Pisma

NE SANJAMO O BUDUCNOSTI I POKUSAVAMO DA ZABORAVIMO PROSLOST

Evo, prosle su skoro dve godine od kada sam napustio svoj Beograd, Srbiju, prijatelje, uspomene, pacijente, bolnicu. I sada znam, napokon, definiciju nostalgije, a to je kada sanjas ono sto si bio i sta si, a zivis i boris se za ono sto ti nije vise u snovima. Na zalost.

Dok sam bio u Beogradu, nisam mogao da poverujem da sve mora da bude tako kako je, a sada kada sam na najudaljenijoj tacki zemaljske kugle od Srbije, ne mogu da verujem u sta sam sve (po)verovao a bilo je toga jako malo, jer se moj razum oduvek razilazio od onoga sta se tamo (u Srbiji) desava. A desava se, zapravo, istorija. A u istoriji kao sto znamo neke nacije odlaze u zaborav tj. u istoriju koja se pamti i o kojoj se prica, nasuprot istoriji koja je to samo po faktima, cesto morbidna i tragicna a to smo, na zalost, mi. Srbi u Srbiji i izvan nje.

Uspeli smo da izbrisemo nasu istoriju, od sadasnjosti smo napravili tragicnu istoriju, a od buducnosti black hole - da ne pozelis da je dozivis.

Sada kada razmisljam trezveno bez emocija zasto je to tako, ne mogu da izostavim pojam, vreme. Vreme je najveci izum ili doprinos koji je Srbija mogla da podari svetu. Socijalisti (komunisti) zive u vremenu da ne kazem uzivaju, opozicija trosi vreme a bogami i novac, predsednik je vanvremesnki pa nema potrebe da se zuri, Vlada Srbije ceka da sazri kruska koja ce tada sama da padne kao zrela. Albancima je najveci saveznik vreme, a srpski narod, izuzimajuci od toga pojma sve one koji profitiraju na vremenu i od vremena (osim metereologa), s vremenom ce stvarno da postane “Nebeski narod". Vreme je za njih (citaj, srpski narod) crna rupa u kojoj svi polako nestaju, bez prava da zive u tom vremenu u kome samo fizicki zive a sve ostalo je cekanje pred salterima banaka, grcenje s kucnim rezervama, putovanje autobusima i tramvajima, slusanje opozicionih stranaka i lidera i tako redom vreme curi dok ne iscuri, kao pescani sat. Vreme dakle tece (Po Heraklitu), ali nista se ne menja pa kao stoji, nista “nam" se ne desava a vidimo, desava se svasta. Kako to, upitace se neko? E pa to je taj balkanski - srpski izum da ne kazem iluzija, vreme je tajno oruzje koje nam je podario sam “Bog" da ne kazem partija, treba ga samo (zlo)upotrebiti i videcete kako je svet mnogo lepsi i interesantniji a onda u stvari, cesto nemas dovoljno vremena da postignes koliko mozes, cudno. Vreme radi za sve osim za nas Srbe, mi smo “Nebeski narod".

A kako iskoristiti vreme.

Prekosutra je petak, petkom odlazim u privatnu kliniku da radim s postovanim kolegom Bernijem laparaskopsku hirurgiju, naravno ja sam sretan zbog toga jer od samog pocetka moga dolaska radimo zajedno, cak sam i jednu operaciju znatno unapredio. To su hiljade dolara svakog dana, jer operacija je sada znatno kraca, efikasnija i sigurnija. Do sada smo ucinili sigurno 600-700 operacija. Laparaskopska hirurgija je postala obicna stvar, a s druge strane to je cak i ovde za neke kolege nedostizna tehnika. Neverovatno, ali istinito. Za sve se treba izboriti, a za to ti treba vreme i pamet. Kada shvatis da si ti najmanje isti kao neko s kim toliko dugo radis (godinu i po dana) a da nakon napustanja klinike, cesto i u sumrak, nesto uzasavajuce ti odzvanja u glavi i opet je to, prokleto vreme, koje te upozorava gde si, sta si.

Mozda je vreme moja opsesija, zasto da ne, eto dokaza psihijatriji da opsesija moze da odrzi coveka cak i posle tolikih godina iluzija, krvi, stradanija.

Dolazim kuci cvrsto uveren da ovog puta moram staviti na papir ova razmisljanja, i eto kucacu ovo na kompjuteru uz zvuke nikad zaboravljene “SAMBA PA TI", mislim, gde si mladosti, generacijo moja, vreme.

Vise ne sanjam o buducnosti, pokusavam da zaboravim proslost, sada zivim samo u sadasnjosti u mom vremenu, nadajuci se da ono po prvi put radi za mene, nadam se, mislim, mozda (sam). Zato braco SRBI zaboravite obecanja (buducnost) zivite u vremenu u kome ste (jeste), samo vam je to ostalo, sve ostalo su odneli neki mnogo “veliki i pametni ljudi" i vreme..

Pedja Urosevic

Oklend, Novi Zeland

GONSALES - ZASTO DA NE

Prvo kategoricki NE, a posle na brzu ruku potpis i na ono sto ne treba.

Tom recenicom mogla bi se opisati cijela politika koju vodi uvazeni vozd.

Rat je poceo radi zastite Srba u Hrvatskoj. Efekat - tamo ih vise nema i umjesto autonomije dobise automatsko iseljenje. Do tog konacnog i tragicnog epiloga na hiljade puta se culo da trgovine s narodom nema, da je to vitalni interes. Nema razgovora ni sa kim jer... I sta biva - potpisuje se Dejtonski dokument, a tamo i ono o cemu ih niko i ne pita.

Primjera bi se naslo jos na hiljade, ali to je malo vazno, jer sada pocinje nova epizoda: najprije NE NIKAKO, a za posle vidjecemo. Pitanje Kosova je unutrasnja i jedino unutrasnja stvar Srbije i Jugoslavije i ne znam zasto se bojati posjete gospodina Gonsalesa? Treba prepisati od njega kakva prava imaju njihove manjine i porediti s pravima Albanaca.

Razgovor i dogovor nikom nije nanio stetu, ali zasto jednostavno kad moze komplikovano s tragicnim epilogom.

Parole jogurt revolucije davno su otrcane, samo sto njeni akteri jos u dublju provaliju guraju srpski narod, a sadasnju glupost za par mjeseci ce prikazivati kao svoju vrlinu.

Treba imati petlju i sad otici na Kosovo i odrzati vatreni govor. “Vas niko ne smije da bije..." i to u prisustvu gospodina Gonsalesa kojemu se pokazu argumenti, a ne zamajavanje i lazi kojima ne vjeruje ni njihov stvaratelj.

Dragan Djurdjevac

GDE JE DOVELA MILOSEVICEVA POGUBNA POLITIKA

Interesantno je kako tvrdoglavo neki negiraju cinjenice kada pokusavaju izjednaciti sadasnju situaciju na Kosovu sa onom u Hrvatskoj (Krajini) prije tri godine.

Kao prvo, Srbi u cjelokupnoj Hrvatskoj sacinjavali su 12,2 odsto (popis 1991) stanovnistva i bili su rasporedjeni po cijeloj Hrvatskoj s tim da su u nekim predjelima imali natpolovicnu vecinu. U Hrvatskoj je 1991. godine bilo oko 580.000 deklarisanih Srba. Iako je u gradu Vukovaru bilo je 37 odsto Srba, srpsko vodjstvo je uporno tvrdilo da je taj grad srpski i svi smo svjedoci sto se tamo desilo. Srbi u Krajini nisu nikada imali autonomiju. Na prostoru kojeg su Srbi smatrali da pripada pod takozvanu Krajinu, zivjelo je manje od 200.000 Srba i na cijelom tom podrucju sigurno nisu imali vecinu po popisu iz 1991.

Tvrditi da postoji dvostruki standard prema Srbima radi toga sto se za Albance trazi autonomija, a ista nije bila ponudjena Srbima u Hrvatskoj, jeste neistina. Srbima u Krajini je nudjena autonomija od strane hrvatske drzave za podrucja oko Knina, Benkovca, Plitvica - ali to nije bilo dovoljno, Milosevic, Babic i Martic su trazili sve. To je bilo nudjeno sve do nekoliko dana prije pocetka “oluje" u kolovozu 1995. Normalno da Hrvatska nije htjela nuditi autonomiju u Baranji gdje Srbi nisu imali vecinu stanovnistva a samo to tadasnje stanovnistvo sacinjavale su pretezno izbjeglice iz Bosne i Krajine.

Usporedite to s Kosovom gdje Albanci imaju 90 procentnu vecinu s nekih dva miliona stanovnika. Ne zaboravimo da su Albanci vec imali autonomiju koju im je oduzeo Milosevic. Nije sporno da je Kosovo sprsko, ali u sadasnjoj situaciji gdje je natalitet u Srba alarmno nizak, a medju Albancima jako visok, nema drugog izbora nego se rijesiti Kosova radi vlastite koristi. Ne treba zaboraviti koliko je novca (pretezno Hrvatske i Slovenije) trosila Jugoslavija da sacuva red i mir na Kosovu. To Srbija sa svojom sadasnjom ekonomijom sigurno ne moze izdrzati.

Ne treba zaboraviti da je Hrvatska nudila konfederalno rijesenje za Jugoslaviju prije pocetka rata 1991, medjutim Milosevic je i to odbio. Milosevic je huskao Srbe u Krajini na sve ili nista - znamo sto su Srbi na kraju dobili. Samo se sjetite javnih parola kojima je Milosevic povukao Srbe iza sebe. Evo nekih: “Srbija je tamo gdje ima srpskih grobova", “Mi Srbi ne umemo da radimo, ali umemo da se bijemo", “Svi Srbi u jednoj drzavi".

TIH GODINA MILOSEVIC JE DOBIVAO NE RELATIVNU NEGO APSOLUTNU VECINU BIRACKOG TIJELA U SRBIJI. Rat u Sloveniji, a nakon toga i u Hrvatskoj, zapoceo je Milosevic. Svakako da se situacija u Hrvatskoj na kraju ipak rasplela u korist Hrvata, ali takodjer je sigurno da je Milosevicev, Babicev i Marticev prkos rezultirao toj koristi.

Ako se ne srusi jedan Milosevic, Seselj, Arkan (da nabrojim samo neke) i ne privedu na sud, moje osobno misljenje je da ce Srbi izgubiti sve. Svi koji pratimo ove dogadjaje svjedoci smo propasti jednog naroda i drzave.

Ivan Grgic,

Kanada