Ponovo o neodoljivoj privlacnosti Mostara

Kako Vuk Krnjevic pise o carobnoj mostarskoj fatamorgani u poslednjem broju "Knjizevnosti". Rec je ocigledno o gradu cija nesrecna sudbina stalno uznemirava strasti

Kada je daleke 1919. godine Isidora Sekulic objavila tekst "Na grob Svetozaru Corovicu" presudjujuci ne samo njegovo djelo i zivot sa onom duhovnom vertikalom koja podrazumijeva evropska mjerila u tu macenju nacionalnih i lokalnih pojava i licnosti, tesko da je iko u nasem narodu mogao dokuciti njenu slutnju da ce se toliko obistiniti vrijeme opadanja Mostara kao duhovne zize narodnoga zivota u n ovim vremenima. "To idilicno slatko umiranje - pise ona - slatkog malog jednog umetnickog sveta, pretvorilo se u dosta suvu i dosta neodredjenu zalost nasu. Kakve su, i moraju biti, sve zalosti nase u ovo danasnje vreme, kada smo u tutnju i vatri nagomilali i najvece zivote i najvece smrti, i najveca dela i najveca nedela, kada se silno razmakle materijalne i duhovne granice celokupnog zivljenja i stvaranja naseg, kada, prirodno, sve dosadasnje zbiveno i gotovo, prema tim novim merama i zamasima, mora da se suzi i smanji mora da se skrusi.

To je tragedija onih, koji sada umiru i prestaju da rade. Jer ovo vreme sadasnjicu nema, sadasnje vrednosti i merila ne priznaje, i prema tome oni ljudi postaju ljudi bivsih vakata, i, doskora jos zn acajni i prvi, pretrpljuju redukciju i u zivotima, i u delima, pa i u samim smrtima svojim.

Mostar, do juce jos vrsta sredista i gledista naseg narodnog zivota i rada, do juce jos zenica naseg velikog bosansko-hercegovackog jada, do juce jos jedna od prvih na prste brojanih ziza nasih sjajn ih tragedija i nase spoljasnje i unutrasnje revolucije - danas, u ovoj novoj sirini, taj se Mostar smakao nekuda u kraj, sasusila mu se zila koja ga je vezivala za krvavi, a sada reseni problem okupa cije i aneksije, i nekuda u istorijske i artisticke ornamente se sele mnogi detalji njegovog zivota koji su mu dosad davali pecat vaznosti i tajanstvenosti".

To "zbiveno i gotovo" ukazuje na onu cjelovitost i intenzitet, i unutrasnju koherentnost, ali i dovrsenost jednog nacina zivota koji je sabirao i umnozavao postojane vrijednosti patrijarhalnog poiman ja zivota koji je sam sebi dovoljan, u sebe zatvoren, ali i otporan za sve promjene. On se dugo izgradjivao u otporu prema tudjinu prolagodjavajuci nametnute civilizacijske modele, osmanlijske ili sr ednjeevropske, islamske ili one "rimskoga zakona", onome vitalnom, skoro paganskom zivotu koji je stvarao otpore i prema onom modelu sto su ga donosili fanariotski hriscanski poglavari. Cvijicev djak , Jefto Dedijer, prepoznavao je u srpskom zivlju istocne i juzne Hercegovine cest tip covjeka u kojih je "supremacija intelekta nad osjecanjima i fantazijom, izvjesna harmonia medju raznim osobinama duse cini ih ljudima trezvenim, odmjerenim, takticnim, vrlo cesto i pravednim... Nisu bili prvi koji su dizali ustanke, ali su u ustancima bili hrabri junaci i mudre vojskovodje..." a u Mostaru "to s u obicno vrlo zivi, okretni ljudi, mahom cini se crnje masti, vecinom niska rasta, 'svaki im damar igra', 'oci im migolje ko na zeitinu', u Mostaru ih zovu liskama, a u Dubrovniku lerima... kao hajdu ci i trgovci prosperiraju. Clanovi vecine popovskih porodica i nekih glavarskih, zatim seljaci koji stanuju uz vece drumove odlukuju se velikim lukavstvom, sebicnosti, skrtosti i bezobzirnosti... ne boje se kazne poslije smrti... svaku priliku hoce u licne svrhe da iskoriste, sami podvaljuju i boje se jako podvale".

Naravno, jos za turske uprave, a pogotovo za cesarske, osnazio se trgovacki sloj u Mostaru a njihovi sinovi i unici tragali su valjano za identitetom, nacionalnim, pogotovo braneci se od efikasne civ ilizacijske agresivnosti crno-zute monarhije koja je od vjere i jezika pa do novih oblika drustvenog zivota dovela do borbe za crkvenu i vjersku autonomiju svih onih koji nisu pripadali papinom plast u. A oni su u Mostaru bili u vecini. Kulturna tradicija bila je stozer toga otpora. Iako su pocinjali i stvarali zajedno doslo je uskoro do traganja za razlicitim putevima. Od cuvenog cetverolista ok o "Zore", Santic, Corovic, Ducic, Sola, prva dvojica su ostala u Mostaru, rijetko ga napustajuci, a Ducic i Sola su ne samo ucili na strani nego su ga zauvijek napustili. Sola koji je u Mostaru donio uticaje pozorista pariskoga zavrsio je svoju urednicku karijeru u "Zori" kada je imao 24 godine.

Kultura je bila najupornija tacka traganja za identitetom i kolektivnim i licnim. Ako je Isidora s pravom upucivala na to da je Corovic licno na Mostar "sa uskom intimnoscu svojom, sa nepomucenom lju bavlju svojom za zemaljsku ljepotu i srecu... sa lokalnom svojom vezanoscu za jedan zivot i jedno gledanje i poimanje" onda je, svakako, i Duciceva ocjena Santica od velike vaznosti za poimanje najve ceg pjesnika patrijarhalnoga Mostara: "Nijedan pisac nije toliko nalicio na svoje knjizevno delo koliko Aleksa Santic... Ali Santic je u celom svom stavu prema zivotu imao strah od svega sto je prema sivalo; a u svom odnosu prema knjizevnosti, uzas od svega sto mu je protivurjecilo. Strahovao je od velikih gradova, velikih ljudi i velikih rijeci. Zato ostade do kraja vezan za svoju malu i teskobn u sredinu".

Govoreci o Santicu, Ducic je govorio i o sebi: "Nazalost, ovaj pesnik do kraja zivota nije znao za jednu ponosnu covecju istinu: da izabrani ljudi ne zive od onog sto im zivot dadne, nego od onog st o sami od zivota otmu".

Na primjerima, dijametralno oprecnim, i ljudske i pjesnicke sudbine mogucno je ne samo tumaciti Santica i Ducica vec sve ono sto je osobenost traganja za identitetom jedne sredine, mentaliteta, nacio nalnoga bica, zivota, Mostara.

U monarhistickoj Jugoslaviji Mostar nije izgubio samo na vaznosti u svojoj nacionalnoj i kulturnoj misiji koja je, dakako, preseljena u Sarejvo vec su se nacionalne kulture sve vise vezivale za nacio nalna sredista, Beograd i Zagreb, pa i Sarajevo, nego su i ekonomski razlozi pomjerali mostarsko stanovnistvo ka vecim centrima. Trgovina i zanatstvo ostali i dalje, uz nesto poljoprivrede (duhan i v inogradarstvo), najvaznije privredne grane. Generacije obrazovanih ljudi, skolovanih po velikim centrima napustale su Mostar a u njega se useljavalo ruralno stanovnistvo. Pravoga radnistva u Mostaru i nije bilo. S njima se u grad doseljavalo mnogo toga sto nije pripadalo urbanim navikama. Sve je te drustvene neuskladjenosti zaostravala ekonomska kriza potencirajuci razlike i nisteci slicnosti. Zajednicki zivot se gubio, jacale da bi s pocetkom Drugoga svjetskoga rata dovele do bratoubilackog rata. Upravo je za Hercegovinu karakteristicno ne samo ubijanje vec i zatiranje u jamama. Taj genoc idni postupak ima svoje mitsko znacenje: zatiranje naroda bez vidljivih obiljezja. Da se i za grob ne zna, da se ukinu i svi tragovi.

Upravo istorija Mostara nas uvodi u situaciju da su velike sile, mijesajuci se u zivot ovoga grada, oslobadjale ono prikriveno, tamno, violentno kod stanovnistva Mostara i njegovih nacionalnih zaledj a, sto dovodi do krvoprolica. Bilo je tako i 1918. godine i 41. godine. Koliko se to ponovilo i ovaj put pokazace svakako nova istrazivanja. Raspad Jugoslavije, ovaj put republike, raspad Bosne i Her cegovine, pokazalo je bas u Mostaru svoje krvavo lice. Srpski zivalj je skoro sasvim prestao da zivi u tom gradu, a Hrvati i Muslimani jos uvijek razgovaraju preko musice. Nekada kosmopolitski grad u kome su zivjeli ne samo Srbi, Muslimani i Hrvati vec i Jevreji, Romi, Italijani, Rusi, Cesi, Slovaci, Nijemci, Austrijanci, Albanci. Sada postoje dvije etnicke zajednice u borbi za prevlast, bespost ednoj. Genocid, medjutim, nije balkanska izmisljotina. Veliki narodi su izmislli i koncentracione logore i gasne komore. I strijeljanje neduznog stanovnistva kao talaca.

Dva najpoznatija simbola Mostara, stara cuprija na kojoj su mostari naplacivali mostarinu pa je otuda, valjda, doslo i ime gradu, i monumentalna, sada zatrvena pravoslavna Saborna crkva sa grobljem n a kojemu leze kosti Alekse Santica, sruseni su granatama i minama onoga trecega naroda koji hoce od Mostara da napravi svoju prestonicu. A njegova je tradicija najtanja. I Islam i Pravoslavlje imaju dublje korijene. U patrijarhalnom Mostaru sve je to bilo isprepleteno a sada je nailno razdvojeno. Ostaje nam da tumacimo, i saznajemo, koliko je veliko prosirenje Mostara poslije Drugog svjetskog ra ta, njegova industrijalizacija, otvaranje Univerziteta, pozorista i cega sve ne, doprinijelo otvaranju prostora nasilne smrti i gradjanskog i vjerskog ratovanja. Da li je to bilo u potaji ocekivano i prizeljkivano.

Da li je zajednicki zivot iznova moguc?

U ovom casu nema valjanog odgovora.

Ima, medjutim, osim duhovne i dusevne tradicije nesto sto granate ne mogu unistiti, pa ni ostetiti. Naime, pored onoga sto je izgradila ljudska ruka, mudrost i umjesnost, stoj i tu, vjerovatno, Neret vin kanjon, voda i svjetslost, zemlja i nebesa nad Mostarom. Covjek je sve to naselio ali ne samo da je ukrasavao vec nije poremetio one trajne, prirodne odnose svjetla i tame koje lebde i nad Neretv om i Radoboljom na cijem je sastavu i napuklo luk onoga mladoga mjeseca na zemlji, mostarske cuprija.

Davno je pisao Ducic, ali te rijeci nosi u sebi svaki Mostarac, a posebice izgnanik, nasilno udaljen od toga carobnoga mjesta:

"Kad mi danas neko pomene tu carobnu rijec Mostar, koji sam u mladosti zanavak napustio, moje osecanje postaje neizmenicno i bol i radost, gorcina i ushicenje, snaga i ocajanje. Taj mai grad mog deti njstva i decastva, i danas zasvetli, kao fatamorgana koju sam ednog dana video, sedeci kraj neke rusevine hriscanskog ili nehriscanskog utvrdjenja, na Libijskoj pustinji egipatskoj.

I za ovim gradom mladosti koji je danas samo u prividjenju, ja ne bih smeo dalje poci, jer ga ne bih vise nigde nasao, a sebe bih izgubio. Ono sto danas lezi na dve obale Neretve, pod imenom Mostar, to je nesto drugo, i sto sa ovim prividjenjem nema niceg zajednickog, i nesto zanavek izgubljeno".

Ta ducicevska fatamorgana kod Andrica ima ovakvu kakvocu: "Kad covek prenoci u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutro, nego svetlost... Nikad se dovoljno nisam moga nagledati te svetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora... po njoj je Heretva nasvetlija nasa reka, po njoj i sam goli krs okolnih brda ima neku stihijnu velicinu".

A cudesnu i namjerljivu sliku toga podneblja nosim jos iz ranoga djetinjstva kada sam kao petogodisnji djecak bio sa ocem i majkom u gostima kod strica u omalenoj kuci u Hatovskoj ulici. Sjecam se me og i blagog pogleda moga strica i njegove tamne svestenicke mantije koja je odudarala koloristickom strogoscu od one blagosti sto je imala mlijecnu boju mjesecine. Za mene je upravo ta puna mjesecina na mostarskim humovima bila osnovna predstava Mostara, i ostala je to i danas. Prigusena, a intezivna svjetlost punoga mjeseca za vedrih dana, kada osjecas da mozes dohvatiti i zvijezde rukom, ona j e fatamorgana koja lebdi u mojemu pamcenju spajajuci se sa blagoscu koja je doticala iz stricevih ociju. U knjizi Atanasija Jevtica, sadasnjeg vladike zahumsko-hercegovackog, procitao sam: "Iz Zahums ko-hercegovacke eparhije je protojerej Dusan Krnjevic, koji je doveden 21. jula 1941. godine sa 300 vezanih Srba Hercegovaca iz Mostara u Gospic, a onda su sprovedeni ovde u Jadovno i zatrveni u jama ma". Knjiga nosi naziv "Od Kosova do Jadovna".

U toj zezenoj mjesecini u mostarskoj kotlini usjecene su i Isidorine prorocanske rijeci da se idilicno umiranje pretvorilo "u dosta sivu i dosta neodredjenu zalost nasu. Kakve jesu i moraju biti sve zalosti nase u ovo danasnje vrme, kada smo u tutnju i vatri nagomilali i najvece zivote i najvece smrti, i najveca dela i najveca nedela, kada se silno razmakle i materijalne i duhovne granice celok upnog zivljenja i stvaranja naseg, kada, prirodno, sve dosadasnje, zbiveno i gotovo, prema tim novim merama i zamasima, mora da se suzi i smanji, mora da se skrusi".

Zbiveno i gotovo.

Ducic je to ovako tumacio, to zbiveno i gotovo, Isidorino:

"Mostar srpski moze menjati gospodare svoje, ali u njemu su i danas najzivlji i najmocniji oni koji su ga vezivali nerazdvojno za svoju mladost i za svoj mladicki smisao o uzvisenom...

U Mostaru se prvi put govorilo o ideji i o idealu; tu se prvi put zivelo za jednu otadzbinu bez politike i bez koristoljublja; u Mostaru se u jedno njegovo vreme sanjalo o knjizevnosti, i kulturi; i prvi put pisali stihovi, i to srpski. Mostar se moze odvojiti od svega drugog, ali ne od srpske tradicije, hajducke prislosti, i srpske poezije".

Zbiveno i gotovo - kako bi rekla Isidora.