Dnevnik

Rahmetli Sena - metafora Bosne

Nakon sto su se izdogadjali svi narodi, poslije cega polovina tih naroda nije tamo gdje je bila, a tu gdje sada zivi, zivi gore nego ikad, dolazi se na isto: opet se dogadjaju ljudi koji bi, eto, da rade i grade, da se krecu slobodno zbog posla ili prijateljstva, zadovoljstva ili probitka s kraja na kraj Bosne, uprkos svemu. Ko ce im stati na put? U toj inerciji obicne ljudskosti vidim jedini spas za ovu zemlju

Petak, 12. septembar

"Vous ętes ici", vi ste ovdje, kruzicem je na svakom planu pariskih arondismana, radi orijentacije, obiljezeno mjesto na kojem se nalazis. Kad se osjetis izgubljenim, kazu ljudi u egzilu, stani pred prvi takav plan, i znaces barem gdje si. Pariz je caroban, samo ne znam rasta cu ja ovdje, odgovaram na pitanja: kako je u francuskoj metropoli? "Je suis ici", prvo lice jednine sadasnjeg vremena glagola biti, i to je sve.

Voditi dnevnik slijedecih nekoliko dana za "Nasu Borbu" nehotice dozivljavam i kao obracanje prijateljima i osobama koje sam volio ili cijenio, i to mi namece drugacije zahtjeve od uobicajenih dnevnih biljeski, kojima sam sklon. Zato ovaj zadani dnevnik ukucavam u kompjuter umjesto u mali smedji blok za licne biljeske. Mali blok, mali radio i diktafon, dzepni rjecnici, sve malo i lako, govorila je moja prijateljica Mirna; biti u egzilu znaci stalno mijenjati mjesto, zato moras imati sto manje sto manjih stvari. Ona se drzala toga da sve sto ima stane u torbu s kojom je izisla iz Sarajeva devedeset druge. Sjetim se nje svaki put kad se selim. Za ove tri godine u Parizu osam puta sam se selio, s lakocom, zahvaljujuci njenom savjetu. Male stvari, portabl, one za vise funkcija, minijaturni sto i stolice, lezaj na rasklapanje, garsonjera kao kutija, inventivna iskoriscenost svakog centimetra prostora sindrom je izbjeglistva i izgnanstva. Kad god me neko te sudbine prvi put pozove u posjetu, uhvati me klaustrofobija.

Danas intervju sa francuskim generalom Jeanom Cotom, komandantom UNPROFOR-a, cija se vojnicka karijera i zavrsila angazmanom u Bosni. Otisao je u penziju na sopstveni zahtjev, nakon sto se posvadjao sa svojim generalstabom, koji nije imao volje da razlucuje ko je u tom ratu napadac a ko napadnuti. Danas, opusten, distanciran i bez obaveza prema ikom, kritican je prema svemu postojecem. To sto se dogadjalo jedva moze potpasti pod kategoriju rata. Ni jedne istinske bitke, kaze. Najcesce je to bilo tako da Mladiceva vojska opkoli grad artiljerijom, granatira i mitraljira duze ili krace, a onda pobije i protjera civile. Kukavicki i prljav rat.

Dobijam 50 minuta intervjua u diktafon. Valja sad to prevesti i redigovati, i, ono sto je najteze, objaviti tamo gdje ce biti placeno. Ostati u svojoj profesiji i biti kadar i sada pisati jedino na svom jeziku u egzilu je najgori mogucni izbor. To dokazuje najmanje stotinu tekstova, objavljenih u medijima u mojoj bivsoj i sadasnjoj zemlji, koje nisam naplatio. Daleko od ociju, daleko od naplate. Ne odgovarati na telefonske pozive i fax je manir iscrpljivanja svih urednistava, sa smisljenim ciljem da se moralno indignirate i dignete ruke. Mnogi iskljucivo tako zive: strani fondovi za demokratiju i neplaceni honorari saradnicima.

Subota, 13. septembar

U "Le Monde" tekst o Banjaluci specijalnog izvjestaca Kristijana Lekonta. Francuski novinari imaju jednu dobru osobinu: od pojedinacnog, gotovo banalnog s nekom lakocom, koju vjerovatno mogu zahvaliti elegantnoj distanci, nabodu sustinsko. Lekontova prica o Miji Blazevicu, treba li reci Hrvatu, koji je prezivio etnicko ciscenje, ali ne i njegova privatna pilana, koju su Karadzicevi sravnili sa zemljom, prethodno, pokupivsi postrojenja, i Radojici Davidovicu, treba li reci Srbinu, koji je osam ratnih mjeseci proveo u zatvoru u Tuzli i, kao zatvorenik, radio u "muslimanskoj pilani", mozda je i paradigma Bosne u ovom trenutku. Mijo je uz pomoc fonda Evropske komisije obnovio svoju pilanu, a Radojica se, posto je savladao zanat u muslimanskom zatocenistvu, kod njega zaposlio. Sad obojica uspostavljaju kooperaciju sa "muslimanskom pilanom" i to preko Radojicinih hapsadzija, s kojima je on odrzao dobar kontakt.

Prica bi se mogla shvatiti kao vulgarno propagandisticka da nije istinita i da ne navlaci na pomisao kako je cijela uzasna bosanska kavalkada bila samo bezizgledan sukob nezivota sa zivotom, nacionalisticke ideologije i neposrednog jednostavnog zivljenja. Nakon sto su se izdogadjali svi narodi, poslije cega polovina tih naroda nije tamo gdje je bila, a tu gdje sada zivi, zivi gore nego ikad, dolazi se na isto: opet se dogadjaju ljudi koji bi, eto, da rade i grade, da se krecu slobodno zbog posla ili prijateljstva, zadovoljstva ili probitka s kraja na kraj Bosne, uprkos svemu. Ko ce im stati na put? U toj inerciji obicne ljudskosti vidim jedini spas za ovu zemlju. Ta inercija je kao trava koja na kraju sve pokrije kao ironican podsmjeh ideologijama i rusiteljima.

Ali danas pocinju i opstinski izbori u Bosni, zemlji kojom se slobodno krecu samo stranci. Bar polovina biraca nije tamo gdje treba da glasa, i rezultati izbora, ma kakvi bili, ostace neprimjenjivi. Logika nacionalnih stranaka je ista: "I najgori naš bolji je od njihovog najboljeg". Inercija obicne ljudskosti je druga prica.

Nedelja, 14. septembar

Nedelja je dan za telefoniranje. Razgovori upola manje kostaju. Prosle nedelje, umjesto jednog prijatelja u Sarajevu, javila se njegova majka. "Eto gledam trku",odgovara na moje konvencionalno pitanje. "Kakvu sad trku?" "Pa formule jedan, na televiziji", odgovara ova sedamdesetogodisnja starica koju sam upoznao u ratu. Posto ostah bez rijeci, ona nastavi: "Volila sam formulu 1 i prije rata, dok je vozio rahmetli Sena. I on pogibe u vrijeme rata".

Fantasticno. Ta stara zena je mnogo prepatila u opsadi Sarajeva, ali s nekim mirom i ubijedjenoscu da iracionalni poremecaj mora proci, sa svijescu o dijalektici haosa i spokojstva, srece i nesrece, zla i dobra. Sjecam se kako me je u ljeto 1992- e ispratila do kapije u jednoj od onih uskih strmih ulica starog Sarajeva, koje je Lorens Darel opisao da se "uvijaju i povijaju prema nebu", i rekla: "Cuvaj se sada. Treba se sada sacuvati. Jer sve ce proci i doci ce opet ono: bilo lani." Za nju je sada sve "bilo lani", i mirno gleda utrke formule 1. A sintagma "rahmetli Sena" je na izvjestan nacin metafora Bosne: samouvjerena casna konzervativnost i prihvatanje svega savremenog. Na tom prividnom paradoksu pocivao je senzibilitet i estetika Bosne: stapao se u njoj na neki prirodan nacin modernitet sa cari ustaljenosti, dubokog nekog bastenskog mira, koji je podarivao osjecanje da je svijet trajan, prepoznatljiv i drag kao staro svratiste. Zbog toga je za mene Bosna uvijek bila okrilje, kraj, pejzaz i zavicaj, nesto staro i jedinstveno u svojoj vrsti, sliveno sa sobom, i kao takvo vise prirodna pojava nego geopoliticka cinjenica. I upravo zato je stradala: ideologije se prije svega okomljuju na ono sto je ljudsko, prirodno i bozansko okrilje.

"To ne mozes izmisliti, to moras dozivjeti", sjecam se da je rekao Ademir Kenovic dok smo, poslije jednog od stotine granatiranja Sarajeva u ljeto 1992-e, gledali kako potpuno pustim i gluhim bulevarom, uz koji gore dva solitera od sedmog sprata navise, fantomski tandrce bijeli transporter UNPROFOR-a. Gotovo identicnu scenu pet godina kasnije gledam u Parizu na premijeri njegovog filma "Savrsen krug" u Ciné Cité les Halles. Takve prizore, blize fikciji nego realnosti, dokumentarni snimci su sacuvali kao cinjenicu i svjedocanstvo; iskazati ih u potpunoj dozivljenosti, iz subjektivne vizure izlozenog bica, moze samo umjetnost. Ipak "Savrsen krug" u ovom trenutku dozivljavam vise kao evokaciju dogadjaja, paklene stvarnosti Sarajeva, koju sam iskusio, nego kao umjetnicku transpoziciju. Kenovic je, snimanjem izmisljene price na mjestu tek minulih stvarnih dogadjaja, ostao dosljedan onome sto mi je rekao 1992-e kad je trebalo da izidje iz Sarajeva: "Vracam se sigurno. Pravi zivot za mene je ovdje. Ako ista stvorim, to moze biti samo o ovome sto sad zivimo, i samo ovdje". Poslije dvadesetak dana se doista vratio ("Ja budale!" bio je komentar onih koji su ga prezrivo ispratili.

Poslije projekcije, na koktelu, grlim ga prijateljski, naviru mi sjecanja na vrijeme opsade, na zajednicke prijatelje iz tih dana, medju kojima su neki mrtvi, vecina rasijana po svijetu. Ademira okruzuju novinari, probijaju se ka njemu mnogi znanci. Jedan kaze: "E, al` ti je Karadzic odradio scenografiju, svaka cast. Sto ga, bolan, ne dovede da ga predstavis..." Rat je izgleda zaista zavrsen. Pocinje vrijeme fikcija i šege.

Ponedeljak, 15. septembar

Fantastika pricinjenog zla jos nije iskazana, ta recenica mi, poslije sinocnje projekcije, neprestano damara mozgom. Pokusavam da je razlucim. Zasto fantastika? Najstrasniji, najodvratniji zvuk koji covjek uopste moze dozivjeti (zamisliti nikako ne moze) je prasak topovske granate u neposrednoj blizini. To je uvijek iznova nesto fantasticno, na sta se ne moze naviknuti niti ikad zaboraviti, i sto ne ostavlja covjeka nepromijenjenim. U Sarajevu se za mene i rijec "narod" identifikovala s tim praskom i preselila u fantaziju. I svako rekreiranje ideologije s predznakom "narod" dozivljavam kao poziv da se topovima opkoli grad, svoj grad, i sruci hiljade granata na ljude, i svoje i "njihove", e da bi im se utuvilo u glavu sta su "istina, pravda i istorijska prava" i kako se ne moze zajedno.

Ne metro stanici novom reklamom je upravo prekriven slogan "Voli neprijatelja svoga", izlijepljen za svjetskih susreta katolicke mladezi, na koju je krajem avgusta dosao i sâm papa Ivan Pavao II. Utopisticka, neostvariva parola, suprotna svakom stereotipu neprijateljstva, cija balkanska varijanta je "sto oni nama, i mi njima" i "ceracemo se jos", ali, posto bi za tri dana promijenio tok istorije kad bi se primijenio, ne zasluzuje li taj biblijski paradoks ozbiljno promisljanje? U principu da, ali, kao i sve postojece, i on krije nesnosne djavole detalja. Kako voliti prve koji mi padaju na um: Milosevica, Karadzica, Mladica ili recimo Seselja? Ne samo sto zbog njih na ovoj zemlji nema desetina hiljada ljudi, a ima stotine novih groblja, i sto medju milion rasijanih po svijetu ni ja nemam zemlje i doma, nego i zato sto su zbog njih zemlje naseg zivota, toliko mracne, unazadjene, uprostacene i osramocene. Oni su zato moji ontoloski neprijatelji. Priznajem i pred bogom i pred ljudima da ih nisam u stanju voliti. Zbog njih mi cijeli dan tuce u glavi "fantastika pricinjenog zla". Mjeru njihove rugobe i grotesknosti u ovom trenu jedino Corax uspijeva izraziti. Ostaje mala utjeha da ce ih njegove genijalne karikature nadzivjeti.

Utorak, 16. septembar

"I to pa to i sve to", padaju mi na um Nastasijevicevi stihovi, dok otvaram kompjuter da pribiljezim danasnji dan. Jos bih o temi od juce. Bolje da pisem o carima Pariza. Ne mogu. S ljudima kojima se nehotice obracam neminovno je upravo "to pa to". Zato, barem onima koji su me u posljednje vrijeme izravno ili implicitno pozivali "da ostarimo zajedno", moram reci kako se bojim da sam izgubio kondiciju i refleks za grad u kojem sam prozivio najbolje i najljepse godine svog zivota. Nema vise mjesta, nemam ga nigdje. Rekli ste: ima nas jos, istina, povukli smo se, nismo vecina i ne zivimo dobro niti kao prije, ali ima jos mnogo lijepog i pravih ljudi. I ima mjesta za tebe. Nema! Izmedju unutrasnje i stvarne emigracije izabrao sam ovu drugu. Ovdje sam stekao kondiniciju, vi tamo. To su dvije razlicite kondicije. Ovdje je otudjenost prirodno stanje, i gotovo me stiti. Barem izmedju mene i nimalo svijetle buducnosti ne stoje moji ontoloski neprijatelji. I ne prijeti mi da pred nekadasnjim prijateljima ocutim sto se ocutati ne smije. Na primjer, da je nedavna Deklaracija 60 akademika, intelektualaca, pisaca i crkvenih uglednika zalog novih prasaka, od kojih pamet staje, krvi i srama. Potpisi barem polovine njih znace urusavanje gradjanskog duha i gospodstva Beograda.

Srijeda, 17. septembar

Izvjestaj o gala premijeri "Savrsenog kruga" za WDR. To je jedino sto sam zaradio ove sedmice. Nisam preveo ni pola intervjua sa Cotom, ali imam dva puta vise teksta za "Nasu Borbu" nego sto moze stati na novinsku stranu. Zato prekidam zadati dnevnik i vracam se svojoj maloj smedjoj svesci. Izlazim u setnju da provjerim koji je dan: ogromni svjetlosni pano na Ajfelovom tornju odtitrava 835-i dan do kraja dvadesetog vijeka. Smanjivanje broja tih dana unosicu kao datume svog licnog dnevnika.

Cetvrtak, 18. septembar

Utrosio sam vise vremena na skracivanje nego na pisanje dnevnika za "Nasu Borbu". Sad mi se cini da sam ostao bez najvaznijeg. Unistavam jos nekoliko redaka da bih oslobodio prostor za neku vrstu rezimea odbacenog. Dakle: kad sjecanja zauzmu ljudi a ne narodi, kad pred ocima zaplivaju pejzazi, a ne istorijska ili povijesna prava na njih, kad neko kaze "moj narod" ili "naš narod", a tebi samo prasak u glavi, kad prestanes pricati kako si izisao iz stana pet minuta prije nego sto ce ga takav stvarni prasak pretvoriti u rupu, i cujes da se i u tu rupu neko uselio, s pravom, jer ti nisi gdje treba, kad shvatis, da nije toliko mrtvih i osakacenih, da bi pomama tamo gdje ti je zivot prosao zasluzivala samo cinizam, kad ti bice koje volis napise posljednje pismo, nekadasnji prijatelji ovdje prestanu pozivati na veceru, a tamosnji telefonirati, kad samog sebe pregoris, a ipak ti se ne umire, kad te od "imati" i "biti" zapadne samo ovo posljednje i shvatis da su ljepota i dobrota neizljecive koliko i zlo, e tog trenutka pocinju bezizlazne i neodoljive cari izgnanstva.

(Autor je novinar i pisac u dobrovoljnom izgnanstvu u Parizu)

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /