Pogled na Dejtonski sporazum iz Sarajeva

Koliko brzinom prilagodjavanja dojucerasnjih ratnika na mirnodopske uslove, sarajevska je carsija bila sokirana i cinjenicom da im se "sasvim normalnom cini razmena vojnih misija izmedju Pala i Saraj eva, gradova do juce simbola i sinonima fasizma i herojskog stradanja i otpora"

Borka Rudic
dopisnik Bete iz Sarajeva specijalno za "Nasu Borbu"

Uoci dvogodisnjice od prihvacanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevu nista nije podsjecalo niti je cime ukazivano na dolazak i znacaj tog datuma. U novinama tek pokoja r ijec o dvogodisnjici ovog sporazuma. Nije bilo ni zvanicnog oglasavanja ili ocjena hrvatskih i bosnjackih predstavnika u vlasti. Analizama se nisu bavili ni dezurni bosanski analiticari. Samo su dva dnevna dogadjaja - dolazak visokog komesara UN za izbjeglice Sadako Ogate i generalnog sekretara Sjevernoatlantskog saveza u BiH Haviera Solane - upucivali na zakljucak da o Dejtonu i njegovoj proved bi, neko, ipak, razmislja.

Daleko od toga da su u Sarajevu svi zaboravili na dan kada su se u dalekoj drzavi Ohajo (SAD) najvisi predstavnici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije suglasili o prekidu ratnih dejstava i normali ziranju odnosa u regionu. Dapace, nekima taj datum jos uvijek stoji kao kost u grlu i stalno podsjecanje sta su sve morali zrtvovati za "mir u Bosni". Drugi i danas bolno trljaju ruke utrnule od prim jene poznate politicke metode pritiska popularno nazvane "zavrtanje ruku", dok treci, uglavnom porodice desetina hiljada poginulih, sa tugom ponavljaju poznatu pjesmu Grigora Viteza "da je vijest (o miru) stigla samo dan ranije, mnogo bi njih jos ostalo zivih...".

Kada sam zapitala kolegu novinara zaso u Sarajevu ovih dana nema niti jedne analize dvogodisnje primjene Dejtonskog sporazuma, sarkasticno je odgovorio: "Ne isplati se satima prebirati po novinama, k upiti izjave ovdasnjih i bjelosvjetskih politicara, pisati nekoliko sati da bi na koncu rezultat bio veoma tanak - uradjeno je toliko malo da nije vrijedno analize". Poznati bosnjacki intelektualac i jedan od osnivaca Stranke demokratske akcije Rusmir Mahmutcehajic, analizirajuci sadasnju politicku situaciju u BiH, ide i korak dalje, pa veli kako "narod u Bosni vise vjeruje Gelbardu, Vestendorpu ili Holbruku nego domacim liderima". I to je dvogodisnji ucinak Dejtona!?

Prvi u ratu, prvi i u miru

Bilo je nevjerojatno za povjerovati da su se dojucerasnji "vekovni i smrtni" neprijatelji najlakse dogovorili o medjusobnoj suradnji, a kada je bivsi zamjenik ministra odbrane BiH Munib Bisic izabran za vojnog predstavnika Sarajeva sa sjedistem na Palama, i jos potom izjavio kako ga "nije strah" otici u srpsku prijestonicu, bosanskohercegovacka je javnost bila sokirana. Koliko brzinom prilagodja vanja dojucerasnjih ratnika na mirnodopske uvjete, sarajevska je carsija bila sokirana i cinjenicom da im se "sasvim normalnom cini razmjena vojnih misija izmedju Pala i Sarajeva, gradova do jucer si mbola i sinonima fasizma i herojskog stradanja i otpora."

Rezultat uspjesnog dogovaranja bivsih neprijatelja jeste i formiranje Vojske Federacije BiH o cijem je opremanju i obuci brigu preuzela vlada SAD. Specijalni americki izaslanik Dzejms Perdju, priliko m svojega posljednjeg boravka u BiH, ocjenio je kako je proces objedinjavanja Armije BiH i Hrvatskog vijeca obrane "uspjesno okoncan": formirana je zajednicka komanda, logistika, odredjeni centri za obuku vojnika, dopremljeno znacajno naoruzanje za federalnu vojsku... Prema njegovim rijecima SAD su do sada ulozile oko 250 miliona dolara u Vojsku Federacije.

Iako jos hrvatski i bosnjacki pogledi na "zajednicku vojsku" nisu potpuno isti - razmimoilazenja se uglavnom odnose na broj vojnika jedne i druge nacionalnosti, nacionalnu strukturu komandnih sastava i profesionalnih jedinica ili nuznost okretanja ka istoku ili zapadu u opremanju Vojske - ipak ne treba strahovati kako je moguce "razvrgnuti bratstvo". Prvenstveno zbog odluke NATO-a da po svojim s tandardima opremi Vojsku Federacije, ali i zbog novca koji je do sada u to ulozen. I kao treca uspjesno realizirana odredba vojnog dijela Dejtonskog sporazuma pominje se unistavanje teskog naoruzanja .

Mada medju sve tri strane postoji medjusobno nepovjerenje kada je rijec o "postenom" radu, ipak su dobro obavijesteni strani krugovi ocijenili da u BiH "vise nema prijetnji od upotrebe teskog oruzja" . Potvrdio je to njemacki ministar odbrane Folker Rije ove nedelje, rekavsi da su "sve tri drzave (BiH, Hrvatska i Srbija) uspjesno okoncale proces zaplijene i unistavanja" teskog oruzja. Prema njego vim rijecima, "unisteno je oko 6600 artiljerijskih cijevi, ali i tenkova i aviona", sto je "pozitivan razvoj dogadjaja u mirovnom procesu u BiH". Kada se popisu obavljenih zadataka doda i najava kako i Republika Srpska "razmislja o ukljucenju" u program "Opremi i obuci" - ali ako to prethodno "aminuje" i Slobodan Milosevic - onda se, u skladu sa pretjerivanjima kojima je inace sklono ovo podnebl je, moze zakljuciti kako je vojni dio Mirovnog sporazuma ostvaren "sto dvadeset posto".

Kada je potpisan sporazum nastao u Dejtonu, tadasnji premijer BiH Haris Silajdzic - sada kopredsjedavajuci Vijeca ministara - izjavio je kako ce na pitanjima povratka prognanih, Dejtonski sporazum pr oci ili propasti". Tako formulirana ocjena Dejtona tokom dvije godine mnogo je eksploatirana u bosanskom politickom govoru. Medjutim, iako su zabiljezeni veoma slabi rezultati u povratku prognanih - procjenjuje se kako se u BiH ili unutar nje vratilo oko 200 hiljada prognanika, od kojih veliki broj nije mogao uci u svoje domove - niko se nije javno usudio izgovoriti kako je "Dejton propao". Ne t reba zaboraviti kako je oko 52 posto ukupnog stanovnistva BiH kraj rata docekalo van svojih domova i da se Silajdziceva ocjena cinila sasvim realnom u trenutku kada je izgovorena.

Realno je bilo i insistiranje Alije Izetbegovica da ne stavi svoj paraf na Dejtonski sporazum dok u njega nije ugradjena klauzula o "obaveznom povratku svih prognanih u njihove prijeratne domove". Ip ak, sada je sasvim jasno kako je, ukljestena u etnicke podjele uzrokovane ratom i nacionalistickim politikama, sudbina oko 2,5 miliona Bosanaca i Hercegovaca daleko od onoga sto se izgovori, potpise ili obeca uraditi. Zvanicno Sarajevo sa puno razloga optuzuje Pale kao glavnog krivca zbog toga sto se izbjeglice i raseljene osobe ne vracaju kucama.

U RS jos uvijek vladaju politicke snage koje su zdusno, po nalogu SDS, provodile etnicko ciscenje i stvarale nacionalno ciste prostore, pa je nelogicno ocekivati kako ce preko noci pristati na povrat ak onih koje su protjerali. Takodjer, cinjenica da nema slobode kretanja i da se u BiH sasvim slobodno setaju jedino ratni zlocinci - i oni sa potjernice Haskog tribunala i oni koje su prognanici zap amtili kao svoje progonitelje i mucitelje - utice na zelju za povratkom. Sasvim je nerealno ocekivati kako ce se ljudi vracati svojim kucama kada su u gotovo svim sredinama na vlasti ili u policiji p otpuno isti ljudi koji su tu bili '92, '93, '94... i nakon izbora u septembru ove godine.

Za opstrukciju u povratku prognanih, medjunarodna je zajednica sve donedavno optuzivala iskljucivo Pale, a ponekad i hrvatsku vlast u opcinama Herceg Bosne. Medjutim, u posljednje vrijeme, narocito n akon usvajanja spornog zakona o otkupu stanova po kome je vaznost privremenih rjesenja produzena i u naredne tri godine, optuzbe su pocele stizati i na racun bosnjackog dijela federalne vlasti. Njoj se na teret stavlja nekooperativnost kada je rijec o povratku Srba i Hrvata u Sarajevo, Zenicu i druge vece gradove, ali i drugi vidovi onemogucavanja "manjinskih naroda" da dodju na svoje.

"Bosnjaci su deklarativno za povratak, ali u praksi cine sasvim suprotno", ocjena je Medjunarodne krizne grupe (ICG) koja pomno prati sva zbivanja u BiH. Decidna optuzba predstavnika Ureda Karlosa Ve stendorpa i Misije OEBS kako su "lokalne vlasti" neadekvatnom stambenom politikom "sprijecile povratak oko 500 hiljada prognanika u njihove prijeratne domove", potpuno je izjednacila sve tri strane u BiH i potvrdila cesto puta izricane ocjene opozicije kako "sa sadasnjom garniturom na vlasti, nije moguce osigurati povratak prognanih niti provedbu Dejtonskog sporazuma". Po ocjeni Alternativnog mi nistarskog vijeca i njegovog predsjednika Sejfudina Tokica, "postoji potpuna sprega" vlasti u Sarajevu, Mostaru i na Palama kada je rijec o onemogucavanju povratka prognanih, te da njihovo ponasanje upucuje na zakljucak kako "jos uvijek nisu odustali od podjele BiH".

Nestrpljivost Bosanaca i lezernost stranaca

Dvije godine poslije, BiH je dobila zajednicke institucije vlasti, i one drzavne i one entitetske, ali brzina kojom te vlasti usvajaju zakone neophodne za reintegraciju zemlje i njeno djelovanje kao drzave, ne garantiraju kako ce se i u naredne dvije godine ista bitnije promijeniti na ovim prostorima. BiH jos nema zastavu, grb, vlastitu novcanicu, putne isprave, ne zna ko moze biti njen drzavlja nin, niti dokle dopiru ingerencije drzavne vlasti... BiH jos nema zajednickih vozova mada su pruge jos jedinstvene, telefoni izmedju njena dva entiteta pusteni su "na jedvite jade", kriminalci (sa ul ice i iz vlasti) bolje prodaju jedni drugima robu nego ministarstva trgovine u entitetima, avioni iz Sarajeva mogu da lete u cijeli svijet ali ne i u Banjaluku...Popis onoga sto BiH nema a trebalo bi da ima, odvelo bi unedogled.

Ono sto je izvjesno, Bosna i Hercegovina ima medjunarodne duznosnike i medjunarodne policijske i vojne snage koje su odlucile provesti Dejtonski mirovni sporazum i sacuvati medjunarodno priznate gran ice. Kada - to nije najvaznije, njima se ne zuri buduci da je to njihov "redovni i dobro placeni posao". U tom poslu, vrijeme se ne mjeri samo godinama, vec postaje vrlo "fluidna kategorija". Vecina ce ih na pitanje o provedbi sporazuma kazati kako se "stvari odvijaju sporo", ali da su ipak "zabiljezeni pozitivni pomaci". Sta je nestrpljenje Bosanaca u poredjunju sa tim "pozitivnim pomacima" ?