Demokratija na istoku

Kakav god bio konacan rezultat predsjednickih izbora, Crna Gora, duboko podijeljena na dva nepomirljivo suprotstavljena politicka tabora i bez jakog i stabilizirajuceg politickog centra, ulazi u period vjerovatno dugotrajne politicke nestabilnosti i zestokih politickih borbi

Srdjan Darmanovic

Prvi krug predsjednickih izbora u Crnoj Gori nije donio razresenje vec polugodisnje politicke dileme, tj. nije dao odgovor na pitanje: kakav je novi odnos politickih snaga u Republici, ko je jaci - Momir ili Milo, ali je ukazao na neke upecatljive trendove i pojave u crnogorskom drustvu i politici. Prije svega, na cinjenicu na koju su i prije izbora ukazivali svi trezveniji posmatraci - da je Crna Gora ostro podijeljena na dva politicka bloka priblizne snage, kao ida je rasjelina koja ih dijeli veoma dobuka.

Izbori su bili i svojevrstan referendum o crnogorskom drzavnom pitanju. Iako su oba kandidata tokom izborne kampanje izrazavali privrzenost ideji federalne drzave Crne Gore i Srbije (SRJ), oni su to cinili na bitno razliciti nacin. Na Bulatovicevoj hijerarhijskoj lestvici SR Jugoslavija kao drzavna ideja i konkretna drzava bila je postavljena iznad maticne drzave Crne Gore, stavise Crna Gora izvan konteksta SR Jugoslavije predstavljala se kao nemoguca ili bezvrijedna. U odnosu na sadasnje stanje i funkcionisanje federacije, on se predstavio kao branilac status quo-a i nosilac politike kontinuiteta. Na tom polju nije vidio niti isticao nikakve probleme. Deficit demokratije i vladavine prava vidio je samo u Crnoj Gori, ali ne i u SRJ, a Milosevic i njegova vlast i vladavina, pominjani su samo u pozitivnom kontekstu. Glavnog protivkandidata u startu je optuzio za separatizam, sto se u politici koju on zastupa dozivljava kao jedno od najvecih posasti i zala na tlu Crne Gore. Sve u svemu, Bulatovic je potvrdio svoj ranije izreceni dozivljaj SR Jugoslavije, kao drzave bez alternative. Sa druge strane, Djukanovicev red drzavnih prioriteta je bio obrnut. On je u Crnoj Gori vidio "svetinju", i izvornu drzavnu vrijednost, a federaciju Crne Gore i Srbije (SRJ) predstavio kao najbolje i najracionalnije, ali za Crnu Goru ne i jedino resenje. SR Jugoslavija u njegovoj interpretaciji ima puno opravdanje samo ukoliko je demokratska, razvijena i integrisana u svjetsku privredu i politiku. U odnosu na sadasnje stanje i funkcionisanje federacije predstavio se kao zestoki kriticar status quo-a. Obrnuto od svog oponenta, odlucujuci deficit demokratije i vladavine prava vidio je na nivou SRJ, a ne u Crnoj Gori i vezao ga prevashodno za autokratski nacin vladavine bracnog para Milosevic-Markovic. Dakle, u Djukanovicevoj optici SR Jugoslavija je predstavljena kao pozeljna drzava, ali ne i bez alternative.

Moze se reci da su Bulatovic i Djukanovic, kako po opcijama koje su ponudili, tako i po politickim snagama i slojevima stanovnistva koji su stajali iza njih - simbolizovali sve crnogorske podjele u XX vijeku u odnosu prema drzavnom pitanju. Rijeci koje su njih dvojica o tome izgovarali u izbornoj kampanji bile su samo modernizovana, sadasnjem vremenu prilagodjena verzija spora o jednoj stogodisnjoj dilemi i otvorenom pitanju. Gradjani su u prvom krugu predsjednickih izbora na ovo pitanje odgovorili da je, sportskim recnikom govoreci, rezultat nerijesen, da postoje dvije Crne Gore, da medju njima u ovom momentu postoji ravnoteza snaga i da bi svaka radikalna politika ili akcija u jednom ili drugom pravcu mogla imati tragicne posledice. Ovakav odogovor, doduse, znaci i to da Crna Gora, i nakon deset godina apsolutne dominacije drzavnog pitanja na politickoj sceni, ostaje i dalje njegov zarobljenik, te da se ovo pitanje kao elementarno i pretpoliticko pokazuje dovoljno snaznim manipulativnim sredstvom koje moze da zakoci ili odlozi okretanje pitanjima ekonomskog i demokratskog razvoja, mnogo primjerenijim kraju naseg stoljeca.

Izbori su jasno ukazali na masovan otpor crnogorskog drustva prokapitalistickim reformama. Skoro 150.000 glasova datih Bulatovicu jasno svjedoce o tome da je, mahom siromasna crnogorska populacija, u velikom broju odgovorila na njegov demagoski poziv na odlucnu borbu protiv kriminala, korupcije i sverca. Iako je bilo jasno da ce Djukanovic na ovim izborima morati da plati izvjesnu cijenu za mnoge neumjerenosti, bogatasko samozadovoljstvo i osionost "nove klase", uglavnom naslonjene na njegovu vladu, tesko je bilo tvrditi da ce cijena biti tolika. Djukanovic je, za razliku od svog oponenta, ipak nudio jasnu viziju ekonomskog prosperiteta i razvoja, a pri tome nije zaboravljao da preko vladinog budzeta ispunjava socijalne potrebe stanovnistva. Pokazalo se, medjutim, da je fakticko nepostojanje iole stabilnijeg srednjeg sloja, sistematski unistavanog upravo u godinama zajednicke Bulatoviceve i Djukanoviceve vladavine, onaj kljucni element koji je nedostajao da bi politika najavljenih ekonomskih i politickih reformi imala odlucujucu podrsku. Podrska relativno malobrojne "nove klase" za to nije dovoljna. Djukanovic je toga bio svjestan i siru podrsku potrazio ne na (nepostojecoj) ekonomskoj, vec na politicnoj osnovi - na antimilosevicevskoj platformi. Tu je podrsku uglavnom i dobio, ali je u prvom krugu ona bila dovoljna samo za priblizno nerijesen rezultat. Tako je na pitanju reformi, crnogorsko drustvo ostalo jednako duboko podijeljeno, kao i na drzavnom pitanju.

Izbori su donijeli i jednu novinu, do sada nepoznatu na ovim prostorima. Kandidat koji je u svojim rukama imao drzavnu vlast i njen aparat (Djukanovic), nije uspio da pobijedi, ili bar ne u prvom pokusaju. Pri tome, naravno, ne zaboravljamo da Bulatovic nije bio kandidat opozicije vec sef drzave, ali sama ta funkcija, bez kontrole nad vladom, ne sadrzi u sebi mnogo realne vlasti. Bulatovic je, doduse, uzivao finansijsku, medijsku i politicku podrsku od vladajucih politickih snaga u Srbiji, kao i izvjesnu korist od lokalnih uprava tamo gdje su ih drzali njegovi ljudi, ali je Djukanovic kao sef izvrsne vlasti u Republici, ipak imao na raspolaganju vise raznovrsnih sredstava koja je mogao upotrijebiti u izbornoj borbi. Njemu i njegovom stabu ostaje da razmisle gdje je i kako ispustena prednost sa kojom su usli u bitku sa Bulatovicem, odnosno kako je bilo moguce da se sa drzavnom administracijom u svom posjedu izbori zamalo izgube. Pretjerana samouvjerenost i samozadovoljstvo? Neodgovarajuca izborna kampanja? Los kadrovski izbor i raspored? Nedovoljna azurnost "na terenu"? Mozda, nesto sasvim drugo? To su pitanja na koja Djukanovic i njegov izborni stab moraju hitno potraziti i naci odgovore u kratkom vremenu do drugog izbornog kruga. Za razliku od njega Bulatovic je svoju izbornu kampanju, barem tako izgleda, vodio gotovo bez greske. Znajuci da po prvi put mora da se bori bez pomoci crnogorskog drzavnog aparata, on je organizovao veoma agilan "terenski rad" i uspio da maksimalno animira prigradsko i seosko biracko tijelo. Izborni rezultati po opstinama recito govore da je to biracko tijelo u velikom broju odgovorilo na njegov apel, izrazen krajnje uproscenim politickim porukama.

Naravno, nije svejedno kakav ce biti ishod predsjednickih izbora 19. oktobra. Nije svejedno da li ce u predsjednicku stolicu sjesti covjek koji se zalaze za reforme i pri tome se suprotstavlja Milosevicu i njegovoj teznji za apsolutnom vlascu ili ce u toj stolici ostati dosadasnji predsjednik, Milosevicev saveznik i branilac besperspektivnog statusa quo-a. No, kakav god bio konacan rezultat predsjednickih izbora, Crna Gora, duboko podijeljena na dva nepomirljivo suprotstavljena politicka tabora i bez jakog i stabilizirajuceg politickog centra, ulazi u period vjerovatno dugotrajne politicke nestabilnosti i zestokih politickih borbi - najprije na parlamentarnim izborima, a nakon toga izmedju politickih snaga buduce vlade i buduce opozicije. Kad se tome doda krajnje neizvjesna i, po svemu sudeci, nepovoljna politicka dinamika u Srbiji, ovaj prostor ostace i u narednoj godini ono na sta smo vec navikli - podrucje permanentnih politickih kriza.