Sest sati ociscenja od greha

Okruzen sam onima koji vise nece ponizenje, nece inferiornost; koji zele i hoce Crnu Goru ne vecu od one koju su im ostavili preci. Dovoljno je i podsjetiti se na sopstvenu istoriju, i shvatiti da je, u ovom trenutku, potrebno tako malo da postanemo gradjani svijeta

Pise: Branislav Micunovic

Petak, 3. oktobar

Sa slavnom predstavom Jugoslovenskog dramskog pozorista, sa lavovskom grupom sjajnih mladih glumaca, sa kojima sam uzivao u radu dok su bili studenti na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu (sa mnogima od njih radio sam predstave), ispostovali smo, ukalkulisali volju biraca, da "Bure baruta" pocnemo tacno u ponoc, poslije emisije TV Crne Gore, u kojoj su se suceljavali predsjednicki kandidati. Jugoslovensko dramsko je ovaj termin ispostovalo i prihvatilo ga bez dileme. Oni su shvatili da u opstoj pozitivnoj euforiji ovaj termin moze biti i dio svojevrsnog hepeninga. Tako je i bilo. "Jugosloveni" su igrali sjajno, uobicajeno pred prepunom salom, u kojoj su se nasli i predsjednik vlade Milo Djukanovic i predsjednik Skupstine Svetozar Marovic, i mnoge znacajne licnosti iz kulturnog zivota i crnogorske javnosti. Po zavrsenoj predstavi gospodin Djukanovic je ucinio domacinski gest i primio ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorista. U dobrom raspolozenju i prijateljskom caskanju, druzenje je trajalo do kasno u noc. Razisli smo se zadovoljni.

Vec u 11 sati imali smo konferenciju za stampu, da medije, koji zdusno prate dogadjanja u CNP, upoznamo sa elementima sporazuma koje je CNP potpisalo sa Jugoslovenskim dramskim. Sporazum od koga ocekujemo mnogo i jedni i drugi. Razmjenjivacemo predstave, a na proljece proizvesti i jednu zajednicku. Dio tog sporazuma je i vecerasnja premijera "Scepana malog", koju je Mijac za dvije nedjelje spremio za pozornicu CNP. Sa nekoliko novih glumaca ova predstava je saradnja izmedju Jugoslovenskog dramskog, "Grada teatra" i CNP-a. Njegosev tekst, Mijaceva rezija i sjajna glumacka ekipa bili su garant da ce ovo izvodjenje biti uspjesno. Drugacije nije ni moglo biti.

Subota, 4. oktobar

Jutro je veoma rano. U pozoristu sam. Dekor "Scepana malog" je vec srusen, a dekor "Princeze Ksenije od Crne Gore" postavljen. I ovaj dan je veoma svecan. Kultnu predstavu u koprodukciji sa "Zetskim domom" uvodimo danas na repertoar CNP. Odigrana blizu 60 puta u Crnoj Gori, krajem prosle godine prikazana na televiziji i dalje je u centru paznje pozorisne publike u Podgorici. Veseli nas da se za "Kseniju", pogotovo danas a i prethodnih dana, trazi karta vise. Cinimo sto mozemo da sve one koji hoce da je po ko zna koji put ponovo vide smjestimo u gledaliste. Tu atmosferu osecam i na sceni. Ansambl "Ksenije" je na okupu, sa neskrivenim emocijama sto cemo predstavu ponovo igrati. Autor i reditelj predstave Radmila Vojvodic zapocinje probu. Muzika Zarka Mirkovica izaziva posebno stanje i predstava se neocekivano lako, i poslije vise od godinu dana pauze, povezuje. Mira Stupica nije na ovoj probi. Doputovala je u Podgoricu sa zdravstvenim problemima. Imala je dovoljan razlog da ne doputuje i da predstavu, ne bi to bilo u pozoristu prvi put, odlozimo. Gospodja Stupica je znala koliko nasa publika zeli tu predstavu. Porucila mi je iz hotela da se dobro osjeca i da ce veceras biti u punoj formi. Ohrabrio nas je njen poziv. Probu smo zavrsili. Misa, Djurdjija, Varja, Bane, Mladen, Milo zadovoljni odlaze u pozorisni bife.

Pred prepunom salom "Ksenija" ide na novoj sceni CNP na stari nacin, zanatski sigurno i veoma uzbudljivo. Svi smo zadovoljni sto cemo "Kseniju" ponovo igrati.

Nedjelja, 5. oktobar

Otvaranje sezone u CNP-u trajalo je cetiri dana u naporu i zadovoljstvu. Talas profesionalne treme zamijenio je talas gradjanske odgovornosti i neobicnog stanja koje se danas javlja. Naoko, sve je mirno. Nedjeljno jutro. Uobicajena taisina. U svecanim odijelima primjecujem one koji su pohitali da prvi ispune svoju biracku obavezu. Hoce li ih biti dovoljno da se u prvom krugu dobije predsjednik Crne Gore? Dan prolazi bez bilo kakvog ispada. Tako javljaju. Koji ce put i kakav zivot izabrati Crna Gora? Borba je prsa u prsa. S jedne strane koncept da sve ostane po starom, da unitarizam i politicki autizam i dalje ostanu nase ljuljaske, u kojima cemo, s vrtoglavicom, kao ona plemena Juzne Afrike, i dalje odolijevati civilizaciji, bez osjecanja da je nesto moguce promjeniti. S druge strane - pokret koji je masovno ujedinio Crnu Goru pledira za moderno i slobodarsko, za novu osjecajnost u kulturi i politici.

Okruzen sam onima koji vise nece ponizenje, nece inferiornost; koji zele i hoce Crnu Goru ne vecu od one koju su im ostavili preci. Dovoljno je i podsjetiti se na sopstvenu istoriju, i shvatiti da je, u ovom trenutku, potrebno tako malo da postanemo gradjani svijeta. Cini mi se da se samo tako moze pomoci i sebi i Srbiji, i zajednickoj nam Jugoslaviji. Nije paradoks da manji moze da rasplete taj cvor.

Ispijamo casicu po obavljenom glasanju, kao poslije svecanosti. Samo jednu, da trijezni docekamo noc i prve rezultate.

Bez soka primamo ishod danasnjeg odlucivanja. Znamo da je ideja o slobodnom i savremenom prodrla u sve slojeve. Ideja je prosla, pa ce valjda i oni koji su se kolebali ili u nju nijesu vjerovali pregnuti da je osnaze. Zbilja, tako nam malo treba.

Ponedjeljak, 6. oktobar

I u danasnjem danu osjecam napredak. Prvi je radni dan na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Nijesmo vise Odsjek za glumu pri Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Zasto je to "pri" uopste bilo potrebno. Kako to da se prije tri godine ova ozbiljna skola krstila "odsjekom", kao da je nekima koji su radili u prvim komisijama bilo vazno da ugledni nastavnici, saradnici katedre za glumu, imaju tutora u necijem imenu i prezimenu. Ta besmislica je odlukom Vlade Crne Gore prije nekoliko dana stavljena van snage. Nas zahtjev da u Crnoj Gori, sa snaznom tradicijom reditelja, otvorimo i katedru za pozorisnu reziju, usvojen je na istoj sjednici.

Dobre vibracije naziru se i u opstoj atmosferi. Prve reakcije na izborni rezultat su one iste: jos vise osnaziti i ideju o gradjanskoj Crnoj Gori. Ovaj svojevrsni referendum osnazuje optimisticka cinjenica da su zajedno jos cvrsce stegnute ruke izmedju svih konfesija, stranaka, nezavisnih. Do konacne pobjede!

Utorak, 7. oktobar

Dusko Vukovic, dopisnik "Nase Borbe" iz Podgorice, elegantno, lake ruke, ukucava mi u glavu obavezu da ovaj dnevnik mora biti zavrsen do cetvrtka u podne. Kaze mi, izmedju ostalog, da gospodja Susa nema milosti. Nista mi novo nije rekao. Tako dobro znam "Nasu Borbu". Da je nije, ne bi bas sve ovo ovako bilo. Vazan doprinos gradjanskom rezonu ucinila je "Nasa Borba". Necu ih prevariti. Napisacu dnevnik, odgovaram gospodinu Vukovicu.

U trazenju kurioziteta danasnjeg dana, ne odolijevam da, zapanjen, konstatujem da su reakcije izbornog staba gospodina Djukanovica na niz nepravilnosti, ucinjenih na njegovu stetu, lisene uzbunjivanja, upotrebe u svrhu kampanje, dramatizovanja do krajnjih granica. To bi bilo za ocekivati. I sam iznenadjen, podrzavam njihovu reakciju. Sve se to, dakle, moze drugacije, i to je dio nove osjecajnosti i politicke kulture u Crnoj Gori.

Cio oktobar dozivljavam kao pocetak sezone, ne samo u Crnogorskom narodnom pozoristu. Mastam stil na koji cu napraviti izlozbu slika koje su, prije nekoliko godina, pariski slikari jugoslovenskog porijekla, poklonili postradalom CNP-u. Gest ne smije biti kurtoazan, zasluzuje ozbiljne pripreme i trajnu zahvalnost. Toliko toga treba uciniti da taj dan dosegne dimenziju njihovog gesta.

Danasnji dan prolazi u dogovorima, da u svega nekoliko dana docekamo drugu inostranu trupu u Crnogorskom narodnom pozoristu. Publika u Crnoj Gori sresce se sa atrakcijom svjetskog renomea, "Pekinskom operom". Crnogorsko narodno pozoriste otvorilo je vrata u svijet. Mozda cemo i mi putovati daleko; mozda su godine, na teskom sidru provedene, za nama.

Srijeda 8. oktobar

Gledam u tekst jucerasnjeg dnevnika. Toliko nas toga ceka; toliko zahvalnosti svima onima, sa svih strana, koji su pomagali Crnogorskom narodnom pozoristu. Po pravdi i bozijem zakonu, bez dovoljno zahvalnosti njima ostacemo bez pomoci drugih. Necu zaboraviti ni onaj koncert Tereze Kesovije za Crnogorsko narodno pozoriste. Optimizam bez kojeg se sve ovo ne bi moglo podnijeti uci me da ce Tereza, putujuci u Crnu Goru kroz Konavla okrenuti glavu od zgarista svog doma. Ne vagam niciju krivicu, ali znam da je mnogo vremena proslo. Srusen je i Berlinski zid.

Kao u dobroj montazi, na ova osjecanja Televizija Crne Gore (u svojoj novoj urbanoj slici) lijepi emisiju zastrasujuce istine. Istine zvanicne, jasne, opipljive. "Umiranje Jugoslavije" u proizvodnji BBC, bez obzira sto sam je vec vidio, ubitacna je. Pravi je trenutak za nju. Sest dana, sest sati ociscenja od grijeha. Samo sest sati. I dosta. Sve je kao na dlanu.

Siloviti tempo montaze ovih emisija trazi najvisi stepen koncentracije. Ubojnost je slojevita i savremena. Valjda ce nas gledalac, naviknut na jadne izvjestaje, umjeti da dostigne brzinu koju mu nudi ovaj proizvod evropske televizije. Nema izbora, ova surova prica uplesce ga na nov nacin u dagadjaje ciji je savremenik i, mozda, ucesnik. Padaju mi na pamet i usamljeni komentari da je kampanja gospodina Djukanovica uradjena sa nesto povisenom dozom glamura, te da bi bilo bolje da je toga bilo manje.

Ovaj pokret u Crnoj Gori nije udvoricki, a zar je trebalo u prasnjavim cipelama i masnim odijelima praviti ovjestalo, lazno pozoriste. I sa tim zrnom glamura Evropa je jos uvijek daleko ispred nas. Predrasuda da nam nije pruzila stafetnu palicu jos je na snazi. "Umiranje Jugoslavije" dolazuje da nas dobro poznaju, i da nam ipak pruzaju ruku.

Cetvrtak, 9. oktobar

"Umiranje Jugoslavije" je prica iz koje, jos uvijek, ne mogu da se iskobeljam. Tako vazni jucerasnji dogadjaji, utisci o njima, prenose se ne samo na danasnji dan. Ponovo su se snazno podupiruci istorijsku ideju o uspravljenoj Crnoj Gori, oglasili i Kilibarda i Perovic i Rakcevic i Dinosa, i mladi bez ostatka, u borbi za bijeg bez povratka iz palanackog kala. Zaboravila je Crna Gora na razmirice, ukazujuci, po ko zna koji put, na vitestvo i cast.

Nemam dovoljno vremena, ni strasti, da citam ovo sto sam biljezio. Ako sam uspio da prepoznam samo malo od crnogorske svakodnevice, onda znam da sam to ucinio gledajuci istini u oci, ushicen njenom snagom. A sto se istine tice, neka nam sami bog bude svjedok. Svima!

(Autor je pozorisni reditelj, profesor glume na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, i direktor Crnogorskog narodnog pozorista)

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /