“MONITOR" POD NAZIVOM - BJEGUNCI - OBJAVLJUJE PRICU JEDNOG PODGORICANINA KOJI JE SA DRUGOVIMA POBEGAO IZ KASARNE U BEOGRADU

Redakcija “Monitora" objavila je pricu jednog vojnika iz Podgorice koji je, plaseci se da ce biti poslat na Kosovo, sa drugovima pobegao iz kasarne iz Beograda. Ovu pricu vojnika prenosimo u celini.

“Mi smo, jednostavno, prosli preko zice. Jedna borbena grupa iz nase kasarne, njih 20, vec je bila otisla na Kosovo, a s njima i desetar iz nase cete. Do posljednjeg momenta nijesu znali gdje idu. Poslije tog pokreta, jedan major je postrojio divizion i odrzao predavanje da “prekomandovani" nijesu otisli na borbene linije, vec da strazare nekakve objekte. Trebalo je da mi budemo sljedeci. A posto znamo kako ide i kako je bilo - znamo po ratu u Bosni - odlucili smo da pobjegnemo. O tome sta radi vojska na Kosovu mogu samo da vas lazem, ne znam nista. Ali, dovoljno je da procitas da ima dosta ranjenih i mrtvih. Zasto tamo ides i s kim da se bijes? To je gradjanski rat. Mislim da se nijesmo zakleli da se borimo jedni protiv drugih. Treba neko da ubija ljude sa kojima je mozda zajedno sluzio vojsku.

Nekoliko dana smo se krili po Beogradu. Posto je bilo vojne policije i na autobuskoj i na zeljeznickoj stanici, usli smo u jedan autobus - stopirali ga u gradu, a ne na stanici - i otisli na periferiju. Odatle smo presjeli u drugi koji ide prema Crnoj Gori, onda ponovo, ni sam ne znam koji po redu. Uzimali smo i taksi, nijesmo imali dokumenta, a svuda policija. Iz Beograda, pravo u Budvu.

Bilo je dosta vojnika i iz Srbije koji su htjeli da bjeze, ali nikako da ih se nadje vise iz istog grada. Htjeli su da vide kako cemo mi proci.

Roditeljima smo se javili tek poslije nekoliko dana. Pitali smo jesu li zvali iz kasarne. Oni bi trebalo da brinu o nama, je li tako? Do danas niko nije zvao. Ne znam da li im je to taktika. Jedan je pobjegao iz naseg voda, i odmah su ga uhvatili. Sada, pet vojnika je nestalo i niko nista!

Da li imamo povjerenja da ce nas crnogorska vlast zastititi? Cuo sam da je nesto o tome govorio Kilibarda. Nasi roditelji vec su bili kod predsjednika. Ja sam ih nagovorio, neka bude u toku. Primio ih je savjetnik, kome su ispricali sta se desilo sa nama. Poslao ih je u komandu. A sta ce im reci tamo? Da se vratimo! Sluzili bi vojsku, ali samo u Crnoj Gori. Ako treba da se borimo, da znamo zasto, pa i zivot da damo."