Neizvestan oslonac

Dragoljub Vukovic

Nezavisno od toga hoce li poslije drugog izbornog kruga slaviti Bulatovic ili Djukanovic, rezultat prvog poluvremena njihovog politickog dvoboja pokazao je da se biracko tijelo raspolutilo i, skoro bez ostatka, grupisalo uz dva suprotstavljena pola. Uocljivo je, pri tom, da je Bulatovic vezao uz sebe veci dio birackog tijela nekada jedinstvene Demokratske partije socijalista, i da se, uz to, nametnuo kao alternativni lider prosrpski orijentisanih gradjana. Na drugoj strani, ispostavilo se da je manji dio pristalica ranije cjelovite vladajuce partije bio spreman da prati politicki zaokret Djukanovica i onog DPS ciji je on potpredsjednik i predsjednicki kandidat. Djukanovic je taj hendikep obilato nadoknadio glasovima pristalica procrnogorskih partija, i nacionalnih partija Muslimana-Bosnjaka i Albanaca, ali to nije bilo dovoljno za pobjedu.

"Djukanovicevci" su, po svemu sudeci, previdjeli da je vladajuca partija svih ranijih godina vise za sebe vezivala destruktivnu i ksenofobicnu energiju tzv. "antibirokratske revolucije", nego emancipatorske snage modernosti i otvorenosti. Niti je Djukanovic imao dovoljno vremena da takvo stanje svijesti radikalno promijeni, niti je za tako ozbiljan posao imao dovoljno valjanih saradnika i savjetnika. Djukanovic je pristalicama nekada jedinstvene partije ponudio raskid sa starom politikom DPS i izazov novog puta, ne objasnjavajuci uvijek jasno sta ih na putovanju ceka.

Za razliku od Djukanovica, koji je nastojao da se oslobodi starih politickih haljina, njegov rival Bulatovic tim se haljinama upravo dicio, nastojeci da im da novi sjaj. "Narodni pokret koji je sada u Crnoj Gori na sceni je pokret protiv otudjene i birokratizovane vlasti, pokret buducnosti koji istinu, postenje i dostojanstvo stavlja u prvi plan", govorio je Bulatovic narodu tokom izborne kamapnje, vracajuci i njega i sebe u godine "koje su pocinjale januarom"; godine obiljezene politickom mjesavinom velikosrpstva, sovinizma, lumpenproleterskog nihilizma, neartikulisanog i boljsevickog ljevicarenja, te vjere u mesijansku pojavu Slobodana Milosevica. Bulatovic je sebe i svoju partiju uspio da predstavi kao jedine prave i iskrene bastinike "dogadjanja naroda", a Djukanovica i njegove kao slucajne saputnike. To sto je sa tom bastinom na sebe preuzeo i svu odgovornost za pustos koju je ostavila iza sebe politika minulog desetljeca, takodje je dio ove price.

Prvi krug izbora za predsjednika Crne Gore pokazao je, dakle, da je ova republika jednom nogom u proslosti, a da drugom pokusava da napipa tlo buducnosti. Ostaje otvoreno pitanje na kojoj ce nozi oslonac biti poslije 19. oktobra, ali je vec sada jasno da ce Crnoj Gori trebati jos mnogo vremena da uspostavi unutrasnju ravnotezu.