POVRATAK SRBA IZ KNINSKE KRAJINE U ZAVICAJ

Bio sam u Kraljevu, u kolektivnom smestaju, a onda morao otici i placati. To je nas najvise natjeralo da se vracamo, jer ides tamo gdje nikakve sigurnosti nema, prica jedan od povratnika

Zeljka M. Jevtic

Vrazji rastanci

“Nadamo se. A kolko sam se puta do sada u zivotu nado, pa nista. Sebi reko 100 puta jebes nadu. Sta vredi. Bice kako je zapovjedjeno. Ali rastanci. Oni su vrazji. S njima nikako na kraj da izadjem. Mislis oguglaces, al’ nikako. Da covjek ne vjeruje" kaze starina, povratnik u Knin. “Ama vise me nije sramota ni zaplakati. Nego vidis djecu tamo. Oni ostaju. Njih ostavljas. To je meni".

Ovog puta umesto sa ognjistem i zavicajem kao avgusta ’95 kninski Krajisnici rastajali su se da decom i unucima. Pre dva dana oni su bili jedina vrednost “koju je trebalo ostaviti". U grupicama ili zbijeni na klupama ispred Sportskog centra “Tas", cute i gledaju se a onda iznova bodre jedni druge. U mucnoj atmosferi koja nimalo ne odgovara emocijama za koje se ocekuje da bi trebalo da prate izgovoreno “konacno se vracamo na svoje", niko u bodrenju i argumentima zasto treba ici ili pak ostati nije “pobedio". Podjednako tuzno su izgledali i potresno pricali i jedni i drugi. Ipak, celu situaciju mozda je najbolje objasnio jedan od povratnika, recima - Kad ti vise nigdje ne moze biti dobro, bolje je sve to preziviti u svojoj kuci i kraju.

Nismo znali da ce pasti Knin

Malo dalje na klupi, svi uplakani. “Ljudi, jeste li i vi Krajisnici koji se vracaju kuci?". “Vracamo se a kako smo prosli bolje da smo nesto drugo", kaze sezdesetogodisnjak iz Kistanja kod Knina. Ostali cute. “E da bi ti ja isprico moje poslednje skoro tri godine, treba ti da dodjes kod nas. Cini mi se da bi mogo pricati dugo kol’ko sam i ziv. Kad su nam rekli da napustamo Krajinu, gurali smo i trpali svasta. Dobro je sto smo ponjeli i ono sto vredi. Ves masinu, dva televizora, a ponio sam i motokultivator. U tom dodje sin pa trpa i on. Eto sada vracam sve, samo mi nisu dali da ponesem tu masinu (motokultivator). Ona mi bas zlata vredi, al’ sta ces. Stariji sin sa porodicom mi ode pre godinu, bas oko ovih dana, u Ameriku. Mladji, pre mjesec dana sa porodicom izbjegao sa Kosova. Jedno od njega, unuce rodilo mi se u bjezaniji kad smo prolazili Banja Luku. Sto je mnogo, mnogo je. Ne treba mu novi rat".

Ovom starini kuca u Kistanjama je izgorela i vraca se u drugu, takodje njegovu kucu, u zaseoku Krneta kraj Kistanja. “Tu vam je ako ste bili i fudbalski teren. Moje Kistanje naselili su sa Janjevcima. A oni kako cujem nece da idu. Moras proci ulicom, ici u prodavnicu. Valjda nas niko nece dirati. Penziju nemam, a posla za mene takodje". Nada se, kaze, da ce strane organizacije ispuniti obecanje i dati im pomoc. “Ma da je meni da bude tako, pa da dobijem neku ovcu. Ja i baba mi, za dvije godine moci cemo i djecu pomagati. Bolje je na svom dvije ovce cuvati nego na tudjem graditi"...

Ostali koji sede na klupi polako otvaraju “dusu". “Ovdje jedino sto ispade dobro je sto nismo u kampu placali smjestaj". Dolazi jos jedna novinarska ekipa. Postavljaju pitanja staricama, a one u glas: “Pitajte djeda, on zna dobro pricati". Samo jedna medju njima ni rec nije progovorila. Lice joj je bukvalno crveno od placa. Kolika li je tek njena muka?

Stvari se polako unose u autobus. Garderoba u velikim providnim dzakovima, kutijama. Po koji kofer.

Zavicaj u glavi

- Dobijali smo - nastavlja u jednom dahu, sezdesetjednogodisnjak, ponosan ali oronuo, kao da zeli izreci sve negativno sto je u “matici" doziveo, pre nego sto krene u zavicaj koji je kako kaze “jos samo u mojoj glavi moj, ali nigdje drugo". Iza ledja trudeci se da mi ne vidimo supruga, gurka ga rukom, opominje i pocinje da place. - Neka, sto ne bi reko. Ocu sve da kazem kako je nama ovde bilo. Nista mi za zivot dobijali nismo, a stalno cujem izbeglice sve dobijaju i ne moraju da rade. Litar ulja, secera i tjestenine. To smo mi dobijali i to da budes srecan sto si star ili sto si djete, jer je samo njima i davano. A i sada obecali dace nesto. Smilovace se na nas isto ko i ovi ovdje. (Ovu recenicu su bukvalno oboje izgovorili uglas.) Mozda na sest mjeseci, al’ nece nas dobro na duze. Idem u kucu na kojoj svega nema. Skinuti prozori, vrata, a jos pride i spaljeno tu i tamo, na primjer zidovi. Al’ probacu da to obnovim, da se bar u neka bolja vremena moji sinovi mogu vratiti na svoje, a ne da ovde budu kako se to kaze - izbjeglice. U stvari, da mogu pobjeci tamo gdje cak i ako mirno zive nemaju sta raditi.

Poziv. “Ljudi, Krajina ceka".

Koga pre poljubiti i sta mu reci pred polazak. Suze, suze. Nastaje pometnja, kada je i posmatracu tesko da ostane ravnodusan. Oprastaju se i iznova izlaze iz autobusa, da jos jednom poljube unuce ili svoju decu. Uplakana starica sa klupe gleda u ljude koji stoje pokraj autobusa. Pogled joj luta. Mase, ali cini se svima podjednako. Medju masom ruku usamljena podignuta tri prsta. Autobus krece. Ruke u vazduhu.

Nastavlja se prica, mladjih, mahom istovetna sa onom njihovih oceva i majki. Ipak, oni ostaju do nekih boljih vremena. Ako je suditi po onome sto sada pricaju, to “bolje sutra", iako tako jednostavno zvuci, za sada, samo su misli i reci. “Da nas niko ne dira... Da se vratimo na svoje... Da djeca imaju koju skolu uciti... I eto bar nesto malo zaraditi."