Narodnjacki karakter socijalista

Sposobnost SPS i Milosevica da se svaki put iznova izvuku treba traziti u onim politickim i nacionalnim sadrzajima koje srbi(jansko) glasacko tijelo preferira. Ono cemu srpski narod u vecini tezi i hoce, evo, tome je vec citava jedna decenija, ne moze da ostvari, a ono sto treba da ostvari to ne zeli!

Slobodan Ilic

"Sposobnost" SPS i njegovog vodje Slobodana Milosevica da se vremeno vec ko zna koji put oporave i konsoliduju uprkos izbornog gubitka vlasti u velikim gradovima prosle godine i posvemasnje bruke pred medjunarodnom zajednicom usljed prethodne izborne kradje na izborima, kao i politickih zadaca koje je beogradskom rezimu podijelila Gonsales-OEBS komisija ne treba izjednacavati sa nekakvom njihovom istinskom politickom sposobnoscu ili izuzetnom vjestinom u zatrpavanju svih dosadasnjih politickih i nacionalnih promasaja.

Uz svu "vjestinu" da svaki put izbjegnu politicku odgovornost za ucinjeno i neucinjeno SPS i Milosevic ostaju glavnim pogonom proizvodnje svih nasih neuspjeha, katastrofalno neprimjerenim politickim parom u odgovoru na dubinske uzroke drustvene i nacionalne krize i samim tim neodgovarajucom snagom u otklanjanja postratnih posljedica koje su ova partija i njen prvi covjek direktno prouzrokovali.

Fatalna klackalica

Sposobnost SPS i Milosevica da se svaki put iznova izvuku treba traziti u onim politickim i nacionalnim sadrzajima koje srbi(jansko) glasacko tijelo preferira. Ono cemu srpski narod u vecini tezi i hoce, evo, tome je vec citava jedna decenija, ne moze da ostvari, a ono sto treba da ostvari to ne zeli!

Na toj klackalici ocekujuci stalno da nesto mozda i "more da bidne" Srbi objektivno odrzavaju Milosevica i dalje na vlasti poklanjajuci izborno povjerenje njegovom SPS uprkos svih poraza koje su s njima dozivjeli. U tome se sadrzi antejska snaga Milosevica i SPS. Utoliko vise sto je tim politickim i nacionalnim sadrzajima i sama opozicija davla legitimitt. Ako ne vec u pogledu nacina njihovog ostvarivanja, a ono sigurno sa stanovista najvise svrhe. Po mojem sudu, postoje tri glavna faktora "impresivnog" stranacko- vodjinskog upravljanja nacionalnim i politickim krizama ove zemlje sto ih na kolektivno-vlastodrzacki nacin eksploatiraju SPS i Milosevic po cijeni akceleracije nevidjene opste i drustvene represije.

Prvi je istorijsko zateceni ili, bolje receno, nasledjeni nivo autoritarne politicke kulture i etnocentricke svijesti srpskog naroda, drugi, kompetitivno- eksploataciona i organizacijsko-simbolicka sposobnost vladajucih socijalista za prevodjenjem retrogradnih tradicionalnih politickih i nacionalnih vrijednosti u stranacki program i nacin djelovanja, ali i emitovanje "savremenih" poruka koje odgovaraju toj tradicionalistickoj nomenklaturi vrijednosti onih "dolje".

Napokon, treci faktor odnosi se na politicku, nacionalnu i strukturnu nesposobnost opozicije da ponudi jedno novo vidjenje nacije suprotstavljeno unutrasnjoj autoritarnoj strukturi moci (predsjedniku ili kralju, svejedno), umjesto njenog solidaristickog koncepta koji se ostvaruje na stetu drugih naroda i drustvenih zajednica.

Autoritarni etnocentrizam

Sve je pocelo, kao sto znamo, sa Kosovom. Tamo je trazena ravnorpavnost sa Albancima buduci da je ondasnja vodeca politicko-nacionalna kritika bila da su Albanci - "ravnopravniji" od Srba u njihovoj vlastitoj drzavi. Nista neobicno na prvi pogled. U svakoj visenacionalnoj drzavi moguce je da dodje, i dolazi kao po nekom pravilu, i do poremecaja u pogledu ravnopravnosti izmedju naroda. Na stranu to sto se kasnije pokazalo da su mnoge stvari u ovoj pokrajini bile "napuhane" kako bi udar na njenu autonomiju bio efikasniji.

Kako su tu krizu rjesavali SPS i Slobodan Milosevic? Tako sto je uspostavljen otvoren sistem hegemonije jednog, vecinskog naroda nad drugim, manjinskim narodom u Srbiji cije se velicine obrnuto odnose na Kosovu! Sad je srpska manjina na Kosovu postala "ravnopravnija" u odnosu na vecinsku albansku etnicku zajednicu?! Kosovski Srbi su ubrzo zaboravili svoje zalaganje za "ravnopravnost" sa Albancima. I ni u jednom trenutku nije im niti ce im zasmetati kako to da jedan manjinski narod moze biti ravnopravniji od drugog, uz to vecinskog naroda.

Nikada poslije ni jedan od tih "boraca" za ravnopravnost na Kosovu nije podsjetio na njih. "Ravnopravnost" j bila samo funkcija sindroma autoritarne politicke kulture i etnocentrickog ekskluzivizma srpskog naroda od Kosova preko Beograda do Novog Sada. Isti sindrom je, takodjer, razorio svaki moguci ugled srbijanske opozicije koja sebe "vika" i onda i danas demokratskom. Similaran odnos ove opozicije prema Kosovu samo je dalje ojacavao Milosevicevu vlast iako to, razumije se nije bila i ne mora da bude prava namjera ove opozicije.

Zato, nema odlaska Milosevica s vlasti bez promjene opozicionog odnosa prema Kosovu. Sami istinska, eksterna ravnopravnost naroda na Kosovu rusi Milosevicev autoritarni sistem moci, jer je on na bazi neravnoprvnosti naroda u Srbiji sa srpskom nacionalnom podrskom i uspostavljen. To pretpostavlja maloprije pomenuti koncept srpske nacije kao politickog naroda suprotstavljenog svakom autoritarizmu bilo da je on predsjednickog ili kraljevskog karaktera.

Od ravnopravnosti do istrebljenja

Kako su onda bosanski Srbi prisli rjesavanju svoje ravnopravnosti sa Muslimanima i Hrvatima. Tako sto su ove ili poubijali ili protjerali sa teritorija koje su navodno srpske ne demonstrirajuci nigdje tamo gdje su u suzivotu sa ova dva naroda da su oni spremni da urede svoje odnose s njima bas onako kako su se zalagali jos dok su sjedili u bosansko-hercegovackom parlamentu. Je li mozda i tome doprinjela Miloseviceva "vjestina" vladanja ili se prija opet radi o srbistickom centrizmu na djelu.

Da je Milosevic svojom politikom duboko izrazavao ovaj autoritarni nanos etnocentrizma pokazuje i primjer izvodjenja i dovrsenja kosovske antibirokratske revolucije. Poslije toga, svi na politickoj sceni Srbije i vlast i opozicija i mitingaski narod najednom otkrivaju da su Srbi neravnopravni i u ostalim republikama!? A, pri tom su ekvivalenti srpske ravnopravnosti - ili vlast u sredisnjici ju-drzave na velikosrpski nacin ili zaokruzena teritorijalnost Velike Srbije!

Sindrom autoritarnog etnocentrickog ekskluzivizma radio je i drugim slucajevima nase frapantno napredujuce krize. Slucaj sa Milosevicevom teznjom da se sa jednim strasnim mehanizmom kakav je bio demokratski centralizam zavlada republickim savezima komunista u maticnim nacijama naisao je na skandaloznu podrsku vecine srpskog naroda.

Upotreba Partije i Armije

Ne shvatajuci ili ne zeleci da shvate da je demokratski centralizam mocno oruzje jednopartijske vlasti u vlastitoj zemlji Srbi su ga poput neke vrhovne vrijednosti pretpostavili unutrasnjoj slobodi samo zarad unitarnog ovladavanja te iste vlasti nad drugim narodima. Ali, drugi jugoslovenski narodi nisu bili spremni ni duzni da dijele spremnost Srba na vlastitu neslobodu ni gradjanski ni nacionalno. Tako je, zapravo, razbijena Jugoslavija.

Slicno je bilo i sa Milosevicevom upotrebom JNA mada se i ona sama dala upotrebiti pa i sa samostalnim borbenim nastupanjima. Sta biljeze stenografske biljeske zasjedanja Narodne skupstine Republike Srbije iz tog vremena. Tamo se moze naci da se niko iz opozicije nije suprotstavio Milosevicu i nastojanju da Srbija upotrebi armiju svih "naroda i narodnosti" protiv tih istih naroda i narodnosti nego su mu cak opozicioni prvaci nudili i pomoc u pridruzivanju svojih stranackih vojski, paramilitarnih formacija, slanju gomile "patriotskih" dobrovoljaca preko Drine i Save.

Oni drugi, pak, koji tada odbacuju angazovanje JNA cine to samo zato sto misle da ona nije dovoljno srpska trazeci ili njeno preobracanje u srpsku armiju ili osnivanje posebne srpske vojske! Da li bi opet neko mogao da kaze kako je Milosevic bio "vjest" i bez te podrske autoritarnog etnocentrickog raspolozenja sire rasprostranjenog i u narodu i u njenoj opoziciji.

Kad je to i ko je uopste iz tog naroda i njegovih najvisih predstavnika u parlamentu osudio upotrebu vojske protiv drugih naroda kad su je i oni kao i sami Srbi izgradjivali, finansirali i sluzili joj ne manje od svih drugih? Pa cak i oni vec sada zaboravljeni pobunjeni roditelji koji su upali 1991. godine u Skupstinu protestovali su ne protiv pogibije njihove dece nego "uzaludne" pogibije! Niko i nikada izuzev zanemarljivog broja pojedinacnih protesta izrazenih u nevidjenoj nacionalnoj larmi i po cijenu licnog rizika.

Balkanski bolesnik

Furioznim odobravanjem "ujedinjenja" Srbije pod geslom "ima da je ima", pa i po cijenu prolivanja krvi na pristinskim ulicama, Srbi su pristajanjem na donosenje takvog ustava prije izbora istovremeno pristali i na legitimiranje autoritarne vlade Slobodana Milosevica i SPS odricuci se vlastite gradjanske legitimizacije i zrtvujuci je i Milosevicu i svojoj teznji za nacionalno "ravnopravnim" polozajem na Kosovu.

Nista nije bilo drugacije ni u slucaju zavodjenja sankcija Srbiji i Crnoj Gori. Da li je i to bila "vjestina" Slobodana Milosevica sto je poveo najveci dio Srba u rat protiv cijelog svijeta na bazi velikonacionalizma kome su oni davali punu podrsku. Same sankcije potom nece i nisu pokolebale ogroman dio birackog tijela u tom pogledu. One se dozivljavaju kao "kaznjavanje" za "pravednu stvar"!?

Ni sama opozicija nema pravog odgovora na zavodjenje sankcija. A, kako ga i moze imati? Ona grmi protiv Milosevica zbog zavodjenja sankcija, mada u isto vrijeme, sve ono sto govori o nacionalnim ciljevima, ciji pokusaj ostvarivanja je i doveo do njihovog zavodjenja, samo jos vise utvrdjuje SAD, EU i medjunarodne cinioce u zakljucku da je Srbija duboko obolila od nacionalizma i da su takve mjere jedini nacin da bi se otrijeznila.

Sve sto se vremenom kasnije desavalo imalo je samo posljedicni karakter jedne prethodne i fatalne nacionalne politike sa strasnim posljedicama. Medjunarodni cinioci nisu bili u zabludi ni u jednom trenutku kad je rijec o Srbiji i njenim namjerama koje su u sukobu sa evropskim poretkom poslije 1989. godine.

Na Srbiji i srpskom narodu ostaje kako da se pomiri sa tim stanjem stvari. Kao sto nisu mogli prevariti svijet Srbi ne smiju sada prevariti ni sebe same. Sto prije priznaju svoje zablude veci su im izgledi da se oslobode vlastitog autoritarizma koga trpe samo zato sto imaju iluziju da su tako nacionalno "ravnopravniji".