POCETAK OBNOVE STAROG MOSTA U MOSTARU

Pir generala - (u)bojnika Praljka

Mozda je lakse ponovo postaviti cupriju na Neretvi nego izbiti iz glava vodecih ljudi HDZ-a da Mostar ne moze biti glavni grad "Herceg Bosne". Praljak prijetnjama da ce ponovo srusiti Most ozivljava ponovo ratnu retoriku, koja samo na prvi pogled izgleda kao puka prijetnja

Ejub Stitkovac

"Cuprija - ponton u prahu" - stoji u "Bosnjacko-hrvatskom federalnom rjecniku", koji je, na svoj nacin, sacinio splitski "Feral Tribjun" poslije rusenja Starog mosta u politickom i kulturnom centru Hercegovine, od strane Hrvatskog vijeca obrane. Mostarci su mogli da ocekuju sve u ratnim godinama, ali to ne. Nijedna vojska u dalekoj i blizoj istoriji, a proslo ih je vise nego sto je u mostu bilo kamenih gromada - kako vole da kazu Mostarci. Cupriju na Neretvi postedjela je i bivsa JNA, koja je nemilosrdno rusila grad na pocetku "pravednog rata".

Sta je presudilo Mostu iz sesnaestog vijeka, koji je spajao ne samo dvije obale nego i dvije civilizacije? Na ovo pitanje Mostarci imaju odgovor: mrznja i primitivizam!

Vojni i strateski ciljevi, druge strane, su price za malu djecu. Jer, Most je bio stalno na nisanu HVO tako da je malo ko od civila mogao da ga predje, a o eventulanom prebacivanju oruzja i protivnickih jedinica nije moglo biti ni govora.

U dijelu hrvatske javnosti 1993. godine, zapovjednik HVO u BiH i prvi covjek Glavnog stozera, general (u)bojnik Slobodan Praljak, bio je proglasen nacionalnim herojem. Vjerovatno i zbog toga sto je bio ustrajan u potpunom unistenju istocnog, pretezno muslimanskog dijela Mostara. Zapravo, mislio je da ce rusenjem Mosta obezglaviti njegove zitelje, etnicki ocistiti grad, koji je po zamislima bolesno ambicioznih zapovjednika, politickih i vojnih, taj grad trebalo da bude glavni grad takozvane "Herceg Bosne", koja se odrzala do dana danasnjeg iako se u mirovnim sporazumima o BiH izricito insistira na njenom ukidanju. Formalno je to i ucinjeno, ali njeni organi i dalje djeluju. Najnovije smjene u hercegovackom HDZ i "odlazak na novu duznost" gradonacelnika zapadnog (hrvatskog) dijela Mostara, Mije Brajkovica, mozda je jedan od poteza hrvatskog predsjednika Franje Tudjamana da skrene paznju svijetu na svoju "fleksibilnost". Sa ovim dogadjajem poklopio se i "dobrovoljni" odlazak desetorice bosanskohercegovackih Hrvata, medju kojima je i "istorijski" Dario Kordic, u Hag.

Mada sa tim nema veze, pocetak vadjenja dijelova Mosta iz Neretve, od strane SFOR-a, ali sva tri dogadjaja cine cudni mozaik ratne i poratne zbilje.

Donatori
Nekoliko mjeseci poslije rusenja Mosta vise ankarskih listova predlozilo je sakupljanje dobrovoljnih priloga za njegovu obnovu. Od toga, medjutim, malo je sta uradjeno, a realisticnije javne licnosti su ukazivale da bi to moglo da bude kontraproduktivno s obzirom na tadasnje bujanje mrznje izmedju Hrvata i Muslimana - Bosnjaka. Na kraju se SFOR, kao neutralna strana, prihvatio zamasnog posla. Prvi dijelovi su izvadjeni, a trebace pola godine da se iz vode izvade svi preostali dijelovi. Tek tada ce se, kako je planirano, krenuti sa njegovim "sklapanjem".
Pitanje da li ce to ikada vise biti onaj Stari most nije emotivno niti pjesnicko. Grupa uglednih Mostaraca insistirala je da sve ostane onako kako je sada s tim da se citav prostor ogradi zicom i pretvori u "spomen-obiljezje" ljudskoj mrznji i primitivizmu. Ipak, oni su ostali u manjini. Jer Mostar bez Mosta nije ono sto u sustini jeste.

Pocetak radova na obnovi Mosta njegov rusitelj, Praljak, prokomentarisao je u londonskom "Tajmsu" na svoj nacin: "Ako zatreba ponovo cu ga srusiti."

Komentar ne bi bio ni potreban da se ne radi o covjeku koji je dobio generalske epolete u toku proteklog rata zahvaljujuci dokazanoj rusilackoj sposobnosti prvo u Sunji, zatim u Capljini i na kraju u Mostaru. Istina, zbog tog cina razrijesen je duznosti u Glavnom stozeru HVO "na vlastiti zahtjev". Ne bi to sigurno ucinio da nije dobio naredbu "odozgo", u prvom redu zbog tadasnjeg reagovanja svjetske javnosti.

Dok su svjetski mediji ovom dogadjaju dali prvorazredni znacaj u negativnom smislu, osude u pojedinim dijelovima bivse Jugoslavije bile su vise nego blage, izuzimajuci, naravno, pojedince, koji su u rusenju Mosta vidjeli i dozivjeli varvarski cin, a ne unistavanje "pustog turskog".

Jedan od razloga rusenja Mosta Praljak je naveo da "Europa ne zeli muslimansku drzavu", sto se logicki ne moze povezati, ali neka tu njegovu poruku objasne eventualno pred Haskim tribunalom, ili nekom drugom medjunarodnom institucijom, oni koji su ga proizveli u cin generala i zapovjednika HVO u BiH.

U knjizi "Svjedok genocida", zapadnog novinara Roja Gatmana, stoji da je Praljak opravdavao opsadu Mostaru, i sve ono sto je cinio "borbom za zivotni prostor" te da se ta recenica nije mogla cuti u Evropi od vremena Treceg Rajha Adolfa Hitlera.

Praljkova uzlazno-silazna linija
Prema pisanju zagrebackog "Globusa" Slobodan Praljak se u vrijeme formiranja hrvatskih oruzanih formacija (1991) obratio licno predsjedniku Tudjmanu da ga ukljuci u tadasnji Zbor narodne garde, sto je on ucinio sa posebnim zadovoljstvom. Povjereno mu je zapovjednistvo u banijskom mjestu Sunji, koje je bilo okruzeno srpskim oruzanim formacijama. U tom mjestu zaradio je cin pukovnika i epitet ratnog heroja. Popularnost mu je porasla kada je Capljinu ocistio od pripadnika bivse JNA. Unistio je, takodje, uporista pomenute po nacionalnom sastavu srpske vojske u Tasovcicima i Klepcima. Vrhunac karijere dozivio je u "oslobadjanju" Mostara i njegovom dokusurivanju. Zasto nije smijenjen od najvise komande poslije rusenja Mosta nije tesko odgovoriti. U to vrijeme Zagreb je racunao da ce uspostaviti hrvatsku drzavicu u BiH i nakon izvjesnog vremena i zvanicno je pripojiti matici.
Praljak se i poslije "dragovoljne" smjene visoko kotira u hrvatskim vojnim i politickim krugovima.

Razloge blage osude rusenja Mosta u nekim dijelovima bivse Jugoslavije treba traziti i u postupcima srpskih oruzanih formacija, kada je rijec, na primjer, o granatiranju i paljenju sarajevske Gradske vijecnice, Orijentalnog instituta i jos nekoliko slicnih institucija u kojima su vjekovima cuvani dokumenti neprocjenjive vrijednosti o istoriji BiH i njenih naroda. Rusenje svega sto "mirise" na davna vremena imalo je za cilj cupanje istorijskih i drugih korjena naroda s druge strane ratne linije. Uostalom, u to vrijeme nije bilo nikakvo cudo rusenje i najvrijednijih spomenika kulture. Pravo cudo je predstavljao, zapravo, opstanak takvih spomenika. S te strane gledano, Praljak nije nikakav izuzetak po nakanama vec samo po nacinu kako je srusio najznamenitiji most u Hercegovini.

Svjedoci tvrde da se te noci, kad je Most srusen, na zapadnoj obali Neretve senlucilo do zore, pio "europski sampanjac" i pjevale "rodoljubive pjesme" i to dovoljno glasno da ih cuju oni s druge strane rijeke.

Praljkov ratni moto sadrzan je u jednoj recenici: "Gradjanski rat je uvijek sveopci rat." To znaci, ne samo protiv odredjenog naroda nego i onog sto cini njegovu proslost, kulturu i tradiciju.

Za prave Mostarce ne moze se reci da je bilo ko od njih, bez obzira na nacionalnu pripadnost, Most prisvajao kao iskljucivo svoj ili ga, pak, dozivljavao kao nesto tudje.

Ovaj spomenik kulture za HVO bio je, kako je objasnio jedan od pomocnika tadasnjeg vodje hercegovackih Hrvata, Mate Boban, iskljucivo "vojna meta".

Sta je Praljak htio da poruci Mostarcima izjavom da ce "ponovo rusiti most" ako zatreba nije tesko odgonetnuti. Ocigledno je da i kroz te izjave provejava ne samo ratna retorika nego i poruka da se Hrvatska demokratska zajednica nije odrekla ambicija da jednog dana prisvoji i istocni dio ovog grada i sagradi na rusevinama starog "mnogo ljepsi i stariji". Na stranu ova potonja krilatica, ciji autor nije Praljak, ali sve se vrti oko pomenutih ambicija.

Naime, rjesavanje pitanja istocne Slavonije stvorilo je iluziju (da li samo iluziju?) da Zagreb povuce "povijesne granice" i u BiH. Otuda je Stari most, ni kriv ni duzan, postao neka vrsta razmedje izmedju odlucnosti pravih Mostaraca i dugorocnije vojne i politicke strategije hrvatskog vodjstva, posebno u Hercegovini. Nijedan potez, kako je dokazano bezbroj puta, oni ne vuku bez saglasnosti zagrebackog politickog vrha.

Pesimisti zato kazu da ce Stari most biti obnovljen "do novog rata".

Ciji je Mostar
Hrvatska demokratska zajednica polaze pravo na Mostar uprkos mirovnim sporazumima. To se ni danas ne krije. Etnicki sastav stanovnistva, po popisu iz 1991. godine, govori da je to "pravo" posljedica ratne logike: Sve je moje sto oruzjem osvojim.
U Mostaru je prije rata zivjelo 33,8% Hrvata, 34,8% Muslimana, 19% Srba i 10% Jugoslovena. Drugim rijecima; nijedna nacija nije mogla biti dominantna. Rat je potpuno poremetio prirodnu ravnotezu i nije nikakvo cudo da su predstavnici Muslimana u vise navrata pozivali izbjegle Srbe da se vrate u rodni grad kako bi se nacionalni balans bar donekle uspostavio.
Ujedno, u Mostaru je bilo sjediste zahumsko-hercegovacke eparhije, a da li ce ponovo u ovom gradu stolovati episkop Atanasije, koji je grad posjetio u vise navrata, zavisi, prije svega, da li ce se dejtonske mape prekrajati i prilagodjavati interesima samo pojedinih nacionalnih partija.

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /