SKICE ZA PORTRET: VULE ZURIC, PISAC

Izmedju 0 i 24

Vule Zuric, rodjen u Sarajevu 1969. godine. U Beograd dosao 1993. a sada zivi u Pancevu. Knjige: "Umri muski", "Dvije godine hladnoce", "U krevetu sa Madonom". Objavljivao i objavljuje u periodici, a zastupljen u antologiji "Tajno drustvo" Vase Pavkovica. Pismo koje je iz ratnog Sarajeva poslao Vasi Pavkovicu, prvo je objavljeno u "Knjizevnoj reci", a potom i u listu "Vreme"

Prvi pokusaji

Mozda je sve pocelo kada sam za deseti rodjendan od roditelja dobio pisacu masinu. Bila je to portabl "oldzmpija", Splendid 66. Od tog avgustovskog jutra poceo sam da udaram po sirotoj "oldzmpiji". Bukovski je i rekao da svako ko ima pisacu masinu jeste pisac. Ja sam ga shvatio ozbiljno, iako tada i nisam znao za Bukovskog. Na poslijetku sam, pred kraj srednje skole, a isao sam u Zeljeznicku tehnicku skolu i spremao se za otpravnika vozova, neke radove odnio pjesniku Stevanu Tonticu. Tontic mi je savjetovao da pokusam s najkracim pricama. Prvo sam mislio da je to bez veze, ali napisao sam jednu takvu pricu, spojivsi jedan vic i osjecanje koje je u meni izazvao film "Slucaj Harms". Ta prica se nalazi u mojoj prvoj knjizi.

Lektira

Lektira je sve. Za pisca, sve knjige koje je procitao, svi gradovi u kojima je boravio, sve pijace, svi ljudi koje je sreo, sve pjesme koje je cuo - sve je to lektira. Sve su to eksercici i dascice od kojih, koristeci jezik umjesto alata, pisac u svom podrumu, nesto stvara. Ako se zadrzimo samo na stampanim stvarima, mogu reci da sam ranije citao sve sto mi dodje do ruku. Nekada sam ocajavao zasto tih ruku nemam vise, pa da dolazi vise knjiga. Kasnije, mislio sam da imam neki plan citanja, nekakvu strategiju. Iz danasnje pozicije vidim da ta strategija nikad nije prestala da lici na veliki nered u djecijoj sobi kakve sretne porodice.

Autopoeticki iskaz

"Kratke opaske cesto su suve kao lisce caja; prepisivanje je vrela voda koja iz njih izvlaci aromu". Bio bih sretan kada bi neko, kada me vise ne bude, navedenu Jingerovu recenicu upotrebio da u najkracem okarakterise moj rad. U prvim godinama udaranja u "oldzmpiju" mislio sam da je pisanje zadovoljstvo samo kada pises prvu verziju price. Da nisam bio u prvu, malkice dokazuje i prva knjiga prica "Umri muski". Vremenom, zadovoljstvo je preslo u one sate kada prepisivanjem, kracenjem i mijenjanjem nastaje ono sto se usudjujem da nazovem pricom. Selin je rekao da su sve price odavno ispricane i da je ovom svijetu ostao samo stil. U knjizi "Otkucaji" Zivojin Pavlovic u stil ne vjeruje. Selin je moj covjek.

Trans-pripovedaci

Pred proslogodisnji Sajam knjiga, bas u "Nasoj Borbi", objavljen je tekst Tatjane Rosic u kojem je ona izvrsila novu podjelu najnovije srpske proze. Mene je svrstala u red-trans pripovjedaca. U principu, podjele i razvrstavanja me ne interesuju, pogotovo kada me nazovu prljavim realistom, neorealistom... Medjutim, tekst Tatjane Rosic je po meni bitan jer je tu epoha objasnjena stanjem stvari u modernoj srpskoj pripovjednoj knjizevnosti i obrnuto - epoha je izvrsila podjelu.

Sto se tice samog termina, ja TRANS vidim kao nesto, ipak, veoma radikalno. Koliko je to trans od Milisava Savica i Vidosava Stevanovica do Basare i Albaharija, toliko se radi i o transu izmedju zivota u lijepoj lazi i prezivljavanja u ruznoj istini. Mozda je najbolje TRANS, onako kako ga ja vidim, okarakterisati kao kazaljku koja upire u vrh brojcanika. To je onaj prostor izmedju nule i dvadeset i cetiri.

Polemike

Pratim polemiku, u narodu popularno nazvanu tradicionalisti - postomdernisti jos od prvih svadja i uvreda na stranicama "Knjizevne reci". Tada sam mislio da odgovor o sustini problema stoji u pogovoru Aleksandra Jerkova za Antologiju beogradske price. Koliko sam shvatio, ne bjezim od zamke moguceg ucitavanja, Jerkov je u tom tekstu sveukupni knjizevni, pa i cijeli zivot kulture kod Srba u posljednjih stotinu godina vidio kao borbu seljackog i gradjanskog, pri cemu je moj zakljucak da to gradjansko odavno ne postoji. Medjutim, nakon mnogih tekstova Dragoslava Mihailovica, te, napokon, nakon Basarine "Virtualne kabale, "Loonedz tunesa" i feljtona u "Dnevnom telegrafu", problem je, po meni, dakle, radi se o misljenju s prostrane margine, dobio jos jedan plan. Taj plan se tice paradoksa da je, ma koliko dnevnih i drugih novina postojalo, prostor za objavljivanje tekstova i dobijanje kakvih-takvih honorara veoma suzen. Dakle, izmedju svih ostalih problema i fenomena do kojih se u ovoj svadji stiglo, kao potpuno ravnopravan problem i fenomen stoji puka egzisitencija. Nekada davno, o tome je divno citao Dejan Djurovic. Emisija se zvala "Opstanak".

Jos jedan, cini mi se, najbolji i najkonkretniji odgovor, nasao sam u "Tumaranjima" Srdjana Valjarevica, serijalu koji se upravo zavrsio na stranicama "Danasa".

Sarajevski duh

Po meni, radilo se o mistifikaciji. Sarajevski duh nije postojao, postojala je samo prica o njemu, a pricu su izmislili oni kojima do ma kakvog duha nije stalo. Prica je u sustini bila surova. Morao si biti unutra, ili te uopste nije ni bilo. Prica o sarajevskom duhu je pocela i zavrsila se u politici. Rezultat te mistifikacije je grad koji se raspao u noci izmedju 5. i 6. aprila 1992. godine. Na radiju su javili da je Bosna postala suverena drzava, na televiziji je isao film "Valter brani Sarajevo", s okolnih brda su gruvali topovi, granatama cestitajuci sarajevskom duhu otelotvorenje. Neki su te veceri nazdravljali, drugi plakali. Film o Valteru nije vise prikazivan. Nije bilo struje. Ako je sarajevski duh i postojao, bio je to neki veoma zao duh.

Beogradski duh

Covjek moze, ali i ne mora da bude lijepo primljen u Beogradu. Covjek u Beogradu treba da bude primljen od samoga sebe. Ja sam sebe jako lijepo primio u Beogradu. Najistinitiju sliku Beograda mozete naci i u pjesmi Zabranjenog pusenja - "Ja nisam odavle".

U krevetu sa Madonom

Pa, svi naslovi mojih knjiga su ili direktni citati, ili parafraze. "Umri muski" se direktno poziva na Mek Tirnenov film. "Dvije godine hladnoce", po fantasticnosti tog uzasa, cvokocuci podsjecaju na jedan drugi naslov. U "Krevetu sa Madonom" jeste i provokacija, jeste i poziv na svojevrsnu igru, a najvise je kvalifikacija. Definitivno sam se odlucio za ovaj naslov kada je Dragoljub Micunovic, u jednoj televizijskoj emisiji, na pitanje ko je po njemu precijenjen, bez razmisljanja odgovorio: Madona. A kada je knjiga izasla, procitao sam roman Slobodana Novaka "Mirisi, zlato, tamjan" i tamo, u krevetu, ponovo zatekao jos jednu Madonu. Ovoga puta, stogodisnju staricu koja ima problema s probavom.

Pornografija zivota

Neki su knjigu prica u "U krevetu sa Madonom" procitali kao knjigu o pornografiji zivota. Ne bjezim od takvog tumacenja. Knjiga i jeste tu da bi u njoj svako procitao djelic svoje price. Ako do tog ogledanja citaoca u knjizi dodje - eto i piscevog zadovoljstva.

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1995 - 1998 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /