Crnogorski izbor

Bulatovic predvodi koaliciju koja je: u socijalnom smislu mjesavina lumpenske mase, onih osiromasenih i deprimiranih slojeva (ukljuciv i dio nekadasnje srednje klase) najteze pogodjenih visegodisnjom krizom i dijela funkcionerskog establismenta naviklog na parazitiranje u okviru jednopartijske vlasti.

Djukanoviceva najslabija tacka je cinjenica da je kao predsjednik vlade stajao na celu procesa nastanka haoticnog i divljeg "postkomunistickog kapitalizma" u kome je doslo do enormno velikog i brzog socijalnog raslojavanja i to cesto na cesto nelegalan nacin. Ipak, njegove sanse na izborima izgledaju bolje

Pise: Srdjan Darmanovic

Sugestivna politicka parola da se na izborima ne odlucuje o ovom ili onom kandidatu ili partiji, vec o pravcu kojim ce zemlja krenuti, a samim tim o njenoj buducnosti, cesto se upotrebljava svugdje u svijetu. Politicki lideri njome pojacavaju dramaticnost izborne odluke, podsticu kod biraca utisak da odlucuju o kapitalnoj stvari, izostravaju razlike izmedju sebe i svojih oponenata i daju vaznost sopstvenoj licnosti i politickom programu. Ta cesta i omiljena parola obicno nije tacna u mjeri u kojoj je naglasavaju suprotstavljeni politicki vodji, ali se moze reci da je tacnija utoliko ukoliko su problemi u zemlji veci i brojniji, a glavne politicke snage i njihove opcije udaljenije i nepomirljivije suprotstavljene.

Crna Gora sasvim izvjesno spada u ovu potonju grupu, pa se sa dosta sigurnosti moze tvrditi da ce predsjednicki izbori, ciji se epilog priblizava, imati, ako ne prekretni, a ono veoma veliki znacaj za dalje politicke i druge procese, tokove i dogadjaje u Republici. U predvecerje ovih izbora uglavnom je uspostavljena i manje ili vise vidljiva trenutna anatomija crnogorske politicke scene, tj. struktura ocekivane socijalne i politicke podrske, raspored glavnih politickih snaga, programi, parole i zastave pod kojima se one bore i nacin na koji to cine.

Borba za polozaj sefa drzave, a samim tim i izborna kampanja, od samog pocetka je prilicno personalizovana. I pored formalno prijavljenih osam predsjednickih kandidata, svi znaju da su ovi izbori zapravo duel izmedju sadasnjih nosilaca dvije najvise drzavne funkcije - predsjednika republike i predsjednika vlade. To je bilo jasno vec onog momenta kada su opozicione partije odlucile da ne istaknu svoga kandidata i da fakticki apstiniraju u korist premijera. Tako je Crna Gora danas podijeljena "za Mila ili Momira" i to, u skladu sa svojom tradicijom i istorijom, ostro, duboko i nepomirljivo. Njih dvojica danas simbolizuju dvije prilicno udaljene Crne Gore, onoliko koliko su do prije manje od godinu dana bile jedna od druge udaljene, Crna Gora koju je, na celu sa njima dvojicom, predstavljala vladajuca DPS i Crna Gora okupljena oko glavnih opozicionih stranaka.

Oba glavna predsjednicka kandidata - predsjednik i premijer, okupili su oko sebe (obojica pod imenom DPS-a) veoma raznorodne socijalne i politicke koalicije. Momir Bulatovic uzeo je u ovim izborima lik savremenog crnogorskog Robina Huda, predstavlja se kao zastitnik siromasnih slojeva i ogorceni protivnik "nove klase", borac za pravdu i istinu i glavni detektiv u otkrivanju malverzacija vladajuce politicke i finansijske elite okupljene oko predsjednika vlade. Medjutim, sami lik borca za socijalnu pravdu ne bi bio dovoljan za masovniju podrsku Bulatovicu, kada ne bi bilo i druge vazne komponente njegove predsjednicke kampanje - nacionalne. Predsjednik republike je jos na pocetku svoje borbe sa premijerom proglasio da je SR Jugoslavija ugrozena u Crnoj Gori, da je premijerova politika u sustini separatisticka i da je on taj koji je pozvan da se tome suprotstavi. Kako Bulatovic dobro zna da je njegovo "jugoslovenstvo" u Crnoj Gori bazirano na onom dijelu populacije koje percipira Crnu Goru kao, u osnovi, srpsku drzavu, njegova kampanja nije lisena aluzija ili cak otvorenog podsticanja niskih strasti protiv manjinskih (u religioznom smislu nepravoslavnih) naroda u Crnoj Gori. U sustini Bulatovic predvodi koaliciju koja je: u socijalnom smislu mjesavina lumpenske mase, onih osiromasenih i deprimiranih slojeva (ukljuciv i dio nekadasnje srednje klase) najteze pogodjenih visegodisnjom krizom i dijela funkcionerskog establismenta naviklog na parazitiranje u okviru jednopartijske vlasti: u nacionalnom smislu mjesavina nedefinisanog arhaicno-komunistickog jugoslovenstva, srpskog crnogorstva i crnogorskog srpstva (ma sta to znacilo) i ekstremnog srpskog nacionalizma; u ideoloskom smislu mjesavina starokomunizma, neokomunizma, nacionalizma, antizapadnog osjecaja i vezanosti za politiku i licnost Slobodana Milosevica. Jednom rijecju, Bulatovic predvodi socijalnu i politicku koaliciju protiv promjena. I onda kada govori o nekim reformama, iz te retorike pomalja se lik dosadasnjeg politickog poretka, odnosno odrzanje status quo-a i tapkanje u mjestu. Retorika "borbe protiv kriminala" je jedan od sigurnih dokaza da je o tome rijec, jer je ona uvijek bila omiljeni slogan raznih demagoga koji nijesu zeljeli nikakve promjene niti imali ikakvog osmisljenog programa. Uostalom, gorljivijeg borca protiv kriminala svih ovih godina na rijecima nije bilo od bivseg predsjednika Srbije, a sadasnjeg predsjednika SRJ. Uprkos tome, sto predvodi konzervativnu i u mnogo cemu nazadnjacku socijalnu i politicku grupaciju, Bulatoviceve sanse se ne smiju potcjenjivati. Na ovom tlu su, do sada, retrogradni politicki pokreti obicno imali vise uspjeha od onih drugih, a i u ne malom broju drugih postkomunistickih zemalja pokazalo se da su biraci, u strahu od promjena, divljeg kapitalizma i velikog socijalnog raslojavanja, davali znacajnu podrsku raznim populistickim, pseudolijevim i konzervativnim politickim snagama. Pa ipak, Bulatoviceva najslabija tacka je rasprostranjeno uvjerenje da je on Milosevicev proteze u Crnoj Gori ili cak njegov guverner ili namjesnik. Ovo ce ga vjerovatno kostati poraza na izborima, jer je tesko pretpostaviti da ce nakon svih ovih godina vecina naroda glasati za zavisni status svoje drzave.

Predsjednik vlade Milo Djukanovic usao je najprije u unutarpartijski sukob, a zatim i u izbornu bitku sa oreolom predvodnika reformske struje i reformske politike. Za razliku od Bulatovica koji se predstavlja kao zastitnik "ponizenih i uvrijedjenih", Djukanovic nastoji da ucvrsti imidz o sebi kao sposobnom tehnokrati, modernom politicaru koji je prihvatio pravila igre savremenog svijeta i cija prvenstvena briga nije pravedna raspodjela siromastva, vec sto brzi razvoj. On se uzda u to da ce socijalnoj demagogiji na kojoj insistira Bulatovic, parirati konkretnim potezima vlade preko solidaristicke i socijalne funkcije vladinog budzeta i redovne isplate plata i penzija. Ovaj instrument je u svim izbornim ciklusima do sada dobro sluzio vladajucoj stranci. Kao sto Bulatovicu socijalna demagogija ne bi bila dovoljna za masovniju izbornu podrsku, tako ni Djukanovicu ne bi bila dovoljna samo ova prokapitalisticka i prorazvojna platforma. Ko god hoce da zadobije veci politicki uticaj u Crnoj Gori, mora da iskaze svoj stav o nacionalnom i drzavnom pitanju. Za razliku od Bulatovica koji je proglasio ugrozenost SRJ od Crne Gore, Djukanovic je obrnuo tezu, zapravo usvojio dugogodisnji opozicioni stav da je Crna Gora ugrozena od rezima Slobodana Milosevica i svoju izbornu kampanju u dobroj mjeri bazirao na retorici beskompromisne odbrane ravnopravnosti Crne Gore u federaciji.

Antimilosevicevski stav, kao i nedavni sporazum sa opozicijom, cini njegovu izbornu osnovu multinacionalnom, pa Djukanoviceva izborna kampanja vise nego ikad ranije odise nacionalnom tolerancijom i uvazavanjem manjinskih prava. U sustini Djukanovic predvodi koaliciju koja je: u socijalnom smislu savez tzv. nove klase (drzavni establisment plus drzavno sponzorisani privatni biznis), veceg dijela inteligencije i kako-tako prezivjelih srednjih slojeva i onog dijela siromasnijeg stanovnistva koje vise vjeruje u vladinu socijalno-pokroviteljsku funkciju, nego u pricu o borbi za "istinu i pravdu"; u nacionalnom smislu multinacionalni savez obije varijante crnogorstva (federalistickog i independistickog), antimilosevicevskog i antisovinistickog srpstva u Crnoj Gori i manjinskih naroda raznog porijekla; u ideoloskom smislu mjesavina prokapitalisticke razvojne orijentacije, crnogorskog drzavnog patriotizma i prozapadnog osjecaja. Jednom rijecju, Djukanovic predvodi koaliciju koja otvara sansu za promjene u odnosu na sadasnji politicki poredak, kojem je i sam bio na celu. No, ova konstatacija se mora uzeti krajnje uslovno, jer je pravac tih promjena dat samo u naznakama i prilicno nedefinisan i osim nedavnog sporazuma sa opozicijom o izbornim uslovima, nije do sada imao konkretne potvrde. Ako se uzme u obzir da je i Djukanovicev dio DPS-a (jednako kao i Bulatovicev) do sada navikao da uziva u blagodetima jednopartijske autoritarne vladavine tesko je reci koliko brzo ce se ta struktura emancipovati od takve prakse, a sam Djukanovic odoljeti izazovima savremene varijante crnogorskog "gospodarstva". Osim toga, Djukanoviceva najslabija tacka je cinjenica da je kao predsjednik vlade stajao na celu procesa nastanka haoticnog i divljeg "postkomunistickog kapitalizma" u kome je doslo do enormno velikog i brzog socijalnog raslojavanja i to cesto na nelegalan nacin. Ipak, njegove sanse na izborima izgledaju bolje kako zbog cinjenice da se za njega ne vezuje zavisnost u odnosu na Milosevica, tako i zbog multinacionalne podrske i okolnosti da izbornu bitku vodi kao posjednik gotovo cjelokupne drzavne masinerije.

Ako bismo po rasporedu i strukturi politickih snaga i njihovih opcija trazili slicnosti crnogorskih predsjednickih izbora sa nekim drugim postkomunistickim slucajem, uz sve ocigledne razlike, proslogodisnji ruski izbor izmedju Jeljcina i Zjuganova izgledao bi nam najpribliznije. Naravno, 5. oktobra u Crnoj Gori se nece, poput Rusije, odlucivati ko ce predvoditi jednu veliku silu, ali ce ta odluka svakako imati dalekosezne posledice. Mozda, ipak, ne i sudbinske, kako se ovih dana cesto govori, jer se politicki proces time ne zaustavlja. Jednako vazni, ako ne i vazniji parlamentarni izbori dolaze samo pola godine kasnije. A ono sto je iznad svega znacajno je da se sporovi, duboko, tesko i, reklo bi se, nepomirljivo suprotstavljenih politickih grupacija, i sada i ubuduce resavaju upravo izborima, a ne nikako drugacije.