Pakleni scenario

Sta ce sve Miloseviceva propagandna masinerija izmisljati i poturati Djukanovicu 31. maja? Ipak, pored svih do sada smisljenih scenarija, sracunatih na slabljenje Djukanoviceve nomenklature u Crnoj Gori, pa i novih koji ce biti realizovani do kraja mjeseca u jos neverovatnijoj formi i drskijem pakovanju, stice se utisak da se Miloseviceva propagandna masinerija zamara, ponavlja, vrti u krug, jer ponajmanje polovina Crne Gore nije vise sklona da se hvata na njen mamac

Rajko Cerovic

Vrijeme do parlamentarnih izbora u Crnoj Gori koji se odrzavaju 31. maja za Milosevica je biti ili ne biti. Pobijedi li Djukanoviceva koalicija "Za bolji zivot", odnosno front proreformskih snaga i imperativnog otvaranja Crne Gore prema medjunarodnoj zajednici, Milosevic gubi moc u manjoj federalnoj jedinici koja mu je u godinama njegovog uspona bila mozda vjernija nego Srbija. Manevarski prostor Milosevicevog sticenika Bulatovica iz dana u dan se smanjuje. Prica o prodaji Crne Gore svjetskim centrima moci, koju po Bulatovicu navodno izvode Djukanovicevi reformisti, sve je nemocnija i neubjedljivija. Drugi Bulatovicev predizborni adut, sadrzan u njegovoj toboznjoj borbi protiv kriminala, tesko da se moze fokusirati samo na Djukanovica i njegovo krilo bivse zajednicke partije, jer se svaka potencijalna prica o kriminalu vladajuceg establismenta u Crnoj Gori, u toku njihovog zajednickog koracanja kroz balkansku maglu, bar toliko, ako ne znatno vise moze odnositi na Bulatovica i njegove danasnje najblize saradnike.

Sta reci o izbornoj kradji, na koju se Bulatovicevi ljudi stalno pozivaju, kad je specijalista za tu vrstu posla u ranijoj zajednickoj partiji, sto nikada nije mnogo ni skrivao, uvijek bio Predrag Bulatovic, danas potpredsjednik Momirove Socijalisticke narodne partije, koju su u intelektualno politickoj podgorickoj carsiji vec prozvali Strankom narodnog propadanja (SDP)? To sve, opet, ne znaci da su Bulatoviceve izborne sanse bitno ugrozene. Za njim se jos uvijek valja dobar dio ruralne mase koja nije shvatila ni toliko da je bivsa Jugoslavija razvaljena ili da su komunisti, ako ne danas, a ono ubrzo, definitivna proslost i na ovom prostoru. Za Bulatovicem se vijore i zastave s petokrakom i one sa cetiri ocila, dizu tri prsta i izrazava odusevljenje nedavno zavrsenim Milosevicevim referendumom o Kosovu.

Kako je, recimo, kralj Nikola detroniziran, odnosno Crna gora bila primorana na prisajedinjenje Srbiji, i ako danas, i pored obilnih falsifikata u skolskim udzbencima i oficijenoj nauci, i djeca u Crnoj Gori znaju da je bila rijec o najsurovijoj okupaciji obavljenoj, zahvaljujuci Pasicevoj propagandi, i uz blagoslov velikih sila. Dok je Crna Gora u prvom svjetskom ratu krvarila na sarajevskom i drinskom ratistu, stiteci srpske trupe od okruzenja i totalne vojne propasti, slabo naoruzana, gladna, gola i bosa, jos neoporavljena od skadarskog stratista dvije godine ranije, na kojem je poginula trecina njenog za rat sposobnog stanovnistva, Pasiceva propaganda je izmislila i lansirala monstruoznu spletku po kojoj je navodno kralj Nikola sklopio tajni sporazum s Austrijom protiv Srbije. Mozda bi Crna Gora tada uspjela i to da prezivi, ali joj je teze pao nedostatak obecane saveznicke pomoci u neophodnoj artiljeriji, u hrani, za sto se srbijanska propaganda na vrijeme i vrlo uspjesno pobrinula. Bio je to najkrvaviji noz koji se ikada u istoriji zabio u neka bratska i saveznicka prsa.

Sta ce, dakle, slijedeci slicne istorijske analogije i crnogorska negativna isksutva, Miloseviceg agitprop do kraja maja jos smjestiti Djukanovicu? Nije tesko pretpostaviti, s obzirom na krajnje uproscenu i svih moralnih regula oslobodjenu Milosevicevu propagandu, da ce se vrhunac antidjukanovicevske kampanje svesti na tvrdnju o njegovom navodnom tajnom sporazumu sa Rugovom protiv Srbije i apstraktnog pojma srpstva, bez obzira na cinjenicu trini posljedica nekadasnje srpske halapljivosti. Da je Metohija, kazu, svojevremeno data Crnoj Gori, kako je bilo obecano da zauzme svako ono sto oslobodi, danasnje kosovsko pitanje bi se ispoljilo bar u znatno blazoj i prihvatljivoj formi.

No, lansiranjem tvrdnje o Djukanovicevom tajnom sporazumu s Rugovom toboznjem doturanju kosovskim Albancima oruzja preko Crne Gore, scenario daljih podvala Crnoj Gori se time ni iz daleka ne iscrpljuje. Treba, pomocu VJ, pokazati kako je i Crna Gora toboze ugrozena od agresivne Albanije i ako je susjedna drzava u takvom rasulu da se otuda i ne cuva granica prema Crnoj Gori.

Ipak, pored svih do sada smisljenih scenarija, sracunatih na slabljenje Djukanoviceve nomenklature u Crnoj Gori, pa i novih koji ce biti realizovan do kraja mjeseca u jos nevjerovatnijoj formi i drskijem pakovanju, stice se utisak da se Miloseviceva propagandna masinerija zamara, ponavlja, vrti u krug, jer najmanje polovina Crne Gore nije vise sklona da se hvata na njen mamac, a pojacavanje stepena brutalnosti iz Beograda proizvodi i suprotan efekat. Crnogorcima imponuje cinjenica da Djukanovica srdacno primaju predstavnici najznacajnijih drzava, da se o Crnoj Gori nikada vise nije govorilo poslije 1918. godine, da je prije Djukanoviceve predsjednicke inauguracije na Cetinju u ovom vijeku samo za krunisanje kralja Nikole 1910. godine Cetinje imalo priliku da ugosti toliku svjetsku elitu. Istina, 1910. godine dominirale su krunisane glave, i njihovi visoki izaslanici, ali to mnogo ne mijenja. Bacanje enormnog novca na Bulatovicevu kampanju, ili podrsku srbijanskim strankama koje su drsko zakoracile u izbornu kampanju u Crnoj Gori, poput JUL-a, Seseljevih radikala, ili drugog sitnisa srpskih stranaka, kao arkanovaca, ili toboze u Crnoj Gori autenticne Bojoviceve Srpske narodne stranke, i to u trenutku kad Srbija ne moze da rijesi nijedan vlastiti socijalni ili drugi problem, predstavljace samo dodatni fermenat za ukupnu predizbornu cirkusijadu u Crnoj Gori, ali tesko da ce se taj izdasno davani beogradski novac za sada oploditi.