Provala ispovesti o ratnim zlocinima

Sta signalizira pojava dobrovoljnih priznanja zlocina u Srbiji i Hrvatskoj i da li ce ove uzasne price malih izvrsilaca velikih zlodela odvuci paznju haskog tuzilastva na sporedan kolosek

Ne treba da iznenadjuje to sto su pojedinci u Srbiji i Hrvatskoj poceli javno da ispovedaju da su mucili i ubijali u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Oni pominju mesta, jedinice, komandante... To je nei zbezno, i tek je pocelo.

Slobodan Misic, srpski dobrovoljac koji je svoj ratni "ucinak" ispricao listu "Vranjske" i hrvatski policajac Miro Bajramovic, ciji je "krvavi rukopis" objavio splitski "Feral tribjun" jesu lik i odr az u ogledalu. Cak se i broj ljudi koje kazu da su ubili podudara, oko 70-80. Obojica u zrelim godinama (50 i 40), sa ruba drustva, kriminalne, a u svakom slucaju nesrecne proslosti, osobe koje su se be nasle u zovu krvi i tla, hladnokrvne ubice i mucitelji, koji se ne kaju ali priznaju, jer su izgubili svaki smisao postojanja. Obojica ogorceni sto, za razliku od nekih, nemaju nista od toga sto s u ratovali.

I jedan i drugi upecatljivo i gotovo identicno opisuju moc tamne strane ljudske prirode - fatalnu privlacnost oslobodjenog zla koje se nadmece u nanosenju bola i patnji, i u ubijanju.( Misic: "Mogao si da ubijas koliko hoces", Bajramovic: "Mi nismo Srbe delili na vojnike i civile... Nismo pravili razliku, nista nismo pitali...)

Njihove ispovesti nisu dokazni materijal samo protiv njih samih, vec mnogo vise protiv onih na ciji su poziv krenuli da "brane narod", protiv onih koji su ih naoruzavali, rasporedjivali, komandovali, i protiv onih koji su, kako obojica tvrde, veoma dobro znali za zlocine.

Misic pominje oficire koji su mu komandovali u Slavoniji, pominje "coveka iz generalstaba, velika zverka" koji je dolazio "da vidi sta moze da pomogne". U Bosni pominje "crvene beretke", specijalne j edinice MUP Srbije, "ceta od tridesetak, pa nas dobrovoljce predvodili".

Bajramoviceva ispovest tesko tereti savetnika ministra unutrasnjih poslova Hrvatske Tomislava Mercepa, koji je, navodno, komandovao jedinicom "Jesenje kise" odgovornom za zlocine nad oko 400 Srba u P akrackoj Poljani i u Gospicu. On direktno optuzuje bivseg ministra unutrasnjih poslova Hrvatske Ivana Vekica kad izjavljuje da ministar "laze" da nije znao nista o likvidacijama Srba u Gospicu i Pakr ackoj Poljani i tvrdi: "Ja mogu reci koliko je nasa jedinica dobila naredbi od njega".

Iskazi Misica i Bajramovica, koji izazivaju istinski uzas i mucninu, veoma su vazni pre svega za Srbiju i Hrvatsku, jer su (uz sve amortizovanje kontrolisanih medija) iznudili do sada najsiru javnu p aznju zlocinima "sopstvene strane" ciji se svaki pomen s najvecom brigom i trudom izbegava u obe zemlje.

I dok reakciju u Hrvatskoj glavni urednik "Ferala" Viktor Ivancic sazima kratkom opaskom - sokantno je to sto su sada svi sokirani, u Srbiji je sokantno to sto niko nije sokiran.

Kada je Misic uhapsen, u lokalnom centru DB zamerili su redakciji "Vranjskih" na manjku patriotizma, jer objavljivanje njegove price "steti Srbiji", a redakcija "Ferala" nakon Bajramoviceve ispovedi dobijala je preteca pisma i pozive.

Vranjanci su se podelili - jedni su podrzali potez "Vranjskih", jer je "vreme da se progovori o zlocinima u Bosni", a drugi su upravo to kritikovali. I za jedne i za druge zlocini su nesporna cinjeni ca, neslaganje je samo oko toga da li cutati ili ne!

U Hrvatskoj je Bajramovic provocirao lancano oglasavanje po drzavnoj vertikali, a neke reakcije ticu se i samog vrhovnika. Najdirektniji je, ali ne i jedini, lider Hrvatskih nezavisnih demokrata i ne kadasnji predsednik vlade Josip Manolic koji je rijeckom "Novom listu" izjavio da je Franjo Tudjman jos 1991. godine znao za pokolj u Pakrackoj Poljani.

Iako se Misiceva prica ne uklapa u "zvanicnu verziju" prema kojoj Srbija i SRJ nisu bile u ratu s kojim "nemaju nikakve veze", oglasio se samo savezni drzavni tuzilac porukom da ce svi ratni zlocinci biti gonjeni u skladu sa Krivicnim zakonom SRJ. "Nasa odlucnost u tome je potpuna", izjavio je Vukasin Jokanovic.

Listovi koji su objavili Misicevu storiju, sada su preplavljeni osporavanjima njegovih navoda, a pogotovo njega licno, mahom iz anonimnih izvora.

Kao da postoji teznja da se Misic unapred diskvalifikuje kao psihopata, odnosno neuracunljivac, ali dovoljno lucidan da se doseti kako da dospe u zizu.

U sirenje sumnji u Misica ukljucio se, iako je to nedopustivo, i istrazni sudija u Vranju Slavoljib Mihajlovic, koji je novinarima izjavio da ce "na osnovu onoga sto je mogao da procita u stampi Misi cu biti pre potreban psihijatar, mozda i citav tim strucnjaka, da objasne sta je u pozadini svega".

Zlocinci u otmenim odelima i generalskim uniformama

Njih nece spasiti diskvalifikacija Misica, Barjarmovica i slicnih kao psihopata. Nece ih spasiti ni pokusaj da se zlocini pripisu (kao da bi to bilo opravdanje) ocajnicima, propalicama i kriminalcima , po uzoru na Misica, koji su navodno bili van kontrole. To jednostavno nije tacno. Sta cemo sa onim ubicom iz Zvornika koga je italijanski novinar Paulo Rumiz sreo otmeno odevenog u jos otmenijem it alijanskom butiku, potpuno uklopljenog u taj rafinirani ambijent, sto ga je i nagnalo da napise knjigu "Maske za pokolj", sa mozda najboljim poglavljem uopste napisanim o ratu u Bosni.

Veliki broj neposrednih zlocinaca verovatno potice iz kriminalnih sfera i polusveta, ali mnogi ne. Svakako ne komandanti tih ljudi poput Ratka Mladica, Tihomira Blaskica, Mileta Mrksica, Veselina Slj ivancanina ili vrhovnici poput Radovana Karadzica i Darija Kordica.

Pod njihovom politickom i vojnom palicom dogadjali su se masovni zlocini svih vrsta, za koje su oni znali. Na to ne upucuje samo elementarna logika, vec dokazi na osnovu kojih su pred Medjunarodnim s udom za ratne zlocine u Hagu optuzeni za najteza krivicna dela koja poznaje savremeni svet.

Glavni se nece izvuci

Oni koji obucavaju dobrovoljce i upucuju ih na frontove odgovorni su za njihova dela.

Tribunal u Hagu nema mogucnosti, a nacelno ni interesa, da sudi svim ratnim zlocincima (to je obaveza svih drzava), vec samo najodgovornijima. Tako gledano, Misic i Bajramovic ne moraju se naci u Hag u, iako bi to za njih bilo najbolje.

Njihove zrtve treba zaliti, a oni imaju pravo na posteno i fer sudjenje na kojem ce biti utvrdjena istina. Paradoks njihovog polozaja i cele situacije je u tome sto, sva je prilika, ne postoji ni mog ucnost da se njima pred domacim sudovima (srpskim i hrvatskim) sudi posteno i fer i da se utvrdi istina. Sudovi u obe zemlje, za sta postoji bezbroj dokaza, i potvrda samih sudija, puki su instrument grupnih i licnih interesa, a vladajuce i druge strukture u Srbiji i Hrvatskoj najmanje imaju interes da se utvrdi istina o ratnim zlocinima.

Dalji razvoj oko Misica i Bajramovica je, dakle, neizvestan.

Sudbina najodgovornijih za ratne zlocine nije. Oni ce odgovarati, bez izuzetka, kad-tad. Strategija Haskog tuzioca je poznata i jasna - usredsredjenost na najvise lestvice drzavne i vojne hijerarhije , lanac odlucivanja i komandovanja.

Iznova grese oni koji, eventualno, fabrikovanom poplavom priznanja tipa Misica i Bajramovica misle da mogu da "odvuku" tuzioca u Hagu i Tribunal na sporedan put. Varaju se i oni koji se uzdaju u poli ticku trgovinu bilo kog tipa i u oprost zlocina. U medjunarodnoj zajednici, uz sve nedostatke i kolebanja, ne vaze prizemni srpsko-hrvatski trikovi i prividi, vec pravila, a sudovi su sudovi. Ni manj e ni vise.