Sarajevski susreti (2)

Kazu mi u "Krugu 99" da cine sve sto mogu kako bi se izbjegla "mala bara ispunjena krokodilima", poput one u susjednim demokraturama. I ovdje se krade. Novinari upiru prstom u "ratne zlocince i pedofile na polozajima" (Z. Dizdarevic). Ljudi dobre volje pribojavaju se "terorizma koji pretvara mir u neprekidni rat". Politicar muslimanskog porijekla osudjuje "dzamijsku potporu" politici i vlasti Hrvati i Srbi koji su ostali u Sarajevu i priklonili se od pocetka "bosnjackoj opciji" sve vise se pribojavaju islamizacije javnog zivota, skolstva, drzave

Pise: Predrag Matvejevic

Priblizili smo se Sarajevu. Docekali su nas na Ilidzi prijatelji iz "Kruga 99", okupljeni zeljom da opstane cijela i zajednicka Bosna i Hercegovina, da bude demokratska i svjetovna. Svatko mi izgleda stariji od svoje dobi. Suprotstavljali su se bezumlju rata, sad se, u miru, protive nerazumnostima poraza. Zelimo ih podrzati sad vise nego prije: svijetu je sve manje stalo do Sarajeva i Bosne.

Ovdje sam bio posljednji put zimi 1995. godine. Obiljezavao se "tuzni jubilej": 1.000 dana opsade. Tesko je usporedjivati tadasnje stanje sa sadasnjim. Mnogo se srusenih zgrada obnovilo ili barem osposobilo za stanovanje. Po ulicama ljudi hodaju ne strepeci od snajpera. Zivot se vraca u zile grada, ali vise nema one solidarnosti gradjana koji su zajednicki trpeli. Ne ceka se u redu za kruh, ulje i sol, ne ide na cesme i catrnje po vjedro vode, ne trazi cjepanica da zagrije sobu bez stakala na prozorima.

U Bosni se gotovo nista ne proizvodi. Zivi se uglavnom od pomoci. Nekoga zapadne veci dio, nekoga manji: najumjesniji nisu i najzasluzniji. Razlike izmedju malog broja onih koji se bogate i vecine koja je na rubu bijede - ili je vec presla rub - sve su ocitije. Umire se prije vremena: od srca ili tumora, od onoga sto se proslo i prekuburilo.

Mnogo je mladih i sposobnih otislo, malo ih se kani vratiti. Sve je vise onih koji i dalje traze posla u svijetu - Hrvati u Hrvatskoj, Srbi u Srbiji, jedni i drugi zajedno s Bosnjacima bilo gdje drugdje. Institucije kojima su povjerene odredjene funkcije jedva funkcioniraju. Humanitarna pomoc zamjenjuje se drugim oblicima: zamjena pogadja one kojima je pomoc najpotrebnija. Izbjeglicama koje su dosle u grad nedostaje gradska kultura. Politicke stranke vise brinu o naciji nego o gradjaninu (slicno kao i u Srbiji ili Hrvatskoj). Najjaca stranka na vlasti - SDA - vise se trudi da zadrzi vlast nego da organizira modernu drzavu.

U tom kontekstu valja ipak uzeti u obzir i brojne objektivne teskoce s kojima su suoceni prije svega sami Bosnjaci muslimani, preuzimajuci odlucujucu ulogu u drzavi u kojoj predstavljaju vecinu: napadnuti i ranjeni u ratu, izdani i ponizeni od brace i susjeda, s prosloscu koja im je prije otezavala potvrdu ili dovrsenje vlastitoga identiteta, dijelila ih cesto protuslovnim opredjeljenjima - izmedju bosnjastva, hrvatstva ili srpstva, neopredjeljenosti i jugoslavenstva te, napose, muslimanstva kao vjere ili kao zamjene za nacionalnost. Srbi i Hrvati u Republici Srpskoj i Herceg-Bosni, oni koji su zadojeni nacionalistickom ideologijom, ne vjeruju da Dadztonski sporazumi mogu biti stvarno primijenjeni niti to zele.

U takvim dvosmislenostima ne mogu doci do izrazaja valjane ideje ili projekti, gotovo da ih i nema. Dolaze vise izvana nego iznutra. Oni koji se jednima cine povoljnim drugima izgledaju neprihvatljivi, suglasnost je, reklo bi se utopija.

Mome sugovorniku Srbinu, koji se vratio da sredi privatne stvari u gradu u kojem je prije stanovao i gdje je ostao bez stana, smeta svako isticanje "srpskih zlocina". Odbacuje ocjenu po kojoj je Miloseviceva politika najveci krivac za ovaj bratoubilacki rat. Stovise, pokusava me uvjeriti da su grupna ubojstva na Markalama i u ulici Vase Miskina izveli sami Muslimani kako bi zavarali svijet i privukli paznju na sebe. Odvratih mu da svi raspolozivi dokazi to pobijaju, ali da nije mogao gore uvrijediti Srbe: navesti nekoga da u ocaju ubija sebe ili svoje mnogo je strasnije nego ga sam ubiti. Zasutio je, ali se nije pokolebao. Tesko razgovaram sa nacionalistima, s koje god strane dolazili.

Intelektualci koji su ostali u Sarajevu nisu zadovoljni i ne znaju sto bi sa sobom. Jedni su izgubili, drugi nisu dobili. Nitko nije dosao na svoje. Na povrsinu izbijaju prilagodljivi, osrednji. Nacionalisti - ovaj put bosnjacko-muslimanski - nastoje zauzeti sve vaznije polozaje. Posve je prirodno sto se popravljaju srusene dzamije, ali na svakom koraku, novcem koji pristize s bogatih naftonosnih polja podize se mnogo vise bogomolja nego skola! Sugovornik kojem sam to napomenuo uvrijedio se. Jezik muslimanskih glasila prepun je turcizama, kakvih nema u djelima najboljih pisaca Muslimana. Njihova parola: "U svojoj vjeri, na svojoj zemlji" - unosi nespokojstvo medju nemuslimane. Pjesnik Dz. L., kojeg sam branio kad je pod proslim rezimom bio zatvoren, izjavljuje da mu je "blizi Musliman iz Malezije nego Hrvat iz Sarajeva".

Valja dodati da se mnogi laicki Bosnjaci muslimanskog porijekla ostro suprotstavljaju takvim ustupcima. Osudjuje cak i pjesnikinja M., koja je takodjer bila u zatvoru i sebe smatra izvornom Muslimankom: inace, i ona je razocarana. Moj prijatelj, pjesnik Izet Sarajlic, ne vjeruje da se stvari mogu poboljsati: "Bosna je sve dalje od Bosne nasih snova... Sve nas je manje koji vjerojatno nista nismo mogli uciniti da zla bude manje... Toliko ljudi umiru unaokolo. Doduse, nije lose poslije granata cuti posmrtni mars."

Kazu mi u "Krugu 99" da cine sve sto mogu kako bi se izbjegla "mala bara ispunjena krokodilima", poput one u susjednim demokraturama. I ovdje se krade. Novinari upiru prstom u "ratne zlocince i pedofile na polozajima" (Z. Dizdarevic). Ljudi dobre volje pribojavaju se "terorizma koji pretvara mir u neprekidni rat". Politicar muslimanskog porijekla osudjuje "dzamijsku potporu" politici i vlasti Hrvati i Srbi koji su ostali u Sarajevu i priklonili se od pocetka "bosnjackoj opciji" sve vise se pribojavaju islamizacije javnog zivota, skolstva, drzave.

Govorio sam u vise prilika - u ovdasnjim novinama, na radiju i televiziji o tome kako ce Bosnu svijet podrzati samo ako se sama bude pridrzavala nacela u ime kojih ju je bolji dio svijeta pokusavao braniti: multinacionalnost, multikultura, jednaka prava svih vjera u zajednickoj drzavi, odvojenost drzave i vjera. U protivnom, prepustit ce je sebi samoj da se spasava kako zna i umije. "A sakali samo na to cekaju, na istocnoj i na zapadnoj strani". Podsjecam da vjerske drzave, najprije one krscanske, zatim islamske i sve druge, nigdje nisu uspjele. Spominjem laicitet ("laicnost" - rijec koja nedostaje slavenskim i mnogim drugim jezicima, koju posudjujemo ili ne umijemo prevesti): upozoravam na nedostatak laicnosti spram same vjere (podrazumijevajuci da se moze biti i laickim vjernikom); na izostanak laicnosti spram vjerski shvacene nacije; na manjak laicnosti spram ideologije koja poprima obiljezje religije (jucer staljinizam, danas razliciti ultranacionalizmi i fundamentalizmi. Tragedija je na pomolu kad nacionalna svijest ovlada svijescu... Vjera moze potaknuti, ali ne i zamijeniti svijest gradjanina zajednicke; tamo gdje se to dogodi nema civilnog drustva ni demokracije, osobito na tlu gdje se susrece vise vjera; nema ni prave vjere.

Umorio sam se govoreci o tome, prepricavajuci dijelove svojih knjiga koje na vlastitu jeziku nisu objavljene. Dio publike s kojom smo se imali prilike susresti sklon je da prihvati slicne ideje. Neki mozda i zato sto nisu spremni da im se suprotstave: ni prosli ni sadasnji rezim nisu ih navikli na osporavanje. U opcoj oskudici, prijatelji nam mogu ponuditi, prije svega, svoju srdacnost. Vecina ih to cini na dosta lijep nacin: pruzaju nam vise nego sto sami imaju.

Situacija i nije tako tmurna kao sto bi se moglo zakljuciti po ovim opaskama. Bosnjacki nacionalizam ne da se usporediti s onim koji susrecemo po Srbiji i Hrvatskoj: s ravnogorskim i gibanicarskim cetnistvom, ili pak gangaskim i jurebobanovskim ustastvom, koji se okomljuju na simbole borbe protiv fasizma. "Fundamentalizam" u Bosni jos je verbalan, ogranicen i nejak. Video sam vise djevojaka zabradjenih cadorom u pojedinim cetvrtima Torina i Marseilea nego na Bas-carsiji. U prostorijma P. E. N. kluba i redakciji tjednika "Svijet" jos visi Titova slika. (To je obradovalo vecinu mojih suputnika.) Danas je tako, ne znam kako bi moglo biti sutra.

Talijanskih kolega se osobito dojmila posjeta "Oslobodjenju", dnevniku koji je u srusenoj zgradi, uz prve borbene linije koje su mnogima bile i posljednje, izlazio svakoga dana, makar i na jednoj jedinoj stranici. "Epska stranica suvremenog novinarstva", kaze kolega Nistico koji se godinama borio, na Siciliji, protiv mafije.

Sreo sam generala Jovana Divjaka i sprijateljio se s njim. Porjeklom Srbin, suprotstavio se od pocetka agresiji "Republike Srpske", ludilu Miloseviceve politike, zlocinima Karadziceve i Mladiceve vojske i paravojske. Rukovodio je obranom Sarajeva, izlazio sa svojim sinom na prvu liniju gledajuci smrti u oci. Smijenjen je nedavno s polozaja u bosanskoj vojsci. Ne izgleda mi razocaran. Smijesi se kad ga pitam kako se to moglo dogoditi. Narod ga presrece na ulici i ukazuje mu postovanje, napose Muslimani.

Pokazao nam je mjesta na kojima se grad branio, groblja na kojima su pokopani mladici rodjeni sezdesetih i sedamdesetih godina, izginuli devedesetih: njegovi vojnici - djeca Bosne ponosne. Idemo pokraj Jevrejskog groblja u koloni jedan za drugim: unaokolo jos ima mina; tu je zaustavljen najopasniji prodor cetnika u Sarajevo. Malo nize na Ilidzi, "probili su nase polozaje - imali su tenkove, docekali smo ih puskama". Dodjosmo do jos jednog groblja nedaleko od izgorjele Nacionalne biblioteke: grobovi su tu oznaceni obicnom daskom; manje je onih na kojima je vjerski znak - polumjesec sa zvijezdom - nego onih bez njega. Nisu rijetki Bosnjaci muslimanskog porijekla koji se ne smatraju vjernicima. I ovdje uz njih leze - citam im imena - bosanski vojnici Hrvati i Srbi. Na ovom mjestu prije rata nije bilo groblja.

"Pogledajte gore prema brdu", - pokazuje nam Divjak - tamo je mjesto koje je Karadzic birao za svoje goste; odozgo se vidi Sarajevo kao na dlanu; mozes nisaniti kako hoces, na koga ti drago". Vidio sam prije godinu-dvije, u jednoj engleskoj TV reportazi, kako otuda puca na grad, iz oruzja koje mu je ponudio sam Karadzic, ruski pjesnik Limonov, bivsi disident. zaludjen mitom "rusko-srpskog" pravoslavlja!

Smijenjeni general upire prstom u nove gradnje kraj kojih prolazi nas autobus: "Ovo pripada ovdasnjim ratnim profiterima. A ovo malo dalje prisvojio je sadasnji ministar privrede."

Cetnici mrze Jovana Divjaka vise nego Aliju: ta kako moze Srbin braniti Sarajevo od Srba?! "Izdaja" - to je logika svih rasizama na ovom tlu, cim im se suprotstavis. Divjak me podsjeca na Titove oficire ciji se vojni talent otkrio u spanjolskom ratu i potvrdio u narodnooslobodilackoj borbi. Kazem mu, napola u sali napola ozbiljno, da cemo jednoga dana pomoci - on Srbima, ja Hrvatima - da se "izvine ili ispricaju nasoj braci za pocinjene zlocine". Mnogo veci od nas su dali primjer koji je vrijedilo slijediti: Thomas Mann je osudjivao fasizam "domovine", Willdz Brandt pucao na njemacke naciste. Divjak je napisao uspomene iz ovog rata koje ce, ako izidju, "uznemiriti okolinu". Obecao sam mu da cu mu napisati predgovor. Naci cemo vec izdavaca.

U Sarajevu nema mjesta u hotelima. Tri sam noci proveo u franjevackom samostanu Svetoga Ante. U gradu koji je dozivio tolike nesrece i jade, skromnost i uzdrzanost trebale bi biti pravilom. Na zalost cesce je iznimka. Ugodno su me iznenadile razlike izmedju franjevaca Bosne Srebrne i onih iz Hercegovine sklonih sovinizmu. Ovdje gledaju trijezno na okolne prilike i neprilike, uvidjaju da je Hrvatska pod Tudjmanovom vlascu izgubila svaki ugled u svijetu, osudjuju greske koje je ta politika pocinila i jos cini u samoj Bosni i Hercegovini. Jedan od njih mi cestita na pismu koje sam poslao papi uoci njegova posjeta Sarajevu, koje su politicki klerikalci u Zagrebu popljuvali. "Zelio bih da Bosna i Hercegovina ostane cijela, da se ne dijeli", kaze mi mladi svecenik, Bosanac cija je obitelj postradala kraj Varesa. Posao sam na misu koju je drzao fra Marko, prozvan "crvenim franjevcem". Stajao sam jednako skruseno kao nekad u djetinjstvu, postujuci obred, ne moleci. Rekoh na oprostaju prioru fra Luki: da ostanem jos koji dan ovdje s vama vratio bih se Crkvi. Moram stoga pozuriti u Rim. Tamo je manje opasno.

Vracamo se preko Mostara, upravo na dan kad se vadi iz Neretve sredisnji dio luka Staroga mosta. Prisustvujem tom dogadjaju sa strahovitim uzbudjenjem. Pozvan sam da zauzmem mjesto na tribini na kojoj sjede predsjednik Alija Izetbegovic, strani diplomata i generali. Ni pod kojim rezimom nisam sjedio na pocasnim mjestima i vjerujem da necu. Smatram da to ne dolici piscu. Prepustimo to Cosicima, Aralicama - raznim Rupelima itd. Ostao sam po strani, s talijanskim prijateljima, uz Neretvu. Vidjeli smo kako madjarski inzinjerci dizu na veliku skelu patrljak Staroga mosta. On nije spajao samo obale ovog grada, nego i puteve Istoka i Zapada. Hoce li opet?

Susretoh tom prilikom inzenjera J. S. Mostarca iz Zagreba, kojeg poznajem jos od osnovne skole mostarskih casnih sestara koju smo zajedno pohadjali. Pri kraju prosloga rezima bio je zatvoren. Uspjeli smo ga izbaviti uz pomoc Ante Markovica, u to vrijeme predsjednika Hrvatskog sabora. Naglaseni Hrvat, J. S. je pomagao Hercegovcima da dodju do oruzja i da se brane na pocetku ovoga rata. Zatim se razisao s Herceg-Bosnom, ne slazuci se s njezinim stavom spram Muslimana. Ostao je vjeran Mostaru, zalaze se da ostane cjelovit. Svratio je na zapadnu stranu i da predlozi tamosnjim celnicima da i oni prisustvuju ovom simbolicnom cinu. Njihov je odgovor: "Necemo s obrezanim". Sto ne rece, dodat, tim vajnim krscanima da je i Isus Krist bio obrezan kao i sva dvanaestorica apostola? U "Starom zavjetu" grde se Filistinci sto su "neobrezani"...

Povrsna religija koja nije postala istinskom vjerom, vjera koja nije prozeta uvjerenjem - gdje je tu mjesto "ljubavi prema bliznjem"? Neka o tome razmisle prelati svih vjeroispovijesti. Otkrit ce mozda zasto nas je toliko koji znamo prestali vjerovati.

U suton stigosmo opet do Jadrana. Prodjosmo Gradac, Drvenik, Malu Dubu, Basku Vodu, Igrane, Makarsku, dio obale koji mi je bio i ostao najblizi, koji sam najprije upoznao. Zamolio sam vozaca da na trenutak zastane - trave, vec pomalo sasusene, neobicno mirisu u ovo doba godine. Smreka, borovina i smola osjete se zajedno s njima u zraku.

Dodjosmo do Splita. U luci sretosmo cudna svata, reklo bi se da je Vlaj, sudeci po grubu govoru. "Sta ste trazili u Bosni. Stoka! Oni nas ne vole". Nisam prevodio Talijanima, ne bi shvatili. Ukrcasmo se.

Vjetar je opet bio blag, kao na dolasku, a more cisto. Sutradan izidjoh rano na palubu da vidim svitanje. Ugledah dva kraja Ancone, bijeli kameni rt medju njima: cuveni "lakat".

Vracam se u Rim s oziljcima azila i egzila na sebi i u sebi. Mostar i Sarajevo, ovo sto sam vidio i ono sto sam zelio vidjeti. Zagreb koji ne zaboravljam i moj odlazak iz Zagreba...

Danima nisam mogao napisati ni retka. Tako je bilo prosli put, kad sam se vracao iz Sarajeva nakon 1.000 dana opsade. Tada sam mislio da ce, kad prestane rat, biti mnogo lakse.