Metafizicki patriotizam ili rasizam

Savez mantije i uniforme, filozofa i ratnika

Svaki rat ima svoje filozofe, pa ih je imao i ovaj koji su pokusali da racionalizuju nasi "senatori duha" tek izbegli iz marksistickog internata

Nenad Djakovic

O bombastoj temi odnosa filozofa prema ratu u nas nije napisano mnogo i nije moja namera da pokrecen tu pomalo izbledelu temu. Ne nameravam isto tako da analiziram racionalizacije koje ovaj rat, kako se veli, "u okruzenju" u kome "nismo ni ucestvovali" prate od njegovog pocetka. Rat, kome je posto je buknuo posle "balvan revolucija" i "dogadjanja naroda" na mitinzima, tek trebalo pronaci smisao. Ali, kao sto ce se pokazati, svaki rat ima svoje filozofe. Njima se, ovim filozofima rata, necu baviti u ovom tekstu. Njima ce se baviti neko drugi.

U ovom tekstu podseticu najpre na one filozofe koji su se javno suprotstavili ovom ratu, okupljene, uglavnom, oko casopisa "Beogradski krug", koje je jedan nas akademik i patriota u zanosu nazvao "NA TO-pacifistima", a zatim cu potraziti odgovor na pitanje: da li se nesto menja u nasoj filozofiji u ovom ratu? Ne mislim samo na spoljasnju stranu ovog procesa, u kome su dojucerasnji marksisti i hum anisti, mondijalisti, verujuci u pobedu "svetske revolucije" pisali o revoluciji kao kosmickom misljenju i o "diktaturi proletarijata" kao "diktatutiri slobode", o humanizmu i dijalektici, poretku i slobodi - postali nacionalisti, za koje je mondijalizam, za te dojucerasnje "kriticare svega postojeceg" - postao tamna apstrakcija, a svetska istorija, o cijem su kraju pevali himne, podrucje tamnih zavera i iracionalizacije svake vrste. To je mozda bio osnovni paradoks ovih nasih starih mondijalista: istorija je izgledala tako racionalna, okolis u kome neprikosnoveno vlada Minervina sova i sve tski duh, koji nas vodi u napredak u svesti o slobodi - pravo u "socijalizam sa humanim licem". Ipak su ovi stari mondijalisti i pored prevare "svetske revolucije" i obmane koju je izvela "Minervina sova" i dalje ostali vernici "svetskog uma", iako je on ocigledno izdao nacionalne interese pokazujuci najednom svoje mracno lice. Tako su ovi stari mondijalisti postali nacionalisti, ulazuci sve svo je ostarele duhovne moci u biolosku supstancu naroda.

U nastojanju da pomire opste i posebno, metafiziku i nacionalizam ovi nekadasnji mondijalisti zavrsavaju u neobicnom hemijskom elementu duha i prirode, koji se naziva metafizickim nacionalizmom. Jer za ove "senatore" duha nacija je postala metafizicko pitanje, a geopolitika - geofilozofija. Svetska, ili kosmicka vrtoglavica, nacionalisticka vrtoglavica. Svetski majstor za filozofiju hegelijansko g profila, postao je svetski majstor za nacionalno pitanje i pisac Memoranduma, filozof je postao nacionalni i ratni strateg duboko uveren da je ono nacionalno postalo svetska stvar. Ovaj metafizicki cinovnik smisla preko noci je poceo da govori o granicama, samo ne vise sveta, nego o granicama nacionalne drzave, otvarajuci nacionalno pitanje kao metafizicko, svetsko pitanje.

Pametni ljudi u cudu su se pitali kako je sve to bilo moguce? I mislim da nasa filozofija duguje odgovor na problem cudnovate transformacije marksista u nacionaliste, iako se ovaj mefistofelovski sav ez ne javlja po prvi put i predstavlja, uostalom, sam temelj metafizike. Filozofska kritika marksizma bila je tako samo njegova jezuitska verzija, u pitanju su bili jezuiti starog poretka, odavno sv ikli na mantije. Zato prelazak iz mantije u uniformu i nije bio tako komplikovan kao sto izgleda u prvi mah. Uostalom, metafizika i nije drugo nego ovaj savez mantije i uniforme, filozofa i ratnika, a svaki rat, kao sto sam rekao, ima svoje filozofe.

Filozofska kritika marksizma bila je tako samo njegova jezuitska verzija, u pitanju su bili jezuiti starog poretka, odavno svikli na mantije. Zato prelazak iz mantije u uniformu i nije bio tako komp likovan kao sto izgleda u prvi mah. Uostalom, metafizika i nije drugo nego ovaj savez mantije i uniforme, filozofa i ratnika, a svaki rat, kao sto sam rekao, ima svoje filozofe

Etnicka metafizicka destilacija

Kada su u balkanskoj krcmi pogasena svetla ovi filozofi-ratnici uzeli su svoje toljage. Iako vec stari, poceli su da zamahuju veoma jako. Zato sto je metafizika savez opsteg i posebnog, racionalnog i iracionalnog. To je smisao njihove "odbrane uma", koji su navodno pacifisti i postmodernisti dovodili u pitanje. Jer, kojom se to analizom, u kojoj laboratoriji, osim u metafizickoj, moze izdvojiti ovaj "cisti rat" u odbranu "cistog etnickog elementa" kao njegov smisao. Smisao rata je tako postala ova metafizicka destilacija etnickih elemenata, ovih dragocenih bioloskih supstanci - izdvajanje c istog etnickog elementa kao samog kamena mudrosti, a za taj posao je bio neophodan savez sa djavolom i metafizika kao alhemija "cistog elementa", "cistog etnickog elementa".

Redukcija kulture na biologiju je tajna ove metafizike nacionalne ciste supstancije. Zato izmedju stare marksisticke metafizike i ove nacionalisticke postoji jedan vezivni elemenat koji je i omogucio ovaj savez: to je vera. Vera gradi ovo znanje, kako bi rekao Avgustin. Bila je potrebna vera da cisti klasni, ili etnicki elemenat, postoji da bi nasi "filozofi" obukli svoje mantije a onda i unifor me. Vera cini znanje metafizickim a onda i rat. Zato je na filozofskoj sceni ovaj rat artikulisan kao rat u odbranu metafizickog uma u kome jedino postoje "cisti entiteti", "cisti elementi nacionalno g bica", koji ovaj rat, kao svaki onto-teoloski sukob, pretvaraju u patriotsku misiju "svetih zlocinaca", u pravedni rat, iako rat i postoji zato sto je samo jedna strana u pravu. Ili, kako ta lazna maksima glasi u transkripciji nasih umobranitelja: "Um uvek mora biti na kraju!"

Prepustajuci se ovom Gedankengangu u Ja, oni su najzad dosli do svojih "istina rata", o kojima je polemicki pisao Milorad Belancic u casopisu "Beogradski krug", da bi na sesiji koja je svojevremeno o drzana "na veljem gumnu Cetinjskog manastira", na kraju dosli i do "srpskih ptica". Ali, o ovoj novoj vrsti ptica bice reci kasnije.

Jer, kojom se to analizom, u kojoj laboratoriji, osim u metafizickoj, moze izdvojiti ovaj "cisti rat" u odbranu "cistog etnickog elementa" kao njegov smisao. Smisao rata je tako postala ova metafizic ka destilacija etnickih elemenata, ovih dragocenih bioloskih supstanci - izdvajanje cistog etnickog elementa kao samog kamena mudrosti, a za taj posao je bio neophodan savez sa djavolom i metafizika kao alhemija "cistog elementa", "cistog etnickog elementa"

Branitelji uma i "istina rata"

Potpuno na drugoj strani, Belancic ce artikulisati stav da intelektualac koji nije pacifista nije intelektualac, razotkrivajuci ove navodne "istine rata", do kojih su marsirajuci u ovom Gedankengangu u Ja - dosli ovi branitelji Uma, nastojeci da stignu do jednacine - rat jednako um, koja toliko lici na prethodnu: diktatura jednako sloboda. Jer, toboze, ako i ne postoji (prema Habermasu "pravedni ", postoji "opravdani" rat, recimo, prema nekim konvencijama OUN-a). Ali, rat je, reci ce Belancic, univerzalna ne-istina. Zato je tzv. "opravdani rat" samo "jedan savrseni zlocin", odnosno, njegova racionalizacija koju obavlja ovaj Gedankengang u svom slobodnom hodu ka ratu. "Izgleda, zaista," - veli Belancic - "da postoji jedan visak priznanja, suficit pravde, koji nuzno uoblicava 'dijalektiku ' svakog rata. Posto je u samome sebi nepriznat kao zlocin, rat se onda neminovno poziva na ono sto je susta suprotnost zlocinu, a to je, naravno - pravda. Kao oblik i izraz izvesne (narcisticke) sub jektivnosti (to je taj Gedankengang koji stoji u temelju rata, metafizicki Gedankengang koji brane ovi filozofi u mantijama), svaki rat je neminovno pravedan, utemeljen na pravednim 'istinama', jer s amo tako je moguce da on ne preuzme na sebe vlastiti zlocin. Ne postoji u sebi, u vlastitoj prikrivenoj, kompleksnoj subjektivnosti: u ovom sablasnom Gedankengangu, nepravedni rat."

Tako se pokazuje da svojevrsna teorijska racionalizacija moze postati osnova, ne samo teorijskih konstrukcija, epohalnih teorijskih konstrukcija, od kojih je jedna bila i marksizam, sa kojom je onda ostvarena racionalizacija, koju je Kundera s pravom nazvao "smesnim ljubavima", koje pokazuju da se uzvisene ljubavi temelje na banalnim samoobmanama, ili pogresnom tumacenju nekog gesta kao izjave l jubavi, sto za posledicu ima komicni efekat i nesporazum kao racionalnu osnovu "smesnih ljubavi". Isti mehanizam racionalizacije prisutan je i u ovom samoobmanjivanju o "opravdanom ratu" - jedino su njegove posledice tragicne. "Nice je", veli Belancic, "bio savrseno u pravu kada je tvrdio da je krv najgori svedok istine... U ratu (kao i u ljubavi) nema istine o ratu. Nikakva ratna strategija ili taktika ne sadrzi u sebi vlastitu istinu, sem u obliku laznih, ideoloskih 'istina', koje su samo instrumenti rata".

Sporan je ovaj metafizicki patriotizam, koji govori o ukrivanju "srpske sustine", "komsiji-ubici", "srpskim pticama" i "pukom postojanju jednog naroda" kao uzroku rata. Jer, samo je taj metafizicki p atriotizam nalicje metafizickog rasizma, cija je ideja da su narodi bioloske tvorevine, da je etnicka pripadnost stvar nasledja, a ne kulture. Samo je "patriota" koji veruje u "srpske sustine" i za k oga je narod "metafizicka ili bozija tvorevina" a komsija "metafizicki ubica" mogao da postane metafizicki, ili "sveti zlocinac"

Srpske ptice rugalice

Zato je ovaj metafizicki Gedankengang, koji stoji u osnovi ovog i svakog drugog rata, mogao da proizvede "ukrivene srpske sustine", ili cak "srpske ptice", o kojima je tako nadahnuto na veljem gumnu Cetinjskog manastira besedio Radovan Karadzic zajedno sa uvazenim filozofima i svestenicima, izmedju kojih se, kao sto biva, u ovom uzvisenom Gedankengangu izgubila svaka razlika: razlika izmedju uma i ludosti, ili sabornosti i liturgije ratu, posto su reci Apostola Pavla na "veljem gumnu" protumacene kao liturgija, ili posvecenje rata. Jer, "kad se sabirate" - rekao je Apostol Pavle - "svaki od vas ima psalm, ima pouku, ima tumacenje (citaj: opravdanje); sve neka bude na izgradjivanje". To je taj onto-teoloski savez metafizike kao racionalizacija rata, svakog rata. Zato je dekonstrukcija o ve metafizike koju ce nasi "filozofi" proglasiti napadom na um - izlazak iz zamki novovekovne filozofije subjektivnosti, ciji je dictum rat, iako je rat odavno ostao bez politickog opravdanja i posta o produzetak - kako je pisao Bodrijar - suprotstavljajuci se Klauzevicu - "produzetak ne-politike drugim sredstvima", sto je osnovna formula "prozirnog", "postmodernog rata" - sto je contradictio in adjecto. Zato je, da tako kazem, mirnodopsko pitanje nase filozofije: njen izlazak iz metafizike, njen definitivni izlazak iz marksistickog internata u kome je tavorila decenijama.

Psihijatar u uniformi vojvode

Jer, samo je teolosko-metafizicka ludost "ukrila" srpske sustine i proizvela "srpske ptice". Zato su, najvisi metafizicki ucinak ovog procesa samouspostavljanja ove "ukrivene srpske", ili "hrvatske", "muslimanske", "engleske" "sustine" iz koje onda nastaje odgovarajuca etnicka muzika ili filozofija, kao neponovljivi elemenat Gedankenganga ili samog "uma", u ciju odbranu ustaju ovi filozofi u man tijama, ili psihijatar u uniformi srpskog vojvode iz 1912. godine. "Nas ratnik", pise on, u ovom zborniku, koji su prosle godine objavili Odsek za filozofiju Filozofskog fakulteta u Niksicu i Bogoslo vija Sv. Petra Cetinjskog na Cetinju, sa II bogoslovsko-filozofskog simposiona posvecenom temi 'filozofija i rat' koji ce, svakako, ostati kao epifanija ovog duha banalnosti i misticizma, ili precizn ije receno, metafizickog rasizma koji je i doveo do ovog rata. "Nas ratnik", veli Karadzic, "koga po svetu zovu imenom bosanski Srbin", uvek je trpeo koliko se moglo trpeti. Nema pod kapom nebeskom t rpeljivijeg naroda od ovoga, zvanog "bosanski Srbin". Sva svoja duhovna blaga vekovima je cuvao zakljucana u grudima, ne ispoljavajuci ih potpuno ni kada je sam sa sobom. Pravio se nevest i neuk, a u sustini je bio plemic i vitez. Ukrivao je svoju srpsku sustinu da bi je sacuvao. Ali, komsiju-ubicu nije mogao da prevari. U svakom ratu ubica je razarao njegove grudi u potrazi za njegovom skriveno m, srpskom sustinom. I zatirao je sve srpsko, do ptice na grani, kako bi istrebio i iskorenio, onako kako je car Irod radio." "I zato je uzrok rata ovde", zakljucuje Karadzic, "puko postojanje jednog naroda".

Ne znam koliko je trajao ovaj navodni "simposion", koliko je bolesni psihijatar u uniformi srpskog vojvode iz 1912. godine imao slusalaca, koliko "filozofa", crkvenih velikodostojnika ili "knjizevnik a", ali je jasno da je ova ludost o ukrivanju "srpske" ("muslimanske" ili "hrvatske") sustine svejedno, ova potraga za sustinom doista metafizicko posvecenje zlocina. Nije, prema tome, ovde rec o nar odima, nego upravo o ovim "filozofima-ratnicima", ovim "metafizicarima rata" za koje je ovaj rat imao (metafizicki) smisao. Ne moze biti sporan ni normalni patriotizam. Jer, "prirodno je" - kako pise Kolakovski - "sto imamo maternji jezik i vlastitu kulturnu nisu, u kojoj se osecamo kao kod kuce, sto ispoljavamo solidarnost sa svojim narodom, sto se drugacije radujemo njegovim dostignucima i dob rim delima, a rastuzuju nas njegovi neuspesi, slabosti i podlosti prema drugim narodima". Sporan je ovaj metafizicki patriotizam, koji govori o ukrivanju "srpske sustine", "komsiji-ubici", "srpskim p ticama" i "pukom postojanju jednog naroda" kao uzroku rata. Jer, samo je taj metafizicki patriotizam nalicje metafizickog rasizma, cija je ideja da su narodi bioloske tvorevine, da je etnicka pripadn ost stvar nasledja, a ne kulture. Samo je "patriota" koji veruje u "srpske sustine" i za koga je narod "metafizicka ili bozija tvorevina" a komsija "metafizicki ubica" mogao da postane metafizicki, i li "sveti zlocinac". Samo tako rat uopste ima neki smisao.

Proces nove retorizacije

Iz ovog Gedankenganga, koji se odvija u jednom bolesnom Ja, "Metafizicki patriotizam" je poslednji stupanj ovog procesa, ili bolesti. Zato je dekonstrukcija ove metafizike prvorazredni zadatak koji s toji pred nasom filozofijom i knjizevnoscu, posto je upravo metafizika enigma ovog regresa i nacionalizam i rat. Ali, taj proces je otpoceo kao proces otvaranja prema jednoj drugacijoj nemetafizicko j kulturi, proces koji nasi tradicionalisti, i medju filozofima i medju piscima, panicno tumace kao napad na um i gubitak identiteta same "realnosti". Rat je, kao sto sam pokazao, vodjen iz istog raz loga. Mozda je taj proces retorizacije savremene kulture najjasnije izveden u nasoj filozofiji u upravo objavljenoj knjizi Jovana Arandjelovica "Retoricka kultura i nacelo filozofije", ali i u knjiga ma Milorada Belancica: "Postmodernisticka zebnja" ili "Fragmenti o smislu", Mila Savica: "Izazov marginalnog", Branke Arsic: "Razum i ludilo - neki aspekti Dekartovih meditacija o prvoj filozofiji", Novice Milica: "Slucaj Nice"... Mozda se taj prelom dogodio. Mozda...

"Nase danasnje interesovanje za retoricku misao", pise Arandjelovic, "ima svoj koren, ne u brizi za nasledje daleke proslosti, vec u potrebi da se ocuvaju dometi modernog razvoja. Koren ove nove upuc enosti na retoricku kulturu je u brizi za te domete, za nalazenje izlaza iz teskoca u koje je zapala moderna kultura, a ne prosto u zelji da se ocuvaju velike tekovine antickog nasledja. Kakav divan prizor!"

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /