O NEKIM SJAJNIM GLUMCIMA SA "MANOM"

Tri prsta za karakterni pristup

Niz glumaca za koje kritika misli jedno a publika (dok "iznenada" ne promeni misljenje) drugo, je zaista veliki. Bilo bi iluzorno braniti ih cak i kad bi trebalo. Ravnoteze radi, mozda samo teba reci koju rec vise u prilog remecenja brojnih prerasuda. Od glumaca, kao od pozorista uopste, ne treba ocekivati senzaciju vec samo kompletan teatarski dozivljaj. Malo li je?

Zeljko Jovanovic

Stara je istina da je najsigurniji pokazatelj kvaliteta glumacke igre - apluz. Sve ostale price, "stavovi" i misljenja "strucnjaka" ionako nista ne menjaju u pozoristu. Pored aplauza, trenutne reakcije pozorisne publike na konkretno glumacko ostvarenje, vremenom, medjutim, dolazi do uspostavljanja odredjenog misljenja koje se po pravilu "vuce" iz nekih drugih sfera. Jedno od najcescih je svakako ono kada se pojedini glumci proglasavaju smirantima.

Pored toga postoji i drugi siguran nacin izazivanja neopisive kolicine gneva dramskih umetnika koji se postize tvrdnjom da njihove uloge lice jedna na drugu. Reci glumcu, citirajuci Gorana Markovica i njegov dramski tekst "Turneja" "ej, ti tamo nemas pojma" i nije vise neka uvreda. Glumci, ta najsujetnija, samim tim i najosetljivija bica, ne reaguju vise na takvu konstataciju. Emancipacija glumackog poziva je neopozivo zavrsena.

Postoji siguran nacin izazivanja neopisive kolicine gneva dramskih umetnika koji se postize tvrdnjom da njihove uloge lice jedna na drugu. Reci glumcu, citirajuci Gorana Markovica i njegov dramski tekst "Turneja" "ej ti, tamo nemas pojma" i nije vise neka uvreda

Maske su pale

Ali ove, na prvi pogled nevazne tvrdnje, u stvari i te kako uticu na opste misljenje koje se o pojedinim, slavnim glumcima formira u skladu sa nasom uobicajenom praksom da o naboljima govorimo najgore. Prica pocinje od izlaska gledalaca iz pozorisne sale koji "konstatuju da je neki glumac isti kao u predhodnoj predstavi. Tu se, naime, postavlja pitanje o sustini glumacke transformacije koja se uvek ocekuje. Maske (nekoliko vekova lisavale glumce tog problema) logicno, vise nisu u upotrebi, osim ako nije po sredi kakav eksprimentalni projekat.

Zadatak koji pozorisni glumac ima pred sobom, sastoji se u neverovatnom broju likova koje mora prihvatiti i uciniti "delom sopstvene licnosti". U protivnom, publika ce svog dojucerasnjeg miljenka glatko proglasiti smirantom.

Sto se ovog izraza tice on je sa pojavom lakih komada, predstava koje imaju zabavani karakter i ciji je zadatak u odredjenom trenutku bio "zabaviti i razgaliti sumornu stvarnost", postao dominatna "estestka" kategorija. U predstavama koje sa pozoristem nemaju niceg zajednickog osim sto se igraju u pozorisnoj zgradi, drukcije nije ni moguce igrati. U tom slucaju smira je najbolje resenje jer svaka gluma ispada kao preigravnje i glumatanje. Ova spoljasnja uslovnost je dalje umnogome doprinela formiranju i oformljenju novog, ponekad vrlo uspelog nacina igre koga su se glumacka imena uzdrzavala. Poznata je anegdota sa snimanja jedne TV drame kada je reditelj rekao Radmili Savicevic da ne glumi vec svoj tekst prosto kaze. On je, naime smatrao da ce lik bake koji je tumacila ova glumica najbolje odigrati ako se posluzi talentom a ne zanatskim sredstvima.

Pored ovoga postoje brojni primeri glumaca koji su u svojoj karijeri igrali veoma slicne junake. Jelisaveta Seka Sablic je u skorije vreme igrala niz predstava sa trenutnim reagovanjem. Bili su to projekti "Tamna je noc", pa "Divce" i tako dalje, u kojima je ova vrsna glumica napravila nekoliko prilicno "slicnih" resenja. Kada je, medjutim, premijerno izvedena predstava "Master klas" u Bitef teatru, ispostavilo se ono u sta su svi verovali, ali nikako da se i prakticno uvere: ova glumica je u stanju da se maestralno transformise.

Njena Marija Kalas je upravo suprotno od svega onoga sto je Seka Sablic igrala u proteklim, da kazemo ratnim godinama. Ni traga od jednoznacnog resenja tipiziranih likova cija se jednodimenzionalnost podrazumeva. Marija Kalas Jelisavete Seke Sablic je slojevito strukturisana licnost koja sa scene emituje nekoliko razlicitih, suprotstavljenih i nepomirljivih osecanja koja se medjusobno iskljucuju samo u zivotu; artikulacija, pokreti i drzanje na sceni bili su uvek u velikoj saglasnosti sa tekstom koji izgovara.

U predstavama koje sa pozoristem nemaju niceg zajednickog osim sto se igraju u pozorisnoj zgradi, smira je najbolje resenje jer svaka gluma ispada kao preigravnje i glumatanje

Sveto trojstvo

Jedan od retkih bardova nase scene svakako je Danilo Bata Stojkovic, kome ce svaki gledalac, s razlogom, poverovati od prve. Dovoljno je samo reci da je njegovo ime u podeli pa da sala bude puna. O tome da je legendarni Bata Stojkovic upao u manir ne moze biti ni reci. Slicnost njegovih uloga, ako je ima, sastoji se samo u detalju koga je najbolje uocio Branimir Brstina.

Anegdota za cije prepricavanje, unapred isticemo, nije dobijena saglasnost, glasi ovako: Brstina je naime "primetio" da Bata "uvek igra sa tri prsta." Sastavi tri prsta, kao da ce da se prekrsti i onda napravi siroki potez rukom. Branimir Brstina je to naravno, rekao Bati Stojkovicu koji je na to regovao prilicno hladno. Posle nekoliko dana, u bifeu Ateljea 212, Bata ga zove i kaze mu. "Mali, video sam ti ono. - Koje, Bato? - Jes, majku mu, stvarno igram sa tri prsta. Razmisljao sam o tome i zakljucio to je verovatno zbog svetog trojstva."

Kada je vec o Branimiru Brstini rec, za ovog glumca naprosto nista nije jasno. Ni talentovanijeg umetnika glumacke igre ni manje uloga u pozoristu. Zasto, to znaju samo upravnici i reditelji. Medjutim, vreme radi za njega. Kada se ispucaju "mlade snage" u ekspanziji, Brstina ce biti ona glumacka snaga kakvu su nekada u pozoristima predstavljali Predrag Miki Manojlovic ili Lazar Ristovski - nezamenljiva.

Marija Kalas je upravo suprotno od svega onoga sto je Seka Sablic igrala u proteklim, da kazemo ratnim godinama. Ni traga od jednoznacnog resenja tipiziranih likova cija se je jednodimenzionalnost podrazumeva. Marija Kalas Jelisavete Seke Sablic je slojevito strukturisana licnost koja sa scene emituje nekoliko razlicitih, suprotstavljenih i nepomirljivih osecanja koja se medjusobno iskljucuju samo u zivotu

Lenjost o inercija

U Ateljeu 212 godinama, bez imalo ustezanja se moze reci stameno i maestralno igra neprimetna Dara Dzokic. Oksimironski "status" ove glumice je prosto nemoguce objasniti. Onaj ko je pratio probe neke predstave u kojoj ucestvuje Dara Dzokic mogao se uveriti da je ova glumica profesinalac kakav se gotovo ne srece. Za nju premijera pocinje od prve citajuce probe. Puna koncentracija, beskrajno ponavljanje koje se radi uvek zbog nekog drugog i bespogovorno slusanje reditelja. Zato su junakinje koje je ona tumacila u predstavama kao sto su "Marija Stjuart", ili "Turneja" na primer, toliko "cvrste" da se gotovo podrazumevaju.

"Preselimo" li se za kratko u drugo pozoriste Jugoslovensko dramsko, nemoguce je zaobici Vojislava Brajovica. Dijapazon uloga koje je on odigrao u ovom pozoristu, krunisan je najnovijim projektom "Radovana III" i samo pokazao da misljenje kako junaci koje tumaci Brajovicice lice jedan na drugog, prosto nije tacno. Kada se o nekome ne moze reci da je los, kaze se da lici. Od "Pozorisnih iluzija", preko, "Laznog Cara Scepana Malog", zatim "Bureta Baruta", "Troila i Kreside", "Ministarke" do "Radovana" Brajovic je nanizao sve same pozorisne medaljone.

Slicna sitacija je i sa Vesnom Trivalic. Glumacko resenje koje je ova glumica ucinila sire poznatim preko filma ili TV serija je, medjutim, samo mali deo njenih sposobnosti. Ko ne veruje neka pogleda njenu najnoviju predstavu "U plamenu strasti" u Zvezdara tetaru.

Medjutim, ovaj primer mozda najbolje pokazuje kako dolazi do zamene teza u pozoristu. Ako je pozorisna publika zbog necega kriva onda je to lenjost i inercija sa kojom se pozorisni glumci poistovecuju sa njihovim ulogama u TV serijama. Krivica naravno delom pada i na glumce koji se "pojavljuju" u svakakvim serijama ali ne mozemo valjda ocekivati da se zadovolje samo sa mizernom platom u pozoristu.

Price "s vragom"

Jedan od glumaca u usponu svakako je i Dragan Micanovic koji u svojoj karijeri nema tamnih mrlja, zvanih TV serije. Ali, pozorisna javnost je vec pocela suskati kako on i nije glumac kakvim se predvidjalo da ce biti. Dragan Micanovic je ulogom Alsesta u "Mizantropu" demantovao i najnevernije. Buducnost naseg pozorista bitno ce zavisiti od njega. Uostalom, kao i od Nebojse Glogovca, najboljeg glumca u prethodnoj sezoni, kada je ulogom Vladimira "U potpalublju", samo najavio svoj talenat. Medjutim, i za njega vec sada, u trenutku kada se ovaj glumac tek formira u velikog tumaca dramskih uloga, razmazena pozorisna javnost pronosi glasine kako moze igrati samo odredjeni tip uloga. Cak i da je to tacno, tesko je reci sta je tu lose.

Spisak pozorisnih predrasuda je zaista predugacak. Za Mirjanu Karanovic, svaki neobavesteni gledalac koji ne misli svojom glavom ce reci da stalno igra Petriju, za Predraga Ejdusa da u poslednje vreme samo menja tekst dok "kostur" ostaje isti, i tako dalje do u nedogled. Mozda u tim "pricama" i ima nekog vraga.

Mozda je to donekle tacno, kao sto je mozda tacna ona cuvena da "svi glumci piju". Ali takva tvrdnja se mora reci sa malo sarma.

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /