SLOBODAN SNAJDER O SMISLU "POZORISNOG PEJSAZA POST JUGOSLAVIJE"

Ako se slozimo da nas toliko toga upucuje jedne na druge, a zajednistvo nije uspjelo u projektu koji se zvao Druga Jugoslavija, ne iskljucujemo zelju za slicnim projektom u buducnosti

Jedan od vaznih sudeonika i, kako sam rece, inicijatora i organizatora Festivala "Theaterlandschaft Post-Jugoslawien" (Pozorisni pejsaz post-Jugoslavije), kojem je tokom protekle nedelje domacin bio Teather an der Ruhr u Milhajmu, bio je dramski pisac Slobodan Snajder. U okviru tog pozorisnog okupljanja bivsih Jugoslovena, ansambl teatra domacina je izveo njegovu dramu "Zmijin svlak". Snajder se rado odazvao pozivu da za "Nasu Borbu" objasni motive i smisao odrzavanja milhajmskog skupa.

- Na zamisao da se teatri iz zemalja koje su nastale rascjepom bivse zajednicke domovine okupe na jednom mjestu odmah pada prigovor nostalgije. A nostalgija je, da vam pravo velim, jedna od opasnijih etiketa u hrvatskom politickom jeziku. Pod tim se svasta misli. Ovo sto cu ja sada reci ne znaci da se bojim etiketa, ali valja naglasiti da se u osnovi ne radi o nostalgiji mada se takva politicka oznacnica u hrvatskom tisku pojavila cim je objavljena ideja o Festivalu. Ja mislim da ljudi poput Roberta Culija, Borke Pavicevic, mene... nisu nostalgicari kad je rijec o bivsoj zajednici. Ali jesu melankolicni. Apeliracu na ovom mjestu za jednu vrlo vaznu razliku koju bi valjalo uvesti u politicki jezik, jer bi olaksala raspravu i buduci suzivot koji je nuzan, a to je upravo razlika izmedju nostalgije i melankolije.

Ja sam sklon misliti, a to govorim u svoje ime a ne u ime organizatora skupa, mada sam na neki nacin ja jedan od njih, da je nostalgija zal za nekim proslim stanjem. Melankolija je, medjutim, zal za nekim stanjem kojega nikada nije bilo. Ako se ta zajednica, govorim o politickoj zajednici, politickom okviru, drzavi, raspala tako lako, bice da nje nije ni bilo. Melankolija, kao zal za necim sto nikada nije bilo, stvar je buducnosti. Ona se moze, dakako, umjetnicki vrlo plodotvorno upotrijebiti i cijeli Culijev opus, a ako smijem reci neskromno, ni ja bas nisam daleko, sav je natopljen melankolijom, zalom za onim jos ne...

Ako se, dakle, slozimo da nas toliko toga upucuje jedne na druge, a to zajednistvo nije uspjelo u projektu koji se zvao Druga Jugoslavija, ne iskljucujemo zelju za slicnim projektom u buducnosti.

"Nasa Borba": Sta bi moglo da bude to "jos ne", na primer, u teatru?

Slobodan Snajder: I ako politicko zajednistvo nije stimalo, stimalo je kulturno zajednistvo. Postojao je jedinstveni jugoslavenski kazalisni prostor, unutar toga su se razvili neki postupci koji pripadaju tom jedinstvenom prostoru. Molim vas lijepo, mi smo imali do '90. u svim vecim republickim centrima vise nego znacajno politicko kazaliste, koje je dosta radilo na promjeni stanja, na prognozama ... i ne da se usporediti s danasnjim kazalisnim trenutkom. Jedna je stvar projekt politicke zajednice, to je ono oko cega se neuspjesno trude politicari, druga je stvar kulturno zajednistvo. Potpuno su na razlicitim ravnima odnosi izmedju ljudi koji nisu nikada do kraja sruseni onako kako je to politika htjela. I u tom smislu ovo nije nostalgican skup jer veze ljudi koji se ovdje nalaze nisu nikad bile prekinute. Mi sad ne krpamo ovdje umjetnickim sredstvima nesto cemu je politicki bilo presudjeno negativno. Nista od toga. Jeste proslo mnogo godina, toliko se toga dogodilo, teatri su se promjenili, i ovo je prilika da se te promjene detektuju. Kazao sam, dakle, mnogo razloga zasto smo napravili skup koji podsjeca na sebe samog, kao da je on vec bio. On je bio i nije bio. I ako pristanemo na ovu razliku izmedju melankolije i nostalgije, onda politicari na ovu temu naprosto nemaju sto reci i to je dobro.

NB: Kakva je, dakle, sudbina jugoslovenskog kulturnog prostora posle Jugoslavije?

S. S.: Ja bih radije govorio o ljudima. Prostor je neki termin koji se zaposjeda. Bolje ne govoriti o prostorima, taj jezik je nanijeo mnogo zla, svi smo se odjedanput nasli na krivom prostoru, na brisanom prostoru, u medjuprostoru, ili neki nisu imali dovoljno prostora da se razmasu. Ja bih radije govorio o tockama, o pojedincima. Tocka, matematicki, nesto je suprotno od prostora ili je jako sazet prostor. Govorio bih o ljudima. Tamo gdje su se 150 godina sretali emigranti s juznoslavenskog prostora - u Becu - i ja sam se sretao masu puta s ljudima koji su bili u ne uvijek veseloj situaciji, u emigraciji, poluemigraciji, disidentstvu, vojnom bjegunstvu... Dakle, ne daleko od te bivse domovine, sretali smo se. Sigurno postoje o tome policijski izvjestaji. Prosto, neke veze nisu nikada prekinute. Problem komunikacije za neke od nas je bio samo tehnicki problem. Od njega je napravljeno politicko pitanje, ja to znam, ali postoji jedan broj ljudi za koje je to bilo puko tehnicko pitanje. Trebalo je samo svladati prepreke koje su vlasti u Hrvatskoj i vlasti u Srbiji stavile nama koji smo htjeli i imali sto reci i razmjeniti. To je, na primjer, vrhunac humora koji su nasi upravljaci u stanju doseci - do juce ako ste u Zagrebu okrenuli predbroj Beograda, jedan glas s vrpce bi kazao uvijek istu formulaciju - birali ste pogresan smjer. Ne kazu vam, znaci, banalnu istinu da je komunikacija tehnicki onemogucena, nego "pogresan smjer". To za mene, naravno, ne bi bio pogresan smjer, to je za njih pogresan smjer, mada onda gospoda Tudjman i Granic krenu tim smjerom, pa se ljube, pa ce ubrzo i zaplesati u zajednickom kolu. A kad ja to ucinim, nastane problem. Kad ja odem u Beograd onda je to novi skandal skandaloznog autora. Kad oni to rade, onda je to normalno, normalizacija, svi onda odahnu, svi su sretni i uzajamno se jako vole.

Radovan Kupres