Sarajevo je grad zrtva i grad heroj. Grad
koji je imao jedan svoj specificni duh, moz
da vise sjetan i cinican nego pozitivan
i podsticajan ali u Sarajevu se moglo zivje
ti. Nesto se moralo i zrtvovati da bi se
zivjelo taj duh i okolna priroda ali je to
bio zivot sa nekim smislom i zadovoljstvom.
Mnogi su taj grad napustili rano jos 1991 ili
pocetkom 1992 godine, neki cak sa radoscu
i pucajuci na njega. Drugi, mjesovitog sastav,
su grad napustili teska srca i sa suzama zna
juci sta su izgubili i jos vise sta ih ceka
u izbjeglistvu. Neki su i ostali iz razlicitih
razloga, motiva, okolnosti i sl.
To je bilo a sta je sada?
Nekim cudnim aranzmanima, Milosevic je zahtjeve
svojih potrosnih slugu sa gruntovnih 64 ili vise
procenata sveo na ono sto su drugi mogli da pro
gutaju, ali je "ustupio" MH Federaciji i nesto
Sarajeva sto je "srpsko". Izetbegovic, svojom
ili tudjom glavom, zaletio se, naletio i uzeo
to ne razmisljajuci o nekim moralnim i strate
skim elementima koji ce doci.
Sta su Milosevic i Tudjman za stolom u Dayton-u
za 5 minuta dogovorili i potpisali to malo ljudi
zna. Ali, da li su znali da ustupajuci Izetbego
vicu Sarajevo, kako on to zeli, ruse i BiH. Ili
da dajuci mu Sarajevo i dobijajuci nesto drugo u
zamjenu, tabaju sebi povratak u Sarajevo preko
zelenog stola (bez vracanja uzetog) jer BiH nema
bez Sarajeva a ni Sarajeva bez odgovarajuce stru
kture. Ni formalno ni stvarno. Moje licno mislje
nje je 35% Muslimana, 25% Srba, 15% Hrvata i 25% Jugoslovena-Bosanaca.
U nevojnickoj varijanti ratovanja, koja dolazi na
kraju i u kojoj se lako ponistavaju rezultatati na "bojnom" (ili kod nas na
pljackaskom) polju, tra
zice se diplomatske zackoljice i podmetanja oko
ovog poteza. Kako na nivou BiH tako i citave Jugoslavije.