U "Nasoj Borbi" od 6. aprila citam upozorenje Zarka Sekulica, generalnog
direktora Agrobanke, u vezi mogucih posljedica koje bi mogle nastati za
Agrobanku izvrsenjem odredbi Zakona kojim se dospjela potrazivanja banaka
od agrara transformisu u javni dug. Zaintrigirala me je njegovo upozorenje
da se moze dogoditi "da oni koji spasavaju davljenika potope onoga koji ga
je odrzavao u zivotu". Pri tome, on u ulozi davljenika vidi poljoprivredne
proizvodjace koji su "godinama odrzavali proizvodnju zahvaljujuci stalnom
odlaganju vracanja kredita i neplacanju kamata", a u ulozi moguce zrtve
vidi banke koje su "pristajale na te aranzmane". Ergo, gradjani Srbije za
svoj hljeb nasusni moraju zahvaliti bankarima i bankama, a ne
poljoprivrednim proizvodjacima. Takva razmisljanja su tipican proizvod
privrednog sistema u kojem proizvodjaci novca dominiraju nad proizvodjacima
roba na nacin koji do sada nije vidjen u privrednoj praksi. Takav privredni
sistem bi mogli oznaciti kao SLOBIZAM po imenu danasnjeg pretsjednika SRJ
koji je bankar po profeciji.
Naime, nekada su nas ucili da je IMPERIJALIZAM najvisi stadij kapitalizma
jer u toj fazi dolazi do koncentracije ukupnog kapitala u rukama vrlo malog
broja vlasnika. Zatim je dosao KOMUNIZAM kao najvisi stadijum kapitalizma u
kojem drzava, kao pravno lice, postaje jedini vlasnik kapitala. Dalji
razvoj kapitalizma isao je u pravcu koji mozemo oznaciti kao KARDELJIZAM u
kojem vlasnistvo nad ukupnim kapitalom prelazi u ruke jednog subjekta koji
nije ni fizicko ni pravno lice, nego mislena imenica. U kardeljizmu su
radnici bili dovedeni u situaciju da moraju dezavuisati Marksa jer su mogli
zaraditi platu samo pod uslovom ako dokazu da beskonacna akumulacija
(drustvenog) kapitala nije utopija nego realno dostizan cilj. Rezultat
takvog sistema je bilo totalno osiromasenje ljudi, i to ne samo u
materijalnom nego i u duhovnom smislu. "Bozanstvo drustvenog kapitala"
pretilo je da unisti ljudsku civilizaciju na teritoriji nekadasnje nam
Jugoslavije, pa je bijeg iz takvog stanja bio neminovnost koja se nije
mogla izbjeci.
Ono sto nismo tada shvatili, i sto jos uvijek ne shvatamo, jeste cinjenica
da problem nije nikada bio u tome "ko je vlasnik kapitala" nego u temeljnoj
funkciji kapitalizma koja se izrazava kroz funkciju "beskonacne akumulacije
kapitala". Radi toga ni promjene oblika vlasnistva nad kapitalom ne
mijenjaju niti mogu promijeniti sustinu kapitalizma. One su samo
omogucavale da se na zgaristima starog oblika vlasnistva moze otvoriti novi
proces akumulacije kapitala. J.M.Kejns je to veoma dobro shvatio pisuci o
ratu i prirodnim katastrofama kao inicijatorima buduceg privrednog
procvata. Medjutim, ideja koja ovlada jednim drustvom postaje materijalna
sila, pa se izlaz iz kardeljizma vidio u novoj promjeni oblika vlasnistva,
ali ovaj puta ponovo u sistem privatnog vlasnistva karakteristicnog za prvu
fazu kapitalizma i vrijeme prvobitne akumulacije kapitala. To svakako nije
bio pravi izlaz, jer pravi izlaz ide u pravcu eliminisanja kapitalizma
eliminisanjem funkcije beskonacne akumulacije kapitala bar na nacin kako je
to ucinjeno unutar mocnih multinacionalnih kompanija. Poznati analiticar
ekonomskih promjena J.K. Galbrajt je savrseno dobro objasnio funkcionisanje
"nove industrijske drzave", ali ga, izgleda, niko nije do kraja razumio.
Najjednostavniji primjer funkcije "beskonacne akumulacije kapitala" jeste
beskonacna akumulacija bankarskih kamata, pa problem koji smo naveli u
pocetku ovoga osvrta proizlazi upravo iz toga. Posto se i u Srbiji raspao
kardjeljizam u sferi materijalne proizvodnje, ostao je njegov duh u sferi
proizvodnje novca. Radi toga, umjesto da se primarni novac uliva u privredu
izvan kreditnog odnosa kroz proces razmjene N-R, i na taj nacin omoguci
sirenje prizvodnje i domaceg trzista, novac se pozajmljuje uz kamatu ma da
je u bilo kojem slucaju cijena njegove proizvodnje bagatelno niska da se
moze cak i potpuno zanemariti. Dakle, ovdje se ne radi cak ni o vladavini
finansijskog kapitala, jer kapitala prakticno i nema. Ovdje se radi o pukoj
moneti koja je putem Slobinog bankarskog sistema proglasena za kapital.
Odatle i SLOBIZAM kao sinonim jos jedne faze kapitalizma zasnovane na
proizvodnji novca umjesto na proizvodnji roba. Odatle i ubjedjivanje
gradjana da bez banaka nema ni poljoprivredne proizvodnje. Istina je upravo
obrnuta. Zar zaista oko toga treba trositi rijeci?
Kada bi se primarni novac ulivao u privredi izvan kreditnog odnosa, onda bi
to znacilo da su tim novcem posredstvom jednog sistema OTVORENIH ROBNIH
REZERVI kupljeni poljoprivredni proizvodi, a zatim izlozeni prodaji. Na taj
nacin bi se unutar privrednog podrucja Srbije pojavio novac kao sredstvo
placanja i prometa, dakle kao moneta ne opterecena kreditnim obavezama, a
na drugoj strani bi imali robu koja cini materijalnu osnovu emitovanog
novca i za koju se novac uvijek moze razmjeniti. Banke stupaju na scenu tek
kada se pojavi stednja. Ukoliko nema stednje, nema ni zajmova, pa nema ni
bankarskih kredita. No to je jedna sasvim druga tema koja izlazi iz okvira
ovoga osvrta.
Na kraju se mora postaviti pitanje da li g. Zarko Sekulic zaista vjeruje u
ono sto govori, ili ono sto govori nije rezultat njegovog uvjerenja nego
rezultat profesionalne deformacije direktora slobizirane banke koji, kada
bi govorio drugacije, ne bi mogao biti direktor banke?
M. Katic