U Mostaru posle 7 godina

Leva obala Neretve i uski pojas uz onu desnu sruseni su, ocito, sa strascu i odlucnoscu. Niko od mojih saputnika, kao ni ja, ne zeli da kroci nogom na suprotnu stranu, kojom i dalje vladaju oni koji su za ovo krivi: koji i dalje uteruju strah u kosti gradjanima, isteruju iz kuca "inoverce", na javnim mestima pozdravljaju ustaskim pozdravom. Primitivci obicno misle da se to "nece doznati u svetu". Svet to zna i po tome ih sudi

Pise: Predrag Matvejevic

Na pocetku jeseni uputio sam se u Bosnu s nadom. Vratio sam se sa zebnjom. Bio sam u Mostaru i Sarajevu. Sa mnom su bili prijatelji iz Italije: dvadesetak pisaca i novinara povezanih s "Fondacijom Alberto Moravia" koja je, zajedno s "Krugom 99" iz Sarajeva, organizirala nase putovanje.

Ukrcali smo se u Anconi, presli Jadran. Iz Splita smo krenuli talijanskim autobusom prema Mostaru. Dani su bili neobicno svijetli, kao da ih je ljeto cuvalo za sebe i podarilo jeseni. More je u ovo doba zrelo, dugo je vec izlozeno suncu. Mnogo sam puta prosao ovim krajem, cini mi se da poznajem svaku uvalu u podnozju Mosora i Biokova, od Stobreca do Ploca. Zastali smo u Makarskoj: prizor Hvarskoga kanala; gledam dugu puntu otoka, kraj Sucuraja.

Obilazimo usce Neretve, male i vele rukavce po kojima sam veslao u neretljanskim "trupicama". Zaustavljamo se " na kamenu Pocitelju": kuce bez krova, dzamija bez minareta, hamam bez cesme. Uz prilaz naselju veliki je kriz i jos jedan, manji, na vrhu turske kule: znakovi da ovo mjesto pripada krscanstvu a ne islamu, Herceg-Bosni a ne Bosni i Hercegovini. Susrecemo hodocasnike koji su dosli da se poklone Gospi u Medjugorju. Hoce li im itko objasniti zasto je srusena muslimanska bogomolja i tko je postavio raspelo na ulazu u Pocitelj? Zele li to cuti, mogu li shvatiti?

Prijatelji s kojima putujem traze objasnjenja; ja im ih pokusavam dati u sto jednostavnijem obliku, uvidjajuci da je svako nedovoljno.

Na prostoru kojim prolazimo sizma je rascijepila Evropu i Mediteran; podijelila je pravoslavne i katolicke krscane: krscanstvo i islam tu su se susreli i sukobili. Razlika medju vjerama pretvarala se u suprotnost, suprotnost u netrpeljivost, netrpeljivost u mrznju. Ovaj rat nije vjerski, ali su u njegovim korijenima, uz ostalo, razlike i suprotnosti koje su povezane s vjerom. Najprimitivniji medju nama naslijedili su netrpeljivost i mrznju.

Vecina zitelja ovoga kraja nisu ipak mrzili jedni druge. Jedni su uz druge zivjeli i umirali, najcesce u miru i slozi. Srodni smo po porijeklu i jeziku. Ovaj su rat zapoceli "pravoslavni Srbi", nastavili su ga "katolicki Hrvati", i jedne i druge stavljam pod navodnike: to nisu ni Srbi ni Hrvati, jos manje pravoslavci i katolici. Oni su za mene srpski i hrvatski fasisti.

Prodjosmo pokraj Zitomislica, u kojima je izgorio stari pravoslavni manastir. Prezivio je i turski zulum, nije ovaj nas. Nitko mi ne umije reci jesu li ikone iz njegovih zbirki sklonjene prije palezi. Ni katolicke bogomolje nisu postedjene. Muslimanske su rusili "krscani" jednog i drugog zakona.

Prelazimo kraj Metkovica granicu i ulazimo u Bosnu i Hercegovinu koju kontrolira Herceg-Bosna. Nailazimo na velike panoe sa parolama Hrvatske demokratske zajednice: "Ostajemo jedno i zajedno". Objasnjavam suputniku sto to zapravo znaci: ostajemo "zajedno" u Hrvatskoj, odjeljujemo se od Bosne bez obzira na to sto su i nju Ujedinjeni narodi priznali kao cjelinu; i sto su dogovore o njenoj cjelovitosti potpisali u Dadztonu predstavnici svih ovdasnjih nacionalnosti. Novinar iz ljevicarskog "Manifesta" (koji inace ne voli Amerikance) primjecuje da mu to Amerika nece oprostiti. (Koji dan kasnije saznat cemo da je hrvatski predsjednik, pod americkim pritiskom, izrucio sudu u Hagu deset bosanskohercegovackih bojovnika, optuzenih za najteze ratne zlocine.)

Ulazak u Mostar me potresao. Sedam godina nisam bio u njemu. Znao sam da je polovica grada unistena, ali nisam vjerovao da je tako, i da je toliko. Podizem iz sute kamenje, razbacano i zdrobljeno. Dodirujem zidove, ispucale i slomljene. Prebirem prstima po hrapavim povrsinama kao da su rane ne vjerujem svojim ocima. "Slike stvarnosti" koje smo gledali imaju dvije dimenzije; sama stvarnost ima ih mnogo vise. U naseljima koja su najvise stradala, iscezli su znakovi i obeljezja mjesta i prostora. Gdje sam to, sto je tu prije bilo? Izdaje me ona unutarnja topografija koja se oblikuje u djetinjstvu, ali mozda ja nju izdajem: rodni grade, jesi li to ti?

Bilo je svakakvih ljudi, ovdje kao i drugdje, napose u okolici koja se nije znala pribliziti gradu ili pak koju on sam nije umio privuci. Unatoc svemu, nije bilo valjana razloga da se sve ovo dogodi, na ovakav nacin: da se ruse domovi, hramovi i mostovi - Stari most na Neretvi. Sva objasnjenja izgledaju mi u ovom casu neumjesnim.

Ratovi traju i nakon polaganja oruzja

Lijeva obala Neretve i uski pojas uz onu desnu sruseni su, ocito, sa strascu i odlucnoscu. Nitko od mojih suputnika, kao ni ja, ne zeli krociti nogom na suprotnu stranu, kojom i dalje vladaju oni koji su za ovo krivi: koji i dalje utjeruju strah u kosti gradjanima, istjeruju iz kuca "inovjerce", na javnim mjestima pozdravljaju ustaskim pozdravom. Primitivci obicno misle da se to "nece doznati u svijetu". Svijet to zna i po tome ih sudi. Nije nam mjesto na njihovoj strani, necemo tamo. U Vukovaru ili Srebrenici postupili bismo na slican nacin: ne bismo pruzili ruku cetnicima.

Znam, naravno, da je i na zapadnoj strani Mostara bilo nevinih zrtava, medju Hrvatima, osobito na pocetku rata. (Bilo ih je i u mojoj obitelji.) Srusena je i katolicka crkva s franjevackim samostanom, u kojoj sam, kao djecak, skruseno molio. Ali na istocnoj strani sve je rusevina. Na padinama Podvelezja izdizala se nad gradom lijepa pravoslavna crkva. Odavala je neku vrstu uzdignuca duha, vjeru i povjerenje. Ni kamen na kamenu nije ostao od nje. Ne znam koliko je dzamija razoreno. Spomenik najvecem pjesniku ovoga podneblja - Srbinu Aleksi Santicu koji je tajno ljubio hrvatsku "Sokicu" i opjevao lijepu Eminu, "imamovu kcer", oboren je i pogazen. I grob su mu oskrvnuli.

Varljivost nacionalne istorije

Dvoje prijatelja, Hrvata, izvrglo se riziku i preslo rijeku zeleci da se susretnemo. Umalo nisam zaplakao kad sam ih nakon sedam godina, ponovo vidio. Promijenio im se izgled, a ostali isti. Ne navodim im imena, da im ne naudim. I oni se stide onoga sto je ucinjeno nasim Muslimanima, zale za onim mostarskim Srbima koje smo zajedno voljeli. Jedino takvi mogu spasiti Mostar. Ne znam koliko ih je. Znam da su mi bliski, da sam i ja jedan od njih.

Primio nas je gradonacelnik lijeve polovice grada Safet Orucevic, simpatican i sposoban covjek. Pozvao nas je da na povratku prisustvujemo vadjenju dijelova mosta iz Neretve. Govorio sam svojim Mostarcima na lokalnom radiju i televiziji, koji se, unatoc svemu, vide i cuju na obje strane. (Sazimam ono sto sam pokusao reci.) Povijest je osudila podjelu gradova vec prije nego sto je srusen Berlinski zid. Njegovo rusenje je simbolicno. Onaj tko dijeli grad radi protiv povijesti... Povijest ce ga izgnati na rubove, ostaviti u tami bezimenosti i beznacajnosti... Povijest je okrutna i osvetoljubljiva... Nacionalna povijest je varljiva i nepouzdana... Nesreca je kad nacionalna ideja postane osnovna ideja covjeka i drustva. Uvjeren sam (glas mi je podrhtavao dok sam to govorio) da na zapadnoj strani Neretve, gdje obijesna manjina namece svoju volju drugima i prijeti onima koji joj se ne zele podrediti, ima mnogo cestitih ljudi koji u ovom casu zajedno s nama zale sto je stradao nas zajednicki grad, sto su prognani toliki njegovi stanovnici, sto su poruseni nasi mostovi i bogomolje. Poznajem i pozdravljam takve gradjane ma kojoj nacionalnosti pripadali, lisene netrpeljivosti i mrznje, one koji su spasavali susjede "druge vjere i narodnosti" kad su ih nasilnici zlostavljali u ovom ratu kao i u onom prethodnom: pripadam i sam jednoj od takvih mostarskih kuca. Mutni ljudi kraj bistre vode

Nisam otisao na grob svojih roditelja koji su pokopani na zapadnoj strani, na groblju zvanom "Masline". Prisao sam kuci u kojoj su proveli posljednje godine zivota, do ovoga rata. Ona je, na razdjelnici gdje su se vodile bitke, srusena i izgorjela kao i sva okolna zdanja, skola koju sam tu pohadjao. Pred nasim domom, uz prozor na koji se oslanjala moja ostarjela majka, nalazila se velika smokva. Brao sam njezine plodove, u rano jutro jos svjeze, u podne dozrele. Darivao sam ih susjedima i druzima u kotarici od trske i sasi sto raste uz rijeku. Traga nije ostalo od smokve, ni korijena joj vise nema.

Zadrzao sam se na brvnima sto vise o zeljeznoj uzadi nad Neretvom, po kojima se moze prijeci s jedne strane na drugu, tamo gdje je bio Stari most. Stajao sam tu dugo gledajuci u vodu. Prestao sam misliti i uporno motrio kako ispod mene tece "najbistrija rijeka Jadrana" (tako smo je zvali). Mogu li ljudi biti mutni kraj takve bistre vode? Kad sam vidio prve slike srusenoga mosta nisam bio siguran je li s jedne strane litice ostao njegov patrljak ili se pak cijela cuprija survala ponijevsi sa sobom i grudu zemlje hercegovacke. S lijeve strane ostao je ipak patrljak - znamenje da je "stari" bio sakacen.

Pridje mi Emir, poznat po "skokovima laste" sa Staroga mosta. Vise ne skace, poucava mladje, nastoji spasiti "predanje Mostara". Rat ga je tesko pogodio: bio je zatocen u obliznjem logoru "Helidrom"; ustase su ga izveli na prvu liniju da kopa rovove, navukli mu njihovu odoru kako bi ga ubili njegovi, "balije". Netko ga je prepoznao i nisu pucali na nj. Nastojeci odagnati napasne misli zapocesmo nabrajati imena stijena ("pecina", kazu Mostarci) uzvodno i nizvodno Neretvom, od Carinskog mosta sve do Luckog. Kojega vise nema, od Skakala i Perala do usca Bune i Bunice. "Prodjosmo Bunu i Bunicu", rekoh (to u Mostaru znaci - iskusismo sve i sva, "sito i reseto"). Pridjose nam talijanski prijatelji, Vittorio, Vincenzo, Erri, Danilo, Toni Maraini koja se o svemu brinula u "Fondaciji Moravia". Odvukose me negdje. Ne znam koliko sam vremena stajao na mostu, njegovu prividu. Posve sam izgubio osjecaj za vrijeme. Sama Neretva ostala je ista onakva kakva je bila. Kakvom sam je upamtio. Nastavljamo put prema Sarajevu, Korito Neretve naglo se suzava sto se vise udaljuje od mora. U zaledju ona postaje pravom planinskom rijekom s mnogo brzaca, virova, "pura" (to je mostarski naziv za vrtlog). Uz gornji tok drugo je raslinje, drugaciji su mirisi, ali su vode iste, prozirne. Presrecu nas vojni kamioni i tenkovi stranih trupa Sfora, Spanjolci, Danci, Talijanni, Francuzi, Ukrajinci. Izmijenio sam nekoliko ruskih rijeci s mladim ukrajinskim vojnikom. Rekoh mu da mi je otac rodom iz Odese. Zagrlio me. Od zarade koju dobiva izdrzava tri obitelji u gradicu nedaleko od Ljvova. Ne shvaca zasto je tu, ali zeli da sto duze ostane, "cak i kad se ovo zavrsi".

Nekad bi me uzasnula sama pomisao na to da bi stranci mogli doci u moju zemlju da "sredjuju stvari". (Sjecam se kako smo, nakon okupacije Praga 1968, bili spremni da se odupremo armadi "pet zemalja"). A sad, eto, uvidjam da se stvari iznutra ne daju same srediti, da treba - avaj - utjecati na njih izvana. Kakva ironija sudbine: u ovim krajevima zapamcen je otpor tudjinu; sad su potrebni tudji tenkovi da obuzdaju nasu ludost. "Nasi" pucali na nas! Oni medju nama kojima je vaznija vlast od covjeka, nacija od covjecnosti (ponavljam to). Kojima je vise stalo do vjerske razlike nego do same vjere.

Poceo sam drukcije razmisljati o razlikama.

Odgovarat cete za to, gospodari rata, kad-tad!

Raspravljamo o ratnim zlocincima: hoce li dospjeti pred sud i oni s vrhova, koji su znali sto se zbiva, odredjivali da tako bude? Najvjerojatnije nece: oni su danas "pregovaraci". Zrtvuju "sitnije ribe". Humanost im i tako nije vrlina. Svatko zeli umanjiti krivicu koja se pripisuje njemu i njegovim. Polemizirao sam nedavno s jednim filozofom iz Beograda, bivsim pripadnikom grupe "Praxis", koji je postao zestokim srpskim nacionalistom: Ovo je po njemu "gradjanski rat" u kojem su "svi krivi". Tako se krivica uopcava i izjednacava, ne moze se obiljeziti, personalizirati, osuditi.

Na svakoj strani ima nedostojnih pokusaja opravdanja, najvise tamo gdje je i same krivice najvise: "Branili smo svoj narod". Izostaje priznanje i kajanje, trazenje oprosta i osjecaj stida.

Ja se beskrajno stidim.