Milan Milutinovic, savezni ministar inostranih poslova, predsednicki kandidat SPS

Jedan od najbliskijih saradnika predsednika Milosevica objektivno ima malo sansi na predstojecim izborima. Ako evenetualno pobedi bice to fakticki novi uspeh vladajuce stranke, a ne njega kao politicke licnosti

Ejub Stitkovac

Milan Milutinovic

"Paradoksalno je da se medju onima koji su ukljuceni u Glavni odbor u casu kad sam ja iskljucen - nalazi jedan od najbezobzirnijih i najcinicnijih apartcika, egzekutora Brozove partije ranih sedamdsetih godina. To je covek koji je redom pozivao sve nastavnike Filozofskog fakulteta u Beogradu, i jednom po jednom, u cetiri oka, pretio da ce biti izbaceni s posla, da fakultet na kome se nalaze nece biti vise finansiran, da njegove diplome svrsenim studentima vise nece vaziti - ako ne odstrane s fakulteta mene i sedam drugih profesora filozofije i sociologije. Rec je o Milanu Milutinovicu, sadasnjem ministru inostranih poslova. Na sednici Glavnog odbora 24. avgusta 1995. godine kritikovao sam predsednika sto takvog coveka uzdize na visoke polozaje. U pitanju nije sposobnost vec moral. Kao da je hteo da pokaze da pitanje morala nije vazno, predsednik ga je sad uveo i u Glavni odbor Socijalisticke partije. Posle toga, moram da priznam, da sam srecan sto vise nisam clan tog tela" - napisao je u otvorenom pismu Glavnom odboru SPS akademik Mihailo Markovic (12. decembar 1995.), jedna od dotadasnjih ideoloskih perjanica vladajuce stranke.

Za obojicu u ovom tijelu nije bilo mjesta. Akademik Markovic je jedan od osam protjeranih profesora Filozofskog fakulteta 1972. godine, u vrijeme kada je Milutinovic bio republicki sekretar (ministar) za obrazovanje i nauku. Vjerovatno se malo i sudbina poigrala njegovom karijerom. Da je kojim slucajem tada bio upravnik Narodne biblioteke Srbije, na koje mjesto je kasnije imenovan, ne bi pocinio takvu gresku. Mogao je jedino profesorima Dragoljubu Micunovicu, Ljubomiru Tadicu, Svetozaru Stojanovicu i drugim "praksisovcima" da zabrani ulazak u zgradu biblioteke, sto bi pomenuti profesori lakse prezivjeli. No, u to vrijeme egzekutorske akcije dokazanih tvrdih partijaca donosile su karijerske poene neprocjenjive vrijednosti, pa cak i u slucajevima kada se nad tim zgrazao "pokvareni i truli Zapad".

Mada u to vrijeme vise nije pjevana pjesma: "Amerika i Engleska bice zemlja proleterska" vladao je novi zanos samoupravnog socijalizma za koji su ideolozi govorili da je jedini model drustvenih odnosa koji ce prihvatiti cijeli svijet, a njegovi tvorci usicariti ne samo kad je rijec o slavi.

Milan Milutinovic se dokazivao kao nepokolebljivi izvrsilac svih partijskih zadataka, ma kakvi oni bili. U tom pogledu nije se promijenio: kada je bilo u interesu Partije da bude ambasador, sto mu je bio davnasnji san tvrde upuceniji, on je to mjesto prihvatio bez razmisljanja. Tako se ponasao kada je imenovan za sefa diplomatije, kao i kada je, na prijedlog predsjednika Slobodana Milosevica, zvanicno kandidovan za mjesto predsjednika Srbije umjeto do tada "najboljeg" Zorana Lilica.

Odluka o promjeni kandidata bila je poznata, kako tvrde pojedini izvori, samo uzem krugu clanova Glavnog odbora SPS, a Milutinovic je na istoj sjednici saznao da ce biti predsjednicki kandidat, sto znaci da nije prethodno konsultovan. Naravno, "pouzdanim izvorima" ne treba uvijek vjerovati.

Predstavnik za stampu SPS, Ivica Dacic, pozurio je da saopsti javnosti kako je i bivsi predsjednicki kandidat vladajuce stranke bio dobar, ali da za nove izbore treba da bude i novi kandidat. Novi kandidat se bez razmisljanja povinovao odluci vrha Partije, ali se, bar javno, nije moglo primjetiti njegovo preveliko odusevljenje. Da li zbog toga sto je unosnije biti sef diplomatije ?!

U politickim krugovima postoje dva misljenja o njegovoj kandidaturi. Po jednima Glavni odbor SPS "isturio" je kandidata koji objektivno ima malo sansi i dara da animira mase. Time se "stvara prostor za pobjedu kadnidata Srpske radikalne stranke". Po drugoj, vrh vladajuce stranke "tezi ka ukidanju mesta predsjednika Srbije, koje moze lako da pokrije predsjednik savezne drzave" Prema procjenama bivseg predsjednika SPS, Borisava Jovica, Milutinovic ima priblizno iste sanse kao i njegov prethodnik:

"Ne mislim da je Milutinovic gori ili bolji od Lilica, niti da je Lilic bio slab, prosto, situacija je slicna za obojicu. Biraci se ne opredeljuju za Lilica ili Milutinovica, vec za socijalisticku vlast ili protiv nje. A kao sto se vidi, slabo se uvazavaju uspesi, greske su ih nadjacale".

Koliko god bilo nedorecenosti u Jovicevoj izjavi neke konstatacije stoje. Pitanje je, medjutim, koliko moze biti garancija da ce kandidat SPS pobijediti na izborima zahvaljujuci tome sto ga je predlozio predsjednik Milosevic. Uostalom, i Lilic je bio njegov kandidat, ali nije pobijedio. Pored toga, pedantniji politicki hronicari i analiticari sve cesce govore o razocaranosti velikog broja clanova i simpatizera vladajuce stranke ne samo zbog nerjesavanja osnovnih problema, izuzimajuci privilegovane, nego i zbog "otezanja" izbora u nedogled.

Za Milutinovica se u unutrasnjosti Srbije relativno malo zna, tvrde upuceniji, jer se i on sam "umereno istice", a za prosjecne gradjane dokazivanje u spoljnoj politici i nije tako atraktivno s obzirom na ekonomsku i socijalnu situaciju u zemlji, a i bavljenje "svjetskim temama je salonski posao". Otuda i pitanje da li cutljivi politicar ima ikakvih sansi medju biracima koji su vec odavno navikli na gromoglasne, zestoke izjave i govore sa zaokama.

Osim toga, sef jugoslovenske diplomatije ubjedjuje domacu javnost da se sadasnja Jugoslavija vec uklopila u medjunarodne tokove i da je on rado vidjen gost u vecini zemalja. S druge strane, analiticari ukazuju da je i u njegovom mandatu internacionalizovano isuvise unutrasnjih pitanja - od kradje glasova na lokalnim izborima do problema Kosova, prigovora opozicije i vlasti i jos neka "sitnija" pitanja.

Karakteristicno je misljenje Ilije Djukica, ministra inostranih poslova u vladi Milana Panica:

"Ministar je onakav kakva je i politika, nezavisno od subjektivnih svojstava koje samo mogu biti predispozicije da neko bude ili ne bude ministar. Isto se moze reci i za vecinu nasih diplomatskih predstavnika. Moj je utisak da je profesija i strucnost zanemarena. Diplomatija svake zemlje treba da ima autohtoni prostor unutar koga i za koga moze tvorcima politike predlagati svrsishodne i opravdane korake, poteze pa i ponasanje. U nasem slucaju ona je umesto sredstva politike pretvorena u obicnog poslusnika te politike sto nije dobro ni za jedno ni za drugo, a posebno ne za zemlju".

Milutinovic, pak, cesto ponavlja:

"Medjunarodna zajednica je istakla da bez Beograda i predsednika Milosevica, bez Jugoslavije i njenog upornog zalaganja od pocetka krize za miroljubivo resenje, ne bi jos bio zaustavljen rat u Bosni".