AKTERI RATNE PROPAGANDE I PIROMANI SOVINISTICKE MRZNJE NASTAVLJAJU SVOJ RAT "DRUGIM SREDSTVIMA"

Milika Pavlovic

U vec poznatim ili lako prepoznatljivim krugovima strucne i naucne inteligencije pokusava se "problematizovati" i postaviti kao "teorijska" i "naucna dilema" pitanje kategorijalnoga odredjenja i sociofilozofskoga definisanja karaktera jugoslovenskoga rata, nakon njegove "topovske zavrsnice".

Mada ne od juce, ali jos uvijek "za pocetak", fingirana dilema se raznosi i siri "sapatom" i dvosmislenom grimasom "i da i ne", "i jeste i nije", na naucnome licu. Da li je rat gradjanski ili osvajacki, "nametnuti", odbrambeni i oslobodilacki ili je, po svojim osnovnim odlikama i rezultatima, fasisticki, tj. genocidan - za sada nema tako izricitih, kategoricno potvrdnih iskaza, niti kategorickih negacija u jednome od ova dva suprotna smjera promisljanja. Tako nesto ne cuje se ni iz usta onih koji su ovaj rat proglasili nametnutim srpskome narodu, sto ce reci "odbrambenim" i "oslobodilackim" - dakle, "pravednim ratom".

Sadasnje ponasanje pomenutih intelektualnih krugova, razumije se, ni u cemu ne predstavlja nikakav njihov napor niti moralnu brigu za utvrdjivanje naucne istine o kosmarnim dogadjajima koje su i sami izazivali i podsticali. Ovi protagonisti osvajackoga rata, akteri ratne propagande i piromani sovinisticke mrznje, danas u stvari samo pokusavaju svoj rat nastaviti "drugim sredstvima", promijeniti dosadasnju formu i formulu smandrljavanja svake istine o sebi i svome ratnome poslovanju. Sada se trude da, kao vjesti i domisljati firmopisci, svoju nacisticku advokaturu kadrovski ojacaju "strucnim" i "naucnim" autoritetima i "teoreticarima". More rjecitosti (citaj: lazi) i kap mudrosti (citaj: licemjerja) moglo bi pomoci ovim "latinima" da njihove lazi nekako isplivaju i preteknu. Posto im sada trenutno ne ide "po zapovijesti" Majakovskog: - vase slovo, tavarisc "mauzer" - to valja da "postupe po ubjedjenju" - pravni divinisti, sociolozi, filozofi, istoricari, poljepsivaci, eticari, teolozi i ostali spiritisti. Cilj im je odavno jasan: zabasuriti, zavarati, podmetnuti kukavicje jaje "nauke" u gnijezdo nacionalne svijesti i kolektivnog morala. Uspiju li ovi pregaoci u tome svojemu naumu, nece im se ostati duzno. Nece biti ni bez hljeba, ni bez krova nad glavom. Za zivota odace im se priznanje da su se oduzili i "zaduzili srpstvo", a nakon smrti dobice besplatan plac u "aleji velikana"!

Ne zbunjuje i ne iznenadjuje to sto se ovakvoga posla bez dvoumljenja prihvataju ovijani mizantropi iz reda inteligencije. Mucninu, medjutim, izaziva cinjenica sto poneki i od onih nesumnjivo smjelih i osvjedocenih humanista koji su - makar usamljenicki i naizgled uzaludno - od pocetka podigli glas protiv mrznje i rata, danas nemaju dovoljno snage da kazu gorku i tesku istinu o sustini, karakteru i projektantima ovoga rata.

Nepravedno bi bilo reci da je ova njihova neodlucnost - kalkulacija iz racuna, da je smisljena amnestija ili infantilna miseriocordia "svome" fasizmu, ali i mimo njihove zelje i volje jeste, de facrto, povlastica i nagrada necovjestvu i ludilu. Dileme i raspinjanja u dusama tih ljudi svakako nijesu bezbolna, ali neprijatnu i tegobnu istinu valja reci, cak i po cijenu djordanbrunovske i galilejevske sudbine, na koju autora ovih redaka tuzno podsjecaju sudbine blistavih srpskih intelektualaca Vladana Vasilijevica i Miladina Zivotica.

U eksploziji tako jezivih cinjenica i fakata o jugoslovenskome ratu nije moguce praviti se gluv i slijep, niti se mozemo izmaci i skloniti od njihovoga rikoseta. Mora se o svemu, i do kraja, kazati optimalno moguca objektivna istina. Ne smije se ponoviti kobna greska proslosti, koje smo vec postali svijesni, da se fatalna istina o zlocinima domacega fasizma u Drugom svjetskom ratu minimizira, zabasuri, nasminka i prelakira lazima, "u interesu mira i pomirenja", sto je u velikoj mjeri kumovalo i porodilo danasnju cudovisnu stvarnost. U poredjenju sa vremenom i atmosferom poslije 1945. godine, danasnji ambijent za istinu kod nas kudikamo je nepovoljniji i tezi. Ovovremeni domaci fasizam, srecom, nije pobjednik, ali na nesrecu nije ni pobijedjen, ni razoruzan, kao onaj hitlerovski. Stoga intelektualni lobi domacega fasizma i moze da zaposijeda i ugrozava znatan prostor u arealu drustvene svijesti i da mocno utice na komponovanje ambijenta za "naucnu" i "istorijsku istinu".

Na horizontima otpora ovoj opasnosti evidentni su rezultati sve sireg demokratskog kruga najumnijeg, najmoralnijeg i najdarovitijeg dijela srpske inteligencije. Njihova oslobodilacka misao podjednako je znacajna za crnogorski i za svaki drugi susjedni nacionalni prostor, koliko i za srpski. Ucinicu nehotimicnu nepravdu mnogima pominjuci samo najistaknutija imena iz te plejade stvaralaca. Pored vec istaknutih Vasilijevica i Zivotica, rijec i misao Milosa Stambolica, Miodraga Stanisavljevica, Ivana Colovica, Mirka Tepavca, Nebojse Popova, Dragana Veselinova, Latinke Perovic, Vojina Dimitrijevica, Koste Obradovica i njima bliskih intelektualaca - ima onaj znacaj i igra onu ulogu kakvu je imala i odigrala rijec i misao pisaca egzila i zapadnoevropskog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu. Kad bi ista u sadasnjemu balkanskome rusvaju imalo neku mjeru i kakav-takav nivo razumnosti, mozda bi moje poredjenje i konstatacija zvucali pretjerano i groteskno. Ne mislim da bi pomenutim licnostima, u tom slucaju, bilo sasvim ugodno, ni da bi odisalo dobrim ukusom, isticati njihova imena uz Sartra, Merlo Pontija, Kamija, Mana, Brehta ili Borherta. Medjutim, vec znamo da i svaki besporedak "po poretku nekome sljeduje". Otkriti, oznaciti i rastumaciti "poredak" nasega krvavoga vrtloga - osnovni je doprinos harmoniji i prevladavanju haosa. Napori i rezultati pomenutih srpskih intelektualaca u tome, vrijedni su hvale i dostojni priznanja.

Nesumnjivo je potreban novi, djelatniji uvid u visi stepen intelektualne i moralne osjetljivosti za identifikaciju pojava i zbivanja na zarovasenoj balkanskoj terasi Evrope. Vise nista nije "klasicno" ni lako prepoznatljivo po klasicnome obrascu uporedjivanja i prepoznavanja. Fasisticke podvale, prevare i lazi, poznate iz istorijskih primjera proslosti, balkanski fasizam je veoma modifikovao, "modernizovao" i nadmasio svojom paralazom. Uspijevao je organizovati, uz prigodni datum, cak i "antifasisticki" miting na kojemu govore perjanice ratnih orgija i etnickoga ciscenja u BiH. To su oni bivsi "komunisti" koji su "jedini gori od antikomunista". U tome smislu najkarakteristicnije ponasanje ispoljili su oni "salterski", "osvjedoceni borci" NOR. Posto se u novonastalim prilikama izgubio i pobrisao njihov interes i da i dalje ostaju staro partizansko kljuse, pozurili su da postanu novo cetnicko ili ustasko magare, ne prekidajuci "kontinuitet" da budu vjecita komora svake kolone, bez obzira na njen redni broj. U sadasnjemu "miru" i ti komordzije su avanzovali. Dobili su ulogu papine svajcarske garde pri paradnome izvodjenju predstava oficijelnog antifasizma, u reziji aktuelne vlasti, priredjenih za oci medjunarodne javnosti i za slabovide u domacoj sredini.

Balkanski fasisticki neoklasicizam, ili, po novijoj nomenklaturi politickoga izrazavanja, crnokosuljaska postmoderna - time sto u Srbiju vraca zle duhove kvislinga, cemu pomaze i tamosnja gradjanska opozicija, ojacava kod kuce staljinisticki rezim Slobodana Milosevica, a Evropi nudi povratak Hitlera i Staljina. Evropa niposto ne zeli ni jednoga ni drugoga, ali ni bilo koju "gradjansku opoziciju" opcinjenu tim duhovima. Zbog toga na njenu "katarzu" i trosi "tri kila sapuna". No da li i uzaludno, kao bula na arapa? (Autor je knjizevnik i predsjednik Gradjanskog pokreta otpora "Javnost" protiv fasizma)