Cekajuci demokratsku koaliciju

Dragoljub Vukovic

Poslednjeg majskog dana ove godine Crna Gora ce ponovo na izbore. Potpisujuci Odluku o raspisivanju prijevremenih parlamentarnih i lokalnih izbora, presjednik Crne Gore Milo Djukanovic je ocijenio da “oni imaju karakter istorijski vaznih i da ce oznaciti kraj politicke krize, koja u duzem periodu potresa Crnu Goru". Posto kod nas ne manjka datum od istorijskog znacaja, i ova predsjednikova kvalifikacija bi se moglo shvatiti kao robovanje stereotipu da nije izrecena u momentu koji odise dramatikom politicke neizvjesnosti. Nije, doduse, neizvjesnosti falilo ni svih minulih godina, ali se doimala kao nesto sto je neminovni pratilac drustava u tranziciji. Ne znaci, naravno, da je Crna Gora vec izivjela tu prelaznu fazu, no ucinilo se, u jednom trenutku, da je otkirvena formula za ubrzavanje prelaska i ojacavanje armature za demokratiju i reforme.

Cijepanje Demokratske partije socijalista, a time i dovodjenje u pitanje i njene monopolske pozicije u drustvu, stvorilo je prvu pretpostavku za dinamiziranje procesa tranzicije, revitalizaciju i objedinjavanje atomizirane emancipatorske energije u Crnoj Gori. Prvi vidljivi efekat crnogorske “perestrojke" bio je sporazumijevanje opozicije s prereformskim dijelom DPS oko minimuma principa za demokratizaciju drustva, sto je uslovilo ujedinjavanje snaga i pobjeda Mila Djukanovica na predsjednickim izborima. Unutrasnja logika ovog procesa, kao i silina otpora na koji je on naisao u Crnoj Gori i Srbiji, upucivali su na cvrsce zbijanje redova i osmisljavanje zajednicke strategije uoci prijevremenih parlamentarnih i lokalnih izbora. Do toga, medjutim, nije doslo, a pitanje je da li ce uopste i doci.

Osim sto je, gonjena pragmaticnim razlozima, prihvatila da dijeli izvrsnu vlast s parlamentarnom opozicijom, Demokratska partija socijalista nije pokazala spremnost i sposobnost da prevlada ogranicenja svoje ranije pozicije politickog hegemona. Ono sto je cinila od predsjednickih izbora na ovamo, vise je bilo sracunato na to da osnazi sebe i povrati kontrolu nad lokalnim aparatima vlasti, nego na sirenje fronta za reforme i demokratizaciju. Na drugoj strani, proreformske opozicione politicke stranke su, takodje, pokazale nespremnost i nesposobnost da udruzenim snagama na sebe preuzmu ulogu predvodnika ili, makar, onoga ko pospjesuje snazenje reformskih potencijala u Crnoj Gori. Liberalni savez se od takvog pokusaja rano distancirao, dok su se ostale stranke prepustile iscekivanju hoce li ih DPS pozvati u koaliciju, upozoravajuci, pritom, na opasnost od pobjede promilosevicevskih snaga na predstojecim izborima.

Mozda ce upravo strah od moguce pobjede novoformirane Socijalistike narodne partije, i onih snaga koje Momir Bulatovic naziva “projugoslovenskim", podstaci na ono na sta je cijelo vrijeme upucivala zdrava politicka logika. Ako ne na izborni savez, a ono, makar, na kakav-takav dogovor o zajednickoj strategiji onih koji pretenduju na to da Crnu Goru otrgnu od proslosti i evropeiziraju je.