Svetosavlje i sabornost u modernoj tranziciji

Nema razloga da SPC ne osniva svoje verske skole u okviru ukupnog sistema vlastitih verskih i drugih ustanova. Drzava ne samo da u to ne sme da se mesa niti je to njen posao. Ali, drzava, isto tako n e moze dozvoliti da religije udju u skole i ustanove od javnog karaktera. Jer ona bi morala imati podjednaki ravnopravan odnos kako prema teistima, tako i prema ateistima

Pise: Slobodan Inic

Cini se da SPC nije odustala od svoje davnasnje zelje i sada vec otvorene namjere da udje u obrazovni sistem - osnovnih i srednjih skola. Taj zahtjev da se vrati vjeronauka kao zvanicni predmet u red ovni sistem obrazovanja "zbog obnove vere, duha i morala" ne moze se protumaciti drugacije nego kao jos ziva ambicija SPC da s jedne strane,"oblikuje ljudske duse", a s druge, da spolja unosi religio znost kao potrebnu osnovu svoje sutrasnje i buduce pastve.

Vodeci crkveni dostojanstvenici ocito kane ne samo zamjeniti nastavu iz nekadasnjeg skolskog predmeta marksizma jednim opet starim "pogledom na svijet" nego im izgleda da ce utoliko lakse to postici kad vec marksizam nije zvanicna filozofija drzave kojom se ova rukovodi.

Nema sumnje da postkomunisticka drzava danas mora garantovati svim svojim gradjanima jedno od najvaznijih njihovih prava, pored drugih - pravo na izrazavanje svojih vjerskih ubjedjenja. Ali, takva dr zava koja nije borbeno ateisticka vec laicka ne moze dozvoliti da zbog toga postane opet na jedan stari nacin polje uticaja nekog drugog "pogleda na svijet" bilo to u politickom ili filozofskom odnos no religioznom pogledu.

Jer, to bi bilo u suprotnosti sa onim dijelom njenog gradjanstva koje ne dijeli "jedinstvena" politicka, filozofska i religiozna shvatanja. Laicka drzava je, inace, protivna svakom monopolu - ne samo politickom, ideoloskom ili socijalnom, klasnom odnosno privrednom, svojinsko-koncesionom nego i duhovnom.

Moji casovi iz "veronauke"

Skola je jedna od onih ustanova te vrste koja mora ostati izvan politike, ideologije i religije. Pravo na religioznost ne znaci istovremeno i pravo na borbeni teizam i pohod na javne ustanove. Nastoj anja da se jedan od "pogleda na svijet" privilegira ne manje je opasan od onih drugih, pa ipak, slicnih namjera da se ostali prohibiraju.

Osim toga, sam pojam novo/starog skolskog predmeta koji bi se, kao sto vidimo zvao vjeronauka, krije jednu svoju unutrasnju kontradikciju. Jer, ako je nesto "vjera ne moze onda biti nauka, a ako je n auka nije i vjera. Sta bi u tom slucaju predavali pravoslavni popovi: vjeru kao nauku ili nauku kao vjeru ili opet i vjeru i nauku istovremeno. Mozda posebno i jedno i drugo? Ali, zar to nije suvisno kad mladi vec slusaju predavanja iz vecine skolskih predmeta koji su zasnovani na nauci. Zato, cini se, da bi bio bolji naziv ovog "predmeta", ako se vec SPC zalaze za njegovo uvodjenje u skolski si stem - vjeronastava.

Ne mogu, a da se ovdje ne prisjetim i moga licnog, mada kratkotrajnog iskustva sa "vjeronaukom". Pedesetih godina pohadjao sam osnovnu skolu u Bosni. Kako je u to vrijeme zemlja inace kuburila sa ned ostatkom ucitelja i prosvjetnog kadra cesto se desavalo da kad se ucitelj razboli ili, pak, mora da iz opravdanih razloga odsustvuje skolske vlasti bi zamolile bivseg mjesnog hodzu da ga zamjeni taj dan, a nekada se bogami desavalo i po par dana.

Tako sam imao priliku da prije podne slusam svjetovnu nastavu koju je izvodio jedan hodza. On nam je, na primjer, naucno objasnjavao zasto i kako kisa pada. Ali, kako je ovaj hodza bio i praktican co vjek on bi kad vec dodje na redovnu nastavu prije podne koristio da zadrzi djecu muslimanske vjeroispovjesti na casovima vjeronauke poslije podne da i to obavi u isto vrijeme. To se zvalo "mejtefom".

Cesto sam i sam prisustvovao tim casovima jednostavno ne shvatajuci da sam tu vjeroispovjesno "zalutao", a hodzi, koji je inace bio veoma dobar covjek to izgleda nije smetalo. I na tim casovima vjero nauke on bi objasnjavao zasto i kako kisa pada, samo sada to su bile "Alahove suze radosnice", dakle, suprotno onome sto je objasnjavao prije podne. Tada bih ja primjecivao da se tu nesto "ne slaze" buduci da on ima za padanje kise razlicita objasnjenja: jedno za prije podne, a drugo poslije podne.

Na jos vecu muku sam ga stavljao pitajuci - dobro, kako i zasto se onda Alah popeo tako visoko da bi plakao "o'zgo" kad to moze da radi na zemlji. Naposlijetku, stvar je spasio moj otac blago mi reka vsi da mozda ne bi bilo dobro da vise idem na te casove, jer ce on meni sve da objasni kad malo porastem. Tako su se zavrsili moji casovi iz vjeronauke.

Sada me Amfilohije na neki nacin podsjeca na tog hodzu mada se ovaj, za razliku od Rista Radovica danas mnogo bolje drzao u pogledu medjunacionalnih odnosa i odnosa izmedju dva etnicki bliska naroda kakvi su Srbi i Crnogorci. Valjda zato sto je imao i "pravilan pogled na razvoj nacionalnih odnosa", a i da nije imao morao je da ga ima, jer za takve Tito je uvijek imao otvoren i spreman "bajbok".

Bez monopola na formiranje "duha i morala"

Nema razloga da SPC ne osniva i svoje vjerske skole u okviru ukupnog sistema vlastitih vjerskih i drugih ustanova. Drzava, ne samo da u to niti smije da se mjesa niti je to njen posao, nego mora pomo ci svaku religiju u Srbiji i vjerske zajednice u tom pogledu pa i SPC. Ali, drzava isto tako, ne moze dozvoliti da religije udju u skole i ustanove od javnog karaktera ni u obrazovnom, a ni u onom ob rednom smislu. Jer, ona bi morala imati podjednak i ravnopravan odnos kako prema teistima tako isto i prema ateistima. Svi su oni kao takvi njeni gradjani.

Jos manje bi drzava smjela pristati na formulaciju, koja proistice iz zalaganja SPC za uvodjenjem "veronauke" u skole, iz razloga "obnove duha i morala" buduci da vec time SPC stavlja na znanje da on a ima monopol na "duh i moral". Ne treba, doduse, ni posve poricati religijama pa i ni pravoslavnoj vjeri da nema ili da ne treba da ima uticaja na formiranje ljudi u onom "duhovnom i moralnom" pogle du, ali to je samo jedan od faktora tog formiranja. Zato, pristati na ovu formulaciju ne znaci samo priznati monopol pravoslavlja ("svetosavlja") na "duh i moral" naroda nego i podcijeniti sve one dr uge i vaznije, nezamjenljive faktore u oblikovanju ljudske licnosti i njenoj socijalizaciji.

Rat u skolama

Prva, to je pocetni, ali siguran put da se pravoslavlje osjeca drzavnom vjerom i da se na njega tako i gleda i drugi, oficijelni status pravoslavlja kao skolske "nauke" odrazio bi se negativno u uslo vima polietnicke i konfesionalno slozene ucenicke populacije da se kod jednog dijela ove populacije stvara utisak o njihovoj religioznoj i samim tim i nacionalnoj "superiornosti", a kod drugih isti t akav osjecaj "inferiornosti".

Posto su nase razlicite religije u uslovima slozenog nacionalnog sastava netolerantne to bi moglo stvarati i nezeljena stanja konfliktnosti razlicitog intenziteta medju djackom populacijom u zavisnos ti od zastupljenosti ove ili one nacionalne strukture u skolskim ucionicama.

Slusajuci razlicite "nauke" svoga boga slozena religiozna i nacionalna ucenicka populacija postala bi mjesto od ekrazitne napetosti i mogucih sukoba medju djecom koja bi se prenosila i medju roditelj e kao i u samo drustvo. Poslije jednog rata na medjunacionalnoj osnovi to bi samo jos vise zaostravalo postojece stanje medjunacionalnih konfliktnosti umjesto da vodi njihovom smirivanju.

Posebno treba imati u vidu da je SPC bila "saborna" stranka rata i razbijanja Jugoslavije. Njeni vodeci dostojanstvenici poput Rista Radovica zvanog Amfilohije, koji se danas najvise i zalaze za povr atak vjeronauke u skole, ili jednog Atanasija Jevtica doprinijeli su da rat u bivsoj Jugoslaviji dobije i svoju vjersku dimenziju pored one nacionalno ostrascene i destruktivno usmjerene ne samo prem a drugim narodima nego i prema vlastitom.

Ne treba u tom pogledu zaboraviti da je SPC u svom Memorandumu iz 1992. godine i sama polozila osnove takvog rata zalazuci se za promjenu bivsih republickih granica kao "avnojskih" sto je i rezultira lo tzv. etnickim ciscenjima. Nije bilo neuobicajeno da visoki predstavnici SPC u toku citavog rata u Hrvatskoj i BiH sjede u prvim redovima na raznim politickim i "drzavnim" skupovima "zapadnih srpsk ih zemalja" odobravajuci tim cinom razbijanje zemlje i povladjujuci njihovim sovinistickim vodjama.

Patrijarh u koru Generalstaba

Pored Amfilohija i Jevtica patrijarh Pavle se isticao u tom pogledu jer je zalazio ne samo na prve borbene linije na bosanskim frontovima nego imao obicaj da caskom svrati i do jugo Generalstaba na "konsultacije". Uvijek sam se pitao sta to Perisic ima da prica sa Patrijarhom, a mozda jos vise sta opet ovaj ima da "strateski vazno" kaze Perisicu sto ovaj vec ne zna barem u onom vojnicko-zanatsk om smislu!? Ali, ko bi znao sva ta srpska posla!

Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenim najvisim svestenicima treba ostaviti da na miru i u molitvama provedu svoju unutrasnju katarzu ukoliko zajedno osjecaju sav svoj jevandjeoski i moralni grijeh gled e rata u BiH i Hrvatskoj. Hoce li iz svega toga proizaci jedna druga, reformirana Crkva kod Srba to nije drzavni problem, a jos manje problem ovog teksta.

Ali,ono sto mora biti jasno jeste da se takva Crkva pogotovo sa njenim danasnjim sovinisticko-kompromitovanim najvisim vrhom i nacifikatorskim "ucenjima" o srpskom nacionalnom pitanju nikako ne smije propustiti u skolske ucionice, a da to ne izazove daljnje pogubne drustvene posljedice u vrijeme kada je srpskom narodu nasusno potrebna denacifikacija ukoliko zeli da opstane kao narod i odustajanj e od samovidjenja sebe kao nekakvog "nebeskog naroda".

Iz tog razloga, kao i razloga nuznog i neizbjeznog provodjenja tranzicije pred cijim se zadacama zemlja nalazi, odnosno prelaza iz jednog u drugo drustveno stanje koje su ratom i razbijanjem prethodn e drzave pokusane da se zaobidju, uvodjenje pravoslavlja u skolske klupe u obliku jednog skolskog predmeta bilo bi kontraproduktivno buduci da je pravoslavlje to jest "svetosavlje" u svom "ucenju" i svojoj "sabornosti" protivno modernizacijskim tranzicionim promjenama koje se identifikuju kao prijelaz sa kolektivistickog obrasca zivota, sto Seflin naziva "sovenokomunizmom", na poredak civilnog d rustva i politickog i ekonomskog individualizma.

Evropljanin je "glup", a Srbin pametan

Jer, kako bi rekao Arhim. dr Justin Popovic, koga Amfilohije inace duhovno danas slijedi: "Posto je smrt jedini prirodni zavrsetak coveka... onda je

pravi progres u osnovi nemoguc; ne samo nemoguc vec i nepotreban

(!?)... nasta mi progres, kada se sastoji u tome da me svecano isprati od kolevke do groba? To je kao kad te osude na smrt, pa dzelat premaze mac medom, da bi ti bilo sladje kad ti njime odrubi glavu ...

Sve to pred cime se ljudi klanjaju: progres, kultura, civilizacija, rad, duznost, moral, otadzbina, porodica, sve su to vampiri koji mi krv sisu... Prokleti bili!"

I sada moze se samo zamisliti sta bi se sve desilo da se ovakav katihizis predaje u skolama najmladjima koji se tek spremaju za zivot pa i svoj vlastiti kao i drustveni progres. Po ovom ucenju svetos avske "vero-nauke" za njih bi najbolje bilo da od rodjenja pa do smrti nista ne rade niti da se bore za bilo koju od civilizacijskih i kulturnih vrijednosti, jer cemu sve to kad su progres i njegovi rezultati sve sami "vampiri".

Moze li sa takvim katihizisom srpski narod uci u porodicu evropskih naroda kad o evropskoj civilizaciji slijedi ova i ovakva ocjena: "Gospodo, zagledajte u osnovne principe evropskog humanistickog pr ogresa... Zar ne vidite da humanisticka kultura sistematski zatupljuje u coveku osecanje besmrtnosti

dok ga sasvim ne zatupi, i covek evropske kulture odlucno tvrdi: telo sam i samo telo. A to znaci: smrtan sam i samo smrtan. Tako je humanistickom Evropom zavladala deviza: covek je smrtno bice. To j e formula humanistickog coveka, to je sustina njegovog progresa. (...) Opustosen je humanisticki covek, strahovito opustosen, jer je iz njega proterano i saznanje i osecanje licne besmrtnosti. A bez toga zar je covek - potpuno covek?"

Ili, zamislimo da se ovakvim "mudrostima" pune djecije glave: "Dopustite mi paradoks: ja drzim da su poneke zivotinje beskrajnije u svojim osecanjima i besmrtnije u svojim zeljama od coveka evropskog humanistickog progresa (sic!). Smezuran, zakrzljao, ovestastven, degenerisan (!?), humanisticki covek je potpuno u pravu sto je ustima svojih mudraca objavio da je postao od majmuna"!? A, kad Srbi c uju za ovu "veronaucnu" tezu ima tek da polude u svome odbacivanju Evrope: "Gospodo, glup je evropski covek, katastrofalno glup, kada moze, ne verujuci u Boga i besmrtnost duse, verovati u progres, u smisao zivota, i raditi na tome"!

Danasnjim mladim Srbima onda nista drugo ne preostaje nego da nista ne rade, vjeruju u boga i jos vise u to kako su oni iznad tog evropskog, humanistickog covjeka koji je glup samo zato sto vjeruje u progres! A, taj superiorni Srbin je "Hristov covek, svetosavski covek sa svojim bogocovecanskim progresom. Osnovno je nacelo bogocovecanskog progresa: covek je pravi covek jedino Bogom, jedino Bogoc ovekom... covek je pravi covek jedino besmrtnoscu, tj. savladjivanjem svega smrtnoga i svake smrtnosti, pobedom nad smrcu."

Evropa je - "ljudozderstvo"

Jer, sta je ta Evropa, prema Justinu Popovicu, koji ima status neke vrste "Marksa" u pravoslavnoj, svetosavskoj religiji: "Zar evropska kultura nije ustima svoje nauke proglasila kao glavni princip z ivota - borbu za samoodrzanje? Sta je to ako ne poziv na ljudozderstvo? Ne znaci li to: covece, bori se za samoodrzanje - svim sredstvima; bori se ako treba i ljudozderstvom! (...) Zivot je klanica, na kojoj jaci ima pravo da zakolje slabijeg. (...) Posto ni Boga ni besmrtnosti nema, onda je coveku radi samoodrzanja sve dopusteno. Dopusten je greh, dopusteno zlo, dopusten zlocin"! Da li SPC misl i da su Srbe njihove obrnute,"bogocovecanske" vrijednosti u tom pogledu zaustavile kod onih jezivih klanja po Hrvatskoj i Bosni u ovom ratu ili je i za to opet kriva "humanisticka" Evropa?

Na kraju posebno zavredjuje istaci kako pravoslavlje, prema Justinu, "socioloski" vidi covjeka, drustvo, narod i drzavu. To je tek katastrofa! "Po svetosavskoj filozofiji zivota i sveta: i covek, i d rustvo, i narod, i drzava

Imaju se prilagodjavati Crkvi kao vecnom idealu, ali se Crkva niposto ne sme prilagodjavati njima i jos manje - robovati njima (sva pod. S. I.)"!?! (Navedeno prema: Svetosavlje kao filozofija zivota, Izdavac Manastir Celije,urednik i recenzent episkop Atanasije, Valjevo, str. 29-60,75-88).

Na sta bi zaista licili drzava, narod, drustvo... ako bi se zbilja prilagodjavali Amfilohiju, Atanasiju, Pavlu i Justinu i njihovim "idealima" vidi se iz prethodnog. A, sto se tice njihove rezistenci je spram promjena drustva, drzave i naroda to ce i uzrokovati da SPC egzistira kao jedno od nevidjenih i preostalih anahronicnih cuda na kraju 20.stoljeca.

Sociologija religije i multikulturalizma

Niko nema pravo - ni drzava, ni Crkva, niti skola, pa ni njihovi roditelji - da mladim ljudima prije nego sto oni postanu odrasli, i u tom pogledu sami odgovorni za svoje ukupne svjetonazore od onih politickih, ideoloskih preko filozofskih pa do religioznih, namece hoce li biti teisti ili ateisti, hoce li u tim mladim godinama prihvatiti ovaj ili onaj "pogled na svijet". Taj ko pretenduje na to cini najveci grijeh od svih mogucih grijehova.

U nasim skolama religija se ne moze predavati kao "predmet" niti se vjera moze izlagati kao nauka, jer ova to nije, ili nauka kao vjera, jer opet ni ona to nije ("vero-nauka"), nego mogu samo biti pr edmet kritickog proucavanja nauke. U tom pogledu bilo bi neophodno da se uvede ozbiljan naucni predmet koji bih ovdje samo kolokvijalno oznacio u formi sociologije religije sa sociologijom multikultu ralizma.

Takav predmet bi upoznavao omladinu sa razlicitim vrstama religija na naucno-kriticki nacin, ali i razvijao kod nje one vrijednosti upoznavanja, tolerancije i uzajamnog podnosenja "Drugog"(konfesiona lno-etnickog) koji nije samim tim ili zbog toga nesto strano i tudje, enemicno.

Tako bi dolazece generacije "srpcadi" formirale vremenom svijest da one nisu ni nesto posebno ni drugacije, ni "vise", a ni "nize" u odnosu na iste takve generacije, prije svega, u vlastitom okruzenj u balkanskih naroda koje povezuje ista ili slicna sudbina, ali ni u okvirima evropske porodice naroda. Ponajmanje da pripadaju nekom "bozijem narodu"!