Amerika i Arapi izmedju Oluje i Grmljavine
Puna usta nafte
Najnovija kriza u Zalivu samo je jedan u nizu testiranja odnosa Vasingtona i arapskih drzava, koje su u dva
navrata frontalno nastupale prema SAD, ali kratko
Ejub Stitkovac
Sjedinjene Americke Drzave “ubacile" su se jace i odredjenije na arapski prostor poslije Drugog svjetskog
rata. Do tada su prakticno sve sadasnje arapske drzave bile pod kontrolom Velike Britanije, Francuske i jos
poneke mocnije zemlje.
Iz Egipta je poslednji strani vojnik otisao 1956, a dvije godine kasnije britanske trupe izgubile su oslonac u
Iraku. I britanski pukovnik Dzon Glab-pasa morao je napustiti Jordan. Tunis je oslobodjen od poslednjeg
francuskog soldata 1963. Iste godine marokanska mjesta Sidi Sliman, Nuaker, Bengedir i Kenitra izbrisana
su sa liste americkih vojnih baza, iako je u njih bilo ulozeno oko pola milijarde dolara.
Povlacenje stranih vojnika sa arapskih teritorija nije islo glatko. Jedan od primjera je medjunarodni sukob
(1956) zbog vojnih baza u Suecu, a pet godina kasnije vodjen je rat izmedju Francuske i Tunisa oko strateski
znacajne Bizerte.
Cinjenica da su Evropljani vladali Arapima, krojili kasnije u najvise slucajeva drzavne granice, povlaceci
uglavnom prave linije, ostavljajujuci dovoljno razloga za medjusobna sukobljavanja, olaksala je SAD pristup
narocito nekim dijelovima arapskog prostora. Nepisano pravilo da su najudaljenije drzave i
“najprijeteljskije" pokazalo se kasnije, bar za Arape, kao retoricka igra.
Americko-saudijska “idila" pocela je poslije susreta (1945) americkog predsjednika Franklina Ruzvelta, i
tadasnjeg kralja Abdel Aziza (osnivac saudijske vladarske dinastije) na jednom americkom ratnom brodu.
Zasto bas na brodu, a ne u dvorskim odajama? Vjesti Amerikanac htio je da pokaze bogatom kralju
udobnost ratne ladje, jer tada nije bilo TV reklama - tvrde dosjetljivi Arapi. Tada je prvi covjek SAD dao do
znanja svom sagovorniku koliko njegova zemlja pridaje strateski znacaj Arabijskom poluostrvu. Uskoro su
pocele i prve isporuke americkog oruzja, cija vrijednost je do danasnjih dana dostigla fantasticne sume.
Kompletna vojna oprema u Saudijskoj Arabiji je americkog porijekla. Cak pepeljare i kante za otpatke
unutar vojnih baza uvezene su iz SAD - tvrde upuceniji.
Ukupne americko-arapske odnose, pored podrske Izraelu, mutilo je saveznistvo s Iranom u vrijeme saha
Reze Pahlavija, koji je predstavljao strah i trepet za region posebno za one zemlje koje su se priklanjale
“istocnom bloku" ili su tezile potpunoj samostalnosti. Nije zanemarljiv podatak da je u Perziji - Iranu
otkrivena prva busotina nafte 1908. godine, kod Medjidi Sulejmana, sto je bio uvod u politicko-diplomatsku
bitku za ovu zemlju.
Pahlavi je pobjegao iz Irana 1979. godine, kada je duhovnu i drzavnu vlast preuzeo imam Homeini,
proglasivsi SAD “najvecim sotonom". Zanimljivo je da je vecina arapskih zemalja zazirala od naglih
promjena u Iranu, plaseci se ekspanzije Persijanaca u drugom obliku. Nerascisceni racuni oko koriscenja
rijeke Sat-Al-Arab izazvali su osmogodisnji iracko-iranski rat u kome su SAD bile, direktno ili indirektno,
na strani Bagdada. Razloga je bilo na pretek. Pored toga sto su SAD izgubile jednog od najvjernijih
saveznika, poteze koje je vukao novi rezim bili su vise nego neprijateljski prema Vasingtonu. Zauzimanje
americke ambasade u Teheranu od strane “studenata" i drzanje 52 diplomata punih 444 dana izazvali su
najvjerovatnije veci bijes americke administracije nego sadasnje ponasanje Iraka. Nisu cak ni specijalno
opremljene americke jedinice uspjele da izvuku taoce.
Kada je rijec o americko-irackim odnosima, odnosno o nepodnosenju, treba imati u vidu da je Bagdad,
poslije dolaska na vlast BAAS partije, drzao stranu tadasnjeg Sovjetskog Saveza, a to znaci da je za
Amerikance bio “na drugoj strani".
Ostalo je nerazjasnjenjo zasto je Sadam Husein posegnuo za Kuvajtom (1990), koji ga je u ratu sa Iranom,
pomagao zbog straha od sirenja “homeinizma" ? Pojedini arapski analiticari diskretno govore da su ga
Amerikanci “nasankali" i u polusali dali mu “zeleno svjetlo" da “oslobodi" svoju “juznu provinciju".
Egipatsko-americki odnosi varirali su od otvorenog neprijateljstva do “pobratimstva". Naime, egipatski
predsjednik Anvar Al Sadat (ubijen zbog mirovnog sporazuma s Izraelom) poslije brojnih optuzbi da se iza
izraelske agresije kriju SAD, ucinio je za njega licno poguban korak potpisavsi mirovni sporazum s
Izraelom, uz americko posredovanje. Kasnije se ispostavilo da je Sadatova zrtva bila jedini spas za Egipat
koji vise nije imao, prije svega, ekonomskih mogucnosti da se bori protiv jevrejske drzave. Zapravo,
vecina drugih arapskih drzava ostavile su ovu mnogoljudnu zemlju na brisanom prostoru, pruzajuci joj
samo verbalnu moralnu podrsku. U Kairu se tada cesto mogla cuti uzrecica: “Arapi ce se boriti protiv
Izraela do poslednjeg Egipcanina".
U americko-libijskim odnosima hronicari su zabiljezili mnogo vise neprijateljstva nego nuzne
podnosljivosti. Jos 1805. godine, americki predsjednik Tomas Dzeferson, naredio je marincima da se
iskrcaju na obale kraj Tripolija. Povod je bio odluka Pase od Tripolija da se povecaju dazbine na ime
zastite od gusara u vodama Mediterana. Poslije iskrcavanja americkih vojnika Pasa je, bez mnogo omisljanja,
potpisao sporazum kojim se ukidaju pomenute takse.
Od “gusarskih" vremena do danas Libija je najcesce bila trn u oku Vasingtonu. I obratno. U blizoj
proslosti ulje na vatru dolila je odluka Muamera Al Gadafija da se zatvore britanske i americke vojne baze
na teritoriji njegove zemlje kao i nacionalizacija vecine petrolejskih kompanija. Kada je dosao na vlast
protjerao je oko 20 hiljada stranaca, ali je ostalo nekoliko hiljada americkih naftnih strucnjaka koji su za
velike plate i dalje “vadili crno zlato".
Amerikanci sada u Libiji vide “rasadnik terorizma", a Gadafi na takve optuzbe odgovara isto tako ostro.
Kroz primjere pomenutih nekoliko zemlja mogu se donekle posmatrati ukupni americko-arapski odnosi, pri
cemu je tesko ulaziti u nijanse, jer svaka od njih je prica za sebe.
Priklanjanjem Egipta, SAD su zaokruzile svoj uticaj na arapskim prostorima, ali su ostali “sovjetski
zadzepci", koji nisu mogli bitnije uticati na ukupna zbivanja na Bliskom i Srednjem istoku. Mnogi Arapi danas
tvrde da su bili najsigurniji kada su se SAD i bivsi Sovjetski Savez nadmetali za sfere uticaja. Tada su,
narocito neke zemlje, imale vecu cijenu, a ravnoteza snaga izmedju dvije supersile bila je neka vrsta
garancije da nijedna od njih ne moze ostati na cjedilu.
Izrael - kost u grlu
Globalno gledano, odbojnost Arapa prema SAD datira od stvaranja drzave Izrael, odlukom Generalne
skupstine UN. Bezrezervna podrska jevrejskoj drzavi, cak i u onim sitaucijama kada je na ocigled cijelog
svijeta gazila norme medjunarodnog prava, stvorila je u vecini arapskih drzava trajniju odbojnost prema
Vasingtonu. Bez obzira na to, vecina arapskih drzava ima dobre odnose sa SAD iz pragmaticnih razloga. U
vrijeme postojanja Sovjetskog Saveza i prisustva ove nekadasnje supersile na Srednjem i Bliskom istoku
stvorena je, u sirem smislu rijeci, psihoza "straha od komunizma" u najbogatijim arapskim zemljama.
Saudijska Arabija se, na primjer, plasila da ce komunizam preko Juznog Jemena "proviriti u cistunsku
kraljevinu". Neke zemlje, kao sto su Sirija i Irak, nisu strahovale od "komunisticke posasti" vec su sklapale
specijalne sporazume o vojnoj i drugim oblicima saradnje. Libija je duzi period bila izdasni kupac
sovjetskog oruzja, pogotovo poslije otvorenog neprijateljstva sa SAD.
|
Raspad nekadasnjeg “bastiona komunizma" koliko god je docekan s odusevljenjem u najvecem dijelu
arapskog svijeta toliko je unio pometnju u medjusobne odnose i izgradnju “zajednicke strategije" prema SAD.
Istini za volju, ta zajednicka strategija nikada nije ni postojala u punom znacenju te rijeci. Izuzetak je
uvodjenje naftnog embarga, u dva navrata, prema zemljama koje su direktno podrzavale Izrael.
Odlukom arapske ministarske konferencije (5. jun 1967) obustavljene su isporuke nafte SAD, Velikoj
Britaniji i SR Njemackoj s obrazlozenjem da “podrzavaju izraelsku agresiju protiv arapskih drzava". Na
arapskom samitu u Kartumu, septembra iste godine, embargo je ukinut, jer se ispostavilo da je takav potez
pogodio vise privredne i odbrambene sposobnosti izvoznica nafte nego triju pomenutih drzava.
Savjet organizacije arapskih drzava izvoznica nafte (OAPEC) donio je odluku(1973) o obustavljanju
isporuka “crnog zlata" SAD i Holandiji, kao i Juznoafrickoj Republici i Portugaliji.
Poslije vise kontakata predstavnika americke vlade i pojedinih arapskih drzava zabrana je ukinuta naredne
godine.
Time su prakticno zavrseni frontalni nastupi arapskih drzava prema Vasingtonu, koji je postupno dovodio
za pregovaracki sto Izraelce i Palestince, Jordance... Danas se komotno moze reci da vecina arapskih
zemalja, bez obzira sta se u njima mislilo o americkoj politici, ne vuku nijedan iole znacajan potez bez
osluskivanja kako ce reagovati SAD.
Sto se, pak, tice americkog saveznika Izraela, Arapi vole da podsjete na svog predislamskog junaka Antaru,
koga su, po legendi, pitali kako je uspio da bude tako jak i da ga se svi plase:
- Nije se niko nasao da mi se suprostavi - odgovorio je.
Libanski slucaj
Odavno se mogu cuti ozbiljne primjedbe, ne samo iz arapskih zemalja, o postojanju dva arsina kada je rijec
o primjeni rezolucija UN. Dok SAD u konkretnom irackom slucaju prijete primjenom sile zbog
nesprovodjenja odluke svjetske organizacije, na drugoj strani se zaboravlja da vojno mocna drzava na
Bliskom istoku - Izrael potpuno ignorise dokumente UN. Jedan od njih je Rezolucija 425 Savjeta
bezbjednosti kojom se zahtjeva bezuslovno povlacenje Izraela iz okupirane zone na jugu Libana i doline
Beka. U Libanu ce se i ove godine odrzati skupovi (14. mart) u znak protesta zbog okupacije juga zemlje.
Ujedno, pomenuti datum se u svijetu obiljezava kao medjunarodni Dan solidarnosti sa libanskim narodom.
Arapi vjeruju da bi Vasington mogao “pritisnuti" izraelsku vladu da se povinuje odredbama pomenute
Rezolucije i iskaze nuzno postovanje prema UN cijom je odlukom, uostalom, i stvorena jevrejska drzava.
Dogadja se nesto sasvim suprotno. Izraelska armija izvrsila je napad na bazu UN u libanskom mjestu Kani
(18. april 1996), kada su kao zrtve pali civili, zene i djeca. Svi su oni zatrazili zastitu pod zastavom
svjetske organizacije u koju je prakticno pucano. Tragicni dogadjaj je osudjen u svijetu, ali Izrael kao drzava
nije snosio nikakve konsekvence.
Uz to, u logorima na okupiranim teritorijama i izraelskim zatvorima nalazi se 210 Libanaca, a zvanicne
vlasti ne dozvoljavaju rodbini i predstavnicima Medjunarodnog crvenog krsta da ih posjete, cime se gazi
Zenevska konvencija o zarobljenicima.
Ovo su neki od primjera koji upucuju na zakljucak da ce SAD gubiti rejting u arapskom svijetu sve dotle
dok se na isti nacin ne budu odnosile prema zemljama koje ignorisu odluke UN.
|
|