starosti je isuvise
ozbiljna stvar da bi bilo prepustena raznim
(privatnim a ne javnim) fondovima.
Posto se radi i o tzv intertemporalnoj kategoriji u kojoj se u
medjuvremenu promjene brojni igraci, to treba imati i jako
pravno obezbjedjenje koje dosta kosta. Ne kaze se uzalud
u Americi da je "pricati besplatno dok ne angazujes advokata"
Koliko od tih vecih prinosa i ucinaka pojedu advokati?
Taj podatak se ne moze dobiti.
Sa MAKRO stanovista individualno uvecani prinosi
/iznad prosjeka/ nisu nikakva garancija da ce oni biti takvi
i u stvarnosti, jer u kojima uslovima ce se uzivati mirovina
/kupovna moc mirovine i ostalo/ to ne odredjuju privatni
i slicni fondovi, bez obzira na snagu, nego drzava, kakva takva!
A da ne kazem sa nekog moralnog i etickog stanovista
i pitanja vise sile koja je pogodila nas koji smo sa 20
i plus godina radnog staza/plus sest koje su pojeli
skakavci/ otisli i sta je sa tim. U mnogo cemu to je bilo
vise pitanje ljudskosti nego patriotizma!
To nikakve takve firme ne mogu i nece uzeti u obzir.
A to nije samo nasa realnost.