O USPOSTAVLJANJU SPECIJALNIH ODNOSA IZMEDJU REPUBLIKE HRVATSKE I FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Sead Hadzovic

Prijedlog ugovora o uspostavljanju specijalnih odnosa izmedju Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) naisao je na ostre kritike odredjenih politickih struktura u Bosni i Hercegovini (BiH) i faktora medjunarodne zajednice. Ustavom BiH, donetim u Dejtonu, dato je pravo entitetima "da zasnivaju specijalne paralelne odnose sa susjednim zemljama, postujuci suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine" (clan III, tacka 2). I ovlasnim uvidom uocljivo je da se ovim prijedlogom upravo to grubo narusava, jer on prekomjerno premasuje smisao uspostavljanja specijalnih odnosa koji treba da proisteknu iz odnosa uspostavljenih na visem, drzavnom nivou. Naime, istim je predvidjena saradnja Hrvatske i FBiH na vanjskopolitickom planu, zajednicki nastup u povezivanju sa evropskim i evroatlanskim savezima, odbrambeno- bezbjednosna saradnja ukljucujuci i zajednicko komandovanje u slucaju rata i terorizma, stvaranje zajednickog trzista, monetarne i carinske unije, sto je po Ustavu BiH u nadleznosti centralnih institucija drzave BiH (clan III, tacka 1).

Prijedlog ugovora u sustini predstavlja uspostavljanje konfederalnih odnosa Hrvatske i FBiH, kao da je ona nezavisna drzava, a ne sastavni dio drzave BiH, kao subjekta medjunarodnog prava.

Hrvatska strana se poziva na Vasingtonski sporazuma, koji je predvidjao uspostavljanje takvih odnosa. Medjutim, taj sporazum je donet u toku rata, na nivou drzava Hrvatske i BiH, ali je poslije rata, Dejtonskim sporazumom, koji je validan, umjesto toga dato podjednako pravo entitetima da mogu uspostavljati specijalne paralelne odnose sa susjednim drzavama, sto predstavlja nizi nivo odnosa.

Odbrambeno-bezbjednosna saradnja, direktno izmedju Hrvatske i FBiH i njeno institucionalizovanje podriva suverenitet BiH u njenom veoma osjetljivom dijelu i u sadasnjim politickim prilikama i odnosima neminovno izaziva podozrenje druge strane i implicite upucuje na mogucnost sukoba i na potencijalnu prijetnju, sto pojacava klimu medjusobnog nepovjerenja i odudara od slova i duha Dejtonskog sporazuma koji u dokumentu o stabilizaciji regiona (Aneks 1-B) predvidja pregovore u okviru BiH pod patronatom OEBS radi postizanja sporazuma o nizu mjera za povecanje uzajamnog povjerenja, a Ustav BiH predvidja da ce "sve oruzane snage u BiH funkcionisati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH"... da ce "clanovi Predsjednistva izabrati stalni komitet za vojna pitanja koji ce koordinirati aktivnosti oruzanih snaga u BiH". Takodje, navedenim dokumentom predvidjene su i mjere za izgradnju povjerenja, kontrolu naoruzanja i uspostavljanje regionalne ravnoteze (clanovi III, IV i V), a odnose se na SRJ, Hrvatsku i BiH kao jedinstvenu drzavu.

Uspostavljanje zajednickog trzista sa FBiH, koja predstavlja jedan dio suverene drzave, neminovno podriva ekonomski suverenitet bosanskohercegovacke drzave kao cjeline. Slicno je i s monetarnom, carinskom unijom i dr. Ugovor predvidja i siroku saradnju u odgoju i obrazovanju sto nije sporno, jer je to jedna od najvaznijih oblasti saradnje kada se jedna etnicka zajednica nalazi i na teritoriji drugih drzava, s tim da se ta saradnja ne zloupotrebljava za otudjivanje ili cak odbacivanje pripadnosti svojoj domovini, kao sto je to slucaj u BiH. U skolama u Republici Srpskoj uci se iz udzbenika SRJ (s izvjesnim dopunama), u hrvatskom dijelu FBiH iz udzbenika Republike Hrvatske, pa se desava da, na primjer, djaci hrvatske nacionalnosti u jednom odeljenju skole u Sarajevu, na pitanje novinara, koja je njihova domovina, odgovaraju: "Hrvatska"; glavni grad: "Zagreb", a njihov predsjednik: "Franjo Tudjman".

Ugovor predvidja takvu institucionalizaciju koja obezbjedjuje dominaciju Hrvatske nad FBiH. Tako ugovor predvidja osmoclano vijece za saradnju koje ima sekretarijat sa sjedistem u Zagrebu, a predsjednik vijeca je predsjednik vlade Republike Hrvatske; u slucaju rata, terorizma i drugih opasnosti predvidja se formiranje zajendicke komande; zatim savjetodavni parlament od 40 clanova sastavljen od delegata iz sabora Hrvatske i FBiH. Treba imati u vidu i cinjenicu da jos odranije Sabor Hrvatske ima poslanike iz redova Hrvata iz BiH, sto je vjerovatno jedinstven primjer u svijetu da gradjani jedne drzave mogu biti kako u predstavnickim tijelima svoje drzave, tako i u predstavnickim tijelima druge drzave ("matice").

Interesantno je zapaziti da se koriscenje luke Ploce od strane BiH i prolazak kroz Neum predvidja rijesiti posebnim sporazumom, s tim sto se to uslovljava prethodnim postizanjem ugovora o specijalnim odnosima Hrvatske i FBiH, sto predstavlja odredjeni oblik ucjene bosnjacke strane.

U preambuli prijedloga ugovora stoji da se specijalni odnosi nece protezati na drugi entitet niti na susjedne drzave, cime se, u duhu Hungtintonovih "sukoba civilizacija" zeli istaci da hrvatski dio pripada zapadnoj civilizaciji, te da se ne zeli povezivati niti stvarati bilo kakve saveze s Balkancima, tj. drzavama bivse Jugoslavije koje pripadaju drugoj civilizaciji, sto za BiH znaci njenu podjelu na zapadni i istocni dio.

Marta ove godine donet je Sporazum o specijalnim paralelnim odnosima SRJ i RS, koji se u sustini ne razlikuje od prijedloga ovog ugovora. Veci dio njegovih odredbi odnosi se na skoro iste sadzaje, kao sto su: saradnja u oblasti regionalne bezbjednosti, spoljne politike i nastupa prema trecim zemljama, uspostavljanje jedinstvenog trzista i dr.

Imajuci u vidu da u specijalnim odnosima vodecu ulogu imaju zemlje "matice", u BiH se, umjesto jedne, prelamaju tri politike (Beograd, Zagreb i Sarajevo - bosnjacka strana) koje nisu uskladjene nego su u sadasnjim politickim prilikama jedna drugoj suprotstavljene zbog cega i dolazi do blokada i opstrukcija u radu centralnih organa vlasti BiH.

Ocigledno da sadrzaj i nacin tretiranja specijalnih paralelnih odnosa FBiH s Hrvatskom i RS sa SRJ, a pod pokroviteljstvom Zagreba odnosno Beograda, korespondira s idejom da se BiH podijeli na racun stvaranja "Velike Srbije" i "Velike Hrvatske", te da se vladajuci rezimi u Hrvatskoj i Srbiji nisu jos odrekli takvih namjera.

Takva ideja je, medjutim, propala. Naime, treba imati u vidu da su se u medjuvremenu okolnosti znatno izmijenile. Dva su kljucna faktora: prvo, domace vladajuce strukture ne mogu beskrajno manipulisati nacionalnim osjecanjima i time "pokrivati" sadasnje veoma teske politicke i ekonomske prilike, niti su vise u stanju da pokrenu mase za ostvarenje navedenih "nacionalnih ciljeva".

Drugo, velika je zabluda vladajucih rezima u SRJ, Hrvatskoj i BiH (narocito paljanskog rezima) da ce svojom nekooperativnoscu, izvrdavanjem i blokadama u sprovodjenju Dejtonskog sporazuma medjunarodnu zajendicu vremenom dovesti u poziciju da se povlaci, da gubi politicku volju, te da nece izdrzati i istrajati u implementaciji tog sporazuma doslovno i u potpunosti. Valjda faktori medjunarodne zajednice, zbog svojih neogranicenih resursa svih vrsta, mogu izdrzati neuporedivo vise i duze nego sto su to u mogucnosti domace vladajuce strukture koje su dovele svoje zemlje u skoro bezizlaznu situaciju tako da bez te medjunarodne zajednice ne mogu naci izlaz iz veoma teske situacije u koju su zapale. Medjutim, medjunarodna zajednica ne zeli vise gubiti vrijeme, snage i sredstva popustajuci i tolerisuci navedeni destruktivni odnos domacih vladajucih struktura u sprovodjenju Dejtonskog sporazuma, pa treba ocekivati jos vece pritiske na SRJ i Hrvatsku, a u BiH na efikasniju arbitrazu uz veca ovlascenja, pa ako treba uvesti i potpuni protektorat. To jeste ponizenje za svaku drzavu i njene gradjane, ali u sadasnjim politickim prilikama u BiH takva intervencija medjunarodne zajednice ima spasonosno dejstvo.

U poslednje vrijeme, prije svega zbog nekooperativnosti i blokada vladajucih struktura, faktori medjunarodne zajendice sve vise nalaze zajednicki jezik s demokratskim opozicionim strankama, asocijacijama demokratske alternative i interesnim asocijacijama gradjana po raznim osnovama (povratak izbjeglica, obnova porusenog, itd.) s kojim sve vise kooperiraju. Medjuzavisnost je ocigledna. Medjunarodna zajednica svojim akcijama i intervencijama (mediji, sloboda kretanja, logistika i dr.) pruza im vece mogucnosti i prostor za uspjesnije djelovanje, cime oni doprinose faktorima medjunarodne zajednice da uspjesnije obavljaju svoju misiju.

Ovakav proces buduceg razvoja uliva nadu da ce se implementacija Dejtonskog sporazuma sprovesti do kraja. Vitalni interes SAD i Evrope je da se po svaku cijenu stabilizuje mir i ocuva cjelovita BiH.

A sto se tice prijedloga ugovora o specijalnim paralelnim odnosima Hrvatske i FBiH izvjesno je da ne moze biti prihvatljiv ni za bosnjacku stranu u FBiH, ni za BiH kao cjelovitu drzavu, niti za medjunarodnu zajednicu, jer je u koliziji sa slovom i duhom Dejtonskog sporazuma i kao takav on moze samo otezati ionako slozenu situaciju u razrjesenju bosanskohercegovacke krize.

(Autor je clan Glavnog odbora Multinacionalnog udruzenja Bosanaca i Hercegovaca u Beogradu).