Glad za jednu osobu
Sok nedjeljom
Mihailo Radojicic
Nijesam bas kriticki raspolozen prema (crnogorskoj) Televiziji, posto su mi
obecali povratak u nju... Zato cu pokusati da nista ne slazem i da budem od rijeci
kao da nikad nijesam bio na TV.
Kako ja naletim na neke emisije to niko ne zna kada uopste nijesam gledalac
od rasporeda. Jednog dana, ne znam kog, u vrijeme ne znam koje, emisija kojoj ne
znam naslov... Tri puta sam naletio. Voditeljka u tijesnoj haljini (za tesko
navlacenje) strogo spucenih butinki, sise onako, glava isfrizirana, lice onako,
granavih ruku, pamet onako. Najavljuje pjevace narodnjackog kara(k)tera. Izvor
emisije je sigurno RTS-a ali ne znam iz kog studija.
Idemo ka voditeljki. Ona kaze prije nego se bilo sta desi sljedece: “Ko nam
se prvi javi telefonom ima rucak ili veceru"... u tamo odredjenom restoranu. Ne
znam koliki je pritisak na taj poziv za jednu osobu, ali ja uporno vidim osobu koja
sama sjedi za stolom i porucuje jelo na racun TV. Onda sam sa sobom jede, sam sa
sobom misli, a mozda i progovori po neku rijec. Sve sam. Sad ne znam da li vi
mozete domisliti tu idioteriju u komunikaciji... Prvo TV moze da slaze za taj rucak
svakog jurisnika koji se “prvi" javi. Uvijek moze biti neko najprvi. Onda “prvak"
mora u TV za nekakvu “doznaku" da je crkavicu dobio. Onda s crkavicom ide i
trazi restoran. Onda se i tamo predstavlja... Ja sam onaj koji je dobio da jede dzabe
preko TV u toj i toj emisiji... Onda ga troskovi do rucka kostaju kao rucak. Sve ga
kosta samo mu je on dzabe. Stoga je i smisljena igra da mu se sve naplati
indirektno. A vec sam siguran da mu je tip pica ogranicen tako da moze popiti
samo neku pisacku od piva. Zamislite ako ga konobar priupita - jeste li sami, a on
mora da odgovori da nema nagrade za dvoje. Sve je smisljeno idiotski kao i citava
stvarnost nam neostvarena. Televizija zadobija postovaoce fatajuci ih na glad za
jednu osobu.
Ulovio sam jos jedan TV biser, ali na TV CG. Neki crnogorski folklor je
igrao na nekom festivalu u Iraku pod Sadamovim pokroviteljstvom. U slavu
Sadamovu igraju Crnogorci u tri lika: kao Crnogorci, kao Srbi i kao Turci. Posto
su i oni shvatili islam kao tursku vjeru zaigrali su na “vrage" da po liku i obliku
pokazu da ima neka tajna veza. Ima! Pusto tursko. Grdno su se istrosili da
opravdaju “pokroviteljstvo". Pa posto im je i to bilo malo za dokazivanje otisli su k
njegovom sinu, jer je i on nad necim pokrovitelj. I njega su zadovoljavali i tako su
dvije tradicionalno prijateljske zemlje jos jednom ovjerile neizmjernu slicnost
“igrom i pjesmom kroz nase krajeve". Uglavnom nama zivot prodje od Sadama do
Sadama. On je nama “ponos", dok mu ostali svijet prijeti “po nosu".
P. S. Kad se uzelimo Sadama ni Irak nije daleko. Pa kad nam se toliko igra
sto ne igramo Slobu kad ga on nama toliko zaigrava. Oj Sadame moje selo ravno...
|