FILMSKI FESTIVAL U SARAJEVU

Sredisnjicu filmskog festivala u Sarajevu obelezili dokumentarci: gostovanje Srdjana Karanovica i Branka Lustiga

Marinela Domancic
specijalno za "Nasu Borbu"

Press konferencije na Festivalu nesto su posebno. One su svaki dan u 11 sati i cesto potraju duze od planiranih pola sata po gostu. Bucni gosti hotela, redovito kasnjenje i povremeno nespretno prevodjenje nisu oduzeli ni svrhishodnost ni sarm dijelu Festivala neophodnom za kvalitetno informisanje javnosti.

U press materijalu nije bilo navedeno pojavljivanje Srdjana Karanovica, ali je to bilo prijatno iznenadjenje! Nakon dugih godina nedolazenja u ovaj kraj svijeta, bio je vidno uzbudjen. "Ne mogu da dam neku pametnu izjavu o tome kako mi izgleda i kakav je stvarno zivot ovde i na filmu i oko njega, jer sam ovde manje od 48 sati, ali prvi utisci su izuzetno povoljni. Mislim da ovaj grad zivi na najlepsi moguci nacin i da zivi vrlo veselo - za razliku od mog rodnog grada Beograda koji krcka svoju agoniju i mislim da ce je jos dugo krckati. Cini mi se da se ovde stvari krecu nabolje, a plasim se da se u Beogradu jos uvek krecu nagore", bilo je prvo sto je rekao, i to je bio samo uvod u poduzi razgovor o tome sta se snima i ko snima u Srbiji, kakva je distribucija i reklama stranih filmova, sta je radio cetiri godine u Bostonu, sta sada radi... Na pitanje sta misli o tome koliko smo blizu ili daleko realne mogucnosti da se film poput "Savrsenog kruga" prikaze u Beogradu, gospodin Karanovic je rekao: "Sto se mene licno tice, taj film bi sutra mogao da bude prikazan u Beogradu i mislim da bi mnogo ljudi zelelo da ga vidi. Naravno, izmedju zelje i mogucnosti na ovim prostorima stvari su vrlo komplikovane. Tu postoje dva nacina - jedan je zvanicni, da te dve drzave konacno priznaju jedna drugu pa da se legalno taj film pozove na neki festival ili da se uvrsti u distribuciju, a drugi, mislim da nikom ko je ziveo na ovim prostorima nije stran, je da se jednostavno nekim kanalom dobaci tamo neka kopija i da se prikaze. A interes sigurno postoji, i najmanje od filmskih radnika zavisi hoce li biti prikazan ili ne".

Oskarovac Branko Lustig bio je drugi specijalni i takodje nenajavljeni gost. Uz njegovu pomoc na Festival su stigli neki hit filmovi - prosle godine "Sindlerova" lista, a ove "Izgubljeni svijet". Gospodin Lustig, koji je i sam proveo dvije i po godine u Ausvicu, trenutno radi na prikupljanju dokumentarnih zapisa o zrtvama holokausta u okviru Fondacije za istrazivanje holokausta, a uz to ucestvuje i u pripremanju filma "Vrijeme vodolije" (The age of aquarius), cija je tematika direktno povezana za Sarajevo.

Novozelandjanin Harrdz Sinclair, simpaticni reditelj filma "Zene u toplesu pricaju u svojim zivotima" (Topless women talk about their lives) snimio je svoj prvi film radeci iskljucivo vikendima tokom sest mjeseci. Sam je radio i scenario, ali jednim nacinom obrnutim od uobicajenog - naime, on je prvo imao likove, a tek je onda pisao scenario, i ovo je jedini film na Novom Zelandu koji je tako dobio sredstva. Harrdz tvrdi da ce i dalje tako raditi. Reakcijom sarajevske publike bio je odusevljen ("Nisam mislio da ce se ljudi ovdje smijati potpuno istim stvarima kao na Novom Zelandu", rekao je). Festivali u Montrealu, Cannesu, Locarnu, Edinbourghu, Sidnedz i Aucklandu vec su prikazali "Zene u toplesu"... Film je otkacem, smijesan, ozbiljan, tuzan, mastovit i lagan, kao otrgnut iz svakodnevnice, spontan i obican kao i covjek koji ga je napravio.

Jedini australijski film na festivalu je "Bunar" (Well) tridesetogodisnje Samanthe Lang. Prica se vrti oko zajednickog zivota jedne mlade i jedne postarije djevojke koje su upucene jedna na drugu i koje, i pored toga sto se dobro slazu, imaju razlicite zivotne zelje i potrebe. Katerina, mladja od njih, pregazi covjeka kojeg starija, Hester, ubaci u bunar. Sukob nastaje kada Katerine pocne halucinirati o covjeku u bunaru i kada se fantazije dvaju zena pocnu brkati u realnosti.

Vecernja projekcija dva crno-bijela filma bila je vise nego zanimljiva. Kratki film "Vjetar" (Szel) naisao je na odlican prijem i dvadesetcetvorogodisnji Madjar Marcell Ivandzi, kojem je ovo sesti kratki film, imao je priliku da nakon projekcije porazgovara sa publikom i novinarima.

Zanimljiva je stvar da je film nastao kao autorova imaginacija onoga sto posmatraju tri zene sa fotografije (koju vidimo na kraju filma), a sta je odmastao.... Odlican kratki film posluzio je kao zagrijavanje za cjelovecernji Mondo Bobo hrvatskog reditelja Gorana Rusinovica. Prica je nastala na osnovu isjecaka iz crnih hronika. Glavni lik u samoodbrani ubija jednog i rani drugog lokalnog mafijasa koji su ga maltretirali, i nakon ovoga pratimo ostatak njegovog zivota koji ne traje jos dugo. Hrvatska televizija nije htjela ucestvovati u finansiranju jer je smatrala scenario nedovoljno hrvatskim tako da ovaj film nije finansiran iz vladinog budzeta nego iz neovisnih izvora. Onda se desilo da ovaj neovisni projekat, kao totalni autsajder, odnese veliki broj nagrada u Puli, i dobije najdirektniju potvrdu vrijednosti.

Na velikom platnu cetvrtog dana u ne bas prepunom ljetnom kinu, prikazana su dva filma - odlicni engleski "Karijeristkinje" (Career girls) i americki "Svetac" (The saint). Prvi film je prevazisao moja ocekivanja i oni koji su propustili prvu projekciju zarad Val Kilmera i Radeta Serbedzije mogu samo zaliti sto nisu krenuli u kino dva sata ranije. Reditelj-scenarista Mike Leigh zabavio se proslim i trenutnim zivotima dvaju bivsih cimerki, koje evociraju uspomene na studentske dane. I pored neveselog sadrzaja i niske komercijalnosti (ne mogu pogoditi otkud ovaj film medju hitovima, kvalitetom odskace, a daleko je od hita), gledljiv je i pristupacan.