FILOZOFIJA

Branko Pavlovic: Metafizika i egzistencija", Plato, Beograd, 1997.

Vojin Simeunovic

"Filozofija je cijelo stoljece na samrtnoj postelji, a mrijet joj se nece jer nije ispunila svoju zadacu. Tako se njen oprostaj od zivota mucno odgadja. Tamo gdje nije skoncala u pukom pisarnickom dj elovodniku misli, vuce se na umoru u bljestavoj agoniji u kojoj joj na um pada sve ono sto je za zivota zaboravila kazati. Suocena s krajem, zeli olaksati dusu i odati poslednju tajnu. Priznaje: veli ke teme, to su bili izgovori i poluistine. Ti, navodno lijepi izleti u visine - bog, univerzum, teorija, praksa, subjekt, objekt, tijelo, duh, smisao - sve je to nista." (P. Sloterdijak, "Kritika cin icnog uma")

Najdeger je pokusao da zabiljezi tu rijec koju filozofija hoce da izgovori na samrtnoj postelji. On je mislio da je upravo neophodno zabiljeziti rijec u samrtnom casu filozofije jer tek i jedino u to m casu bice prelazi u nistavilo, i nistavilo se pojavljuje kao jedino bice. Taj pokusaj, medjutim, nije uspio: jer, sve dok postoji rijec, nema smrti i nema susreta bica i nebica, nema prelivanja sve ga postojeceg u apsolutno nista. Svaka rijec filozofije mucno odgadja njenu smrt, a time i sansu da se izgovori ono sto se za zivota zaboravilo. A zaboravilo se, po Hajdegerovom misljenju, upravo ono bitno: sam smisao bitka. Zato valja obnoviti pitanje o tom smislu. Tim pitanjem pocinje Hajdegerova misao i izrasta u "temeljnu sifru filozofije dvadesetog vijeka" (Fink).

Sta se u stvari dogodilo sa filozofijom u poslednjem stoljecu? Jos uvijek to ne znamo. Ono sto doznajemo od Hajdegera i ono sto u tom iskustvu formulise Sloterdijk jeste veza samrtnog casa filozofije i rijeci o onome sto je u njoj bitno i presudno. Rijeci dakle, koja govori o onome sto filozofija uistinu jeste i sto je njen bitan zadatak. Ali cas smrti iskljucuje svaku rijec. Nema nikakve vijest i o iskustvu smrti, a upravo je ta vijest presudna za desifrovanje citavog smisla zivota ne samo filozofije nego svega zivog sto skoncava i umire. Za desifrovanje smisla zivota neophodno je dakle isk ustvo smrti. A njega nema i nije moguce, sem kao iskustvo o smrti drugog. Smrt drugog je jedina smrt koju poznaje i iskusava sve zivo. Da li je kroz to iskustvo moguce doci do istine "tog temeljnog f enomena zivota"? (Fink)

Na ovim pitanjima nastaje i knjiga Branka Pavlovica, "Egzistencija i metafizika". To je druga knjiga koja se javlja posthumno i koju, od tekstova objavljivanih za zivota autora, priredjuju Pavlovicev i priljezni i odani ucenici (Slobodan Zunjic i Ilija Maric).

Svi tekstovi koji su sabrani u ovoj knjizi izrasli su iz iskustva skoncavanja filozofije u nasem vijeku i njenog pokusaja da se u samrtnom casu izgovori ta odsudna i neodlozna rijec o njoj samoj, o n jenom nastupu u svijetu, njenoj zadaci, njenoj moci, njenom ukupnom smislu i, konacno, o onom najbitnijem u svemu sto se radja: dakle, o samom cinu njenog rodjenja i onome sto je tom cinu nuzno preth odilo, ono sto je rodjenje filozofije obzaninilo kao nuzan i neotklonjiv cin. Tako se u onome sto pokazuju tekstovi ove knjige, spoznaje da tek u casu smrti iskrsava dramaticno pitanje o smislu rodje nja. Zato bi bilo neophodno zabiljeziti rijec u tom casu, ako je ona uopste moguca. Traganje za tom rijecju ispunjava noseci tekst ove knjige: Sartrova filozofija. Ali i svi drugi tekstovi: o Gastonu Baslaru, Z. Pijazeu, A. Kamiju, pokrecu to kljucno pitanje i odmjeravaju domete tih filozofija upravo na promisljanju ovog raspona zivota izmedju rodjenja i smrti. Tu je i tekst o Kantovoj kritici m etafizike kao i analiza pojma evropske racionalnosti uopste.

Svuda je prisutan zahtjev da se filozofija okrene i po mogucnosti pogleda u svoju vlastitu pozadinu da osvijetli ono sto se dogadja iza njenih ledja. Taj okret bi bio spasonosan za dalji zivot filozo fije, jer bi joj se tek tada otkrilo njeno vlastito porijeklo, dakle ono polje na kome ona izrasta, cvjeta i donosi plodove. Bez pogleda u tu pozadinu, ostaju nedorecene njene istine, uvijek se pretv araju u poluistine i obmane.

Tu pozadinu filozofije, tlo na kome ona izrasta i razvija se, mjesto njenog nuznog rodjenja, Hajdeger je nazvao temeljem metafizike koji je nacelno skriven i nedostupan svakoj metafizici i filozofiji uopste, jer je "nesto drugo od filozofije kao metafizike". Taj temelj metafizike skriva se u samoj egzistencijalnoj strukturi ljudskog bica kao jedinog bica koje se u svijetu pojavljuje "na nacin ra zumijevanja bitka" (Hajdeger). Pojava ljudskog bica, vec zasniva metafiziku, jer se vec u toj pojavi skriva "pred-ontolosko razumijevanje bitka". Hajdeger ovim natuknicama doista dolazi u blizinu ono ga sto bi filozofija mogla izgovoriti u casu svoje smrti: mogla bi odati sifru svoga rodjenja. Ta sifra bi bila sama egzistencijalna struktura onog bica koje postavlja metafizicka pitanja i teorijski traga za odgovorom na pitanje o smislu bitka. A to bice smo mi sami: covjek koga Hajdeger oznacava rijecju tu-bitak, jer otkriva ili naslucuje da u egzistencijalnoj strukturi tog bica obitava "pred- ontolosko razumijevanje bitka". Pred-ontolosko razumijevanje bitka se tako pojavljuje kao najizvorniji egzistencijalni cin, kao "fakt koji oznacava pojavu ljudskog bica u svijetu", a ne kao bilo kaka v teorijski stav, bilo kakav razumski cin. "Razumijevanje bitka" nije metafizicko ili filozofsko spoznajno dostignuce, nego naprotiv: to je fundamentalna odrednica egzistencije iz koje tek izvire nes to tako kao metafizika i mogucnost filozofiranja uopste. Prije bilo kakvog filozofskog pojma bitka, covjek se egzistencijalno vec nalazi "unutar razumijevanja bitka" koje tek omogucuje svaki pojam bi tka i svaki teorijski stav covjeka.

Zato Hajdeger pitanje o biti metafizike prebacuje na raskrivanje njenih temelja i njene biti koji su nesto drugo od nje same. "Bit metafizike nije nista metafizicko".

Da bismo desifrovali tu bit, valja raskriti egzistencijalnu strukturu "tu-bitka", bica koje smo mi sami, tj. moramo pitati: "kako je moguce razumijevanje bitka"? Pitanje je Kantovsko samo po formi. P o sadrzini je sasvim drugacije, jer ovdje uopste ne pitamo o moci i granicama naseg uma da "razumije", nego se pita o mogucnosti jednog izvornog cina egzistencije u kome se uopste moze pojaviti nesto tako kao um i razum, spoznaja i volja, filozofija i teorija, politika i tehnika, umjetnost i religija. Sve se zasniva u tom egzistencijalnom cinu koga Hajdeger oznacava kao "razumijevanje bitka". Ta j fakt valja osloboditi svega teorijskog i svega refleksivnog. Nije rijec o razumskom cinu u smislu poimanja i shvatanja. U tome i jeste teskoca oko Hajdegera: do tog temelja filozofije koji se skriv a u egzistencijalnoj strukturi naseg bica, ne mozemo putem filozofskog misljenja. Potreban nam je neki novi jezik i nova misao. Hajdeger je pokusao nesto u tom smislu da izgradi. Koliki je domet tog pokusaja, to je pitanje citave recepcije Hajdegerove filozofije.

Knjiga Branka Pavlovica je takodje jedan znacajan prilog u pokusaju oblikovanja jednog novog jezika filozofije i jednog novog misljenja koje bi bilo kadro da u fenomenologiji svakodnevnog egzistiranj a raskriva korijene metafizickih pitanja i metafizickog ustrojstva nasega uma uopste. Predstavljajuci prije svega, misao Sartra i Kamija, Pavlovic je konkretizovao ove teske Hajdgerove misli i pokusa o pokazati kako se i one hrane sadrzajem "svijeta zivota", i kako se upravo taj svijet i taj zivot pojavljuju kao "poslednje evidencije" i neporecive istine. I ova knjiga pokazuje ono sto naslucuje S loterdijak: tek u casu svoje smrti filozofija izrice svoju temeljnu istinu koju, medjutim, za zivota nikako ne moze da izgovori. Ono sto se sluti u zivotu, postaje jasno i izvjesno tek u casu njegova skoncavanja. Sartr je ovu spoznaju ucinio temeljem svoje filozofije. O covjeku nista ne znamo dok je u posjedu zivotnih mogucnosti jer ga one neprestano cine nekim drugim bicem i daju mu neki drugi identitet. Definiciju i istinu dostize tek casom smrti. Da li je Sartr do ove spoznaje dosao iz iskustva sudbine filozofije, ili je Hajdeger do sudbine filozofije dosao iz iskustva egzistencijalnog z ivota, to je takodje pitanje cijem odgovoru se priblizavamo citajuci ovu vrijednu Pavlovicevu knjigu.