Savezna vlada kao regulator

O regularnosti izbora nije se moglo govoriti ni pre cepanja DPS CG, ali posle toga je svaka normalnost sve vise isparavala, a politicka borba postajala sve ostrascenija. Nije u pitanju samo montanjarska violentnost i netolerancija vec cinjenica da je u Crnoj Gori mnogo zapoceto, a nista nije dovedeno do kraja

Dragoljub Vukovic

Ma kakvi izbori, rijec je o politickoj borbi na zivot i smrt! Mozda i zvuci prejako, ali politicka atmosfera koja se stvara uoci prijevremenih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori upucuje na pomisao da se ovdje nikako ne radi o normalnom takmicenju politickih aktera i njihovih programa, vec o gladijatorskoj borbi sa obaveznim smrtonosnim ubodom na kraju.

Iako se o nekoj normalnosti izbora u Crnoj Gori nije ni ranije moglo govoriti, od cijepanja Demokratske partije socijalista naovamo normalnost je dodatno isparavala, a politicke borbe sve vise poprimale karakter ostrascenog “ceranja" do iznemoglosti. Nije, svakako, u pitanju samo montanjarska violentnost, sirovost i netolerancija, nego to sto je i u Crnoj Gori i u SRJ mnogo sta poceto, a nista nije dovedeno do kraja. Niti je drzava napravljena kako valja, niti su drustvo i privreda reformisani, niti su uspostavljene demokratske institucije... I sva ta gomila “nedovrsenosti" sada zraci negativnom energijom. Zraci u samoj Crnoj Gori, a zraci i iz Srbije prema Crnoj Gori.

Upravo zbog pomenute gomile “nedovrsenosti", od majskih izbora u Crnoj Gori moglo bi znacajno da zavisi u kom pravcu ce da krenu procesi koji su tek zapoceti ili su na pola puta. Nije toliko bitno koliko ce od ishoda izbora zavisiti dalja politicka sudbina Slobodana Milosevica, Momira Bulatovica, Mila Djukanovica, Slavka Perovica i drugih, ali jeste bitno nesto drugo. Bitno je, prije svega, da li ce nakon izbora Jugoslavija biti bliza raspadu ili unitarnom ucvrscivanju; bitno je, takodje, da li ce zajednicka drzava biti za korak bliza reformama i demokratiji ili ce nastaviti da crvotoci zaboravljena na jednom od slijepih kolosijeka istorije. A sto se same Crne Gore tice, bitno je da li ce nakon izbora uci u zonu stabilnosti ili zonu sumraka.

Jugoslavija bi bila najbliza raspadu kada bi se izborne pobjede domogao Liberalni savez, koji po pitanju crnogorske drzavne samostalnosti do sada nije bio sklon bilo kakvim kompromisima. Nista, medjutim, ne upucuje na to da bi liberali mogli biti vecina u buducem sazivu crnogorskog parlamenta ili imati snagu kojom bi druge primoravali na neka radikalna rjesenja.

Stranacki blok (DPS CG, Narodna stranka i SDP CG) koji predvodi predsjednik Djukanovic nema u planu da podstice raspad zajednicke drzave. Ukoliko izvojuje pobjedu na izborima, ova politicka grupacija namjerava da se posveti izvedbi politickih i ekonmskih reformi, kako u Crnoj Gori tako i u Jugoslaviji. Takva namjera, doduse, sadrzi u sebi destruktivni potencijal, ali ona, sama po sebi, ne predstavlja prijetnju opstanku zajednicke drzave. Prijetnju bi mogao da aktivira stvarni objekat destrukcije, rezim Slobodana Milosevica, ukoliko naumi da svoje prezivljavanje pretpostavi opstanku srpsko-crnogorske federacije. On moze da digne ruke od Crne Gore, ali je za sada izglednije da ce svim silama nastojati da je vrati pod kontrolu preko Socijalisticke narodne partije CG i drugih, manje vaznih, pomagaca na terenu. Cijena za takvo nastojanje, pogotovo ako ono bude realizovano pravnim i vojno-policijskim nasiljem, moze da bude rusenje zajednicke drzave ili njena dugorocna desetabilizacija na crnogorskim prostorima.

Bez obzira na to sto se zalaze za jacanje zajednicke drzave, Bulatoviceva Socijalisticka narodna partija mogla bi, u slucaju da pobijedi na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, i sama biti faktor daljeg rasklimavanja Jugoslavije, a mozda i njenog raspada. Cak i pod pretpostavkom da je iskreno zainteresovana za ravnopravnost Crne Gore sa Srbijom, ova politicka partija bi, buduci zavisna od Miloseviceve podrske, tesko mogla da sacuva i privid ravnopravnosti, a kamoli da se izbori za stvarnu ravnopravnost. Sa pozicija vlasti, Bulatovicevi narodni socijalisti bi u pocetku mozda i mogli da znacajno neutralisu politicke snage koje sada personifikuje Milo Djukanovic, ali to sigurno ne bi moglo biti dugog vijeka. Potisnuti problemi vratice se kad-tad, i to u dramaticnijim formama od sadasnjih, a na ranije postavljena pitanja neko ce morati da trazi odgovore.

Koliko je izvjesno da bi pobjeda Socijalisticke narodne partije na majskim izborima predstavljala jacanje snaga statusa quo u SRJ i crnogorski pad u novo Milosevicevo “ropstvo", toliko je neizvjesno koliko bi pobjeda proreformskog bloka partija mogla da stvari u saveznoj drzavi pokrene sa mrtve tacke. Bez sadejstva snaznih politickih partnera iz Srbije, proreformske politicke snage u Crnoj Gori bile bi osudjene na stalno gerilsko manevrisanje unutar federacije ili na pokretanje frontalne borbe za nezavisnost. Za prvo je vazno biti strpljiv i snalazljiv, a za ovo drugo je, osim hrabrosti, potrebna najmanje dvotrecinska podrska gradjana. Medjunarodna potpora bi se na to vec nakalemila.

Naravno da je itekako vazno da predstojeci izbori u Crnoj Gori budu demokratski, fer i regularni. Uradjeno je, uostalom, mnogo toga da budu i demokratskiji i posteniji od prethodnih, ali to pitanje neminovno gubi na znacaju kod onih koji samo vlastitu pobjedu dozivljavaju kao posten i pravedan ishod politicke borbe. Kad se to ima u vidu, onda osnovno pitanje u vezi sa crnogorskim parlamentarnim izborima nije ko ce biti pobjednik, nego kako ce se ponasati porazeni.

Poraz na predsjednickim izborima Bulatoviceva partija je tumacila kao rezultat kradje, i na tome temeljila svoje pravo da izbore anulira putem masovne gradjanske pobune. U slucaju da ponovo iskusi gorcinu poraza, ne treba iskljuciti mogucnost sa ponavljanjem scenarija iz januara ove godine, kada se na podgorickim ulicama pucalo i gusilo od suzavca. Ako u januaru nije bilo moguce izdejstvovati vanredno stanje, mozda ce to biti moguce u junu, kada u Saveznoj vladi budu sjedeli ljudi sa vise senzibiliteta za primjenu sile u Crnoj Gori. Prema dosadasnjim predizbornim nastupima Socijalisticke narodne partije, ne bi se reklo da racunaju na mogucnost da budu porazeni, sto navodi na pomisao da se, za svaki slucaj, ponovo rezervise prostor za pricu o izbornoj kradji. U inicijativi za smjenu saveznog premijera Kontica i njegovog kabineta mnogi su vec prepoznali pripremne radove za sredjivanje prilika u Crnoj Gori. U takav naum se uklapa i jedna recenica Momira Bulatovica, izgovorena prije nekoliko dana na predizbornom skupu u selu Biocu. “Zelimo da SRJ, na bazi postojecih ustavnih ovlascenja iskoristi sve potencijale da se odbrani i na vanjskom i na unutrasnjem planu od separatizma koalicije Mila Djukanovica", kazao je Bulatovic, obrazlazuci svojim pristalicama inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Saveznoj vladi.

Za razliku od Bulatoviceve SNP, iz reformskog partijskog bloka javno su date garancije da ce, u slucaju izbornog poraza, vlast biti predata na miran nacin. Uvjeravanja te vrste ponudio je licno predsjednik Djukanovic na svojoj posljednjoj konferenciji za novinare. To obecanje, naravno, moze biti samo izraz sigurnosti da pobjeda ne dolazi u pitanje, a ne i iskrena objava stvarnih namjera u slucaju da se pretrpi poraz. Djukanovic i njegov reformski blok tesko bi, medjutim, mogli da pribave alibi za eventualni pokusaj da nasilno zadrze vlast. Tako nesto bi bilo isuvise rizicno, i do kraja kompromitujuce. Sudeci prema onome sto se desavalo u januaru ove godine, upravo ce od ponasanja porazenih zavisiti hoce li se Crna Gora, metaforicki kazano, ljuljuskati na talasima gradjanskog mira ili ce zaroniti u dubine gradjanskog rata. O nekoj narocitoj stabilizaciji politickih prilika ne moze bitii ni govora u situaciji kada se, i u Crnoj Gori i u Jugoslaviji, politicki zivot oblikuje po manihejskoj semi, ali bi priznavanje rezultata izbora bio prvi znak tolerancije, koja je osnovna pretpostavka za demokratiju.