Politika stalnih kriza

Srdjan Darmanovic

Moguce je, dakle, da uprkos svom konstruktivnom prilazu u resavanju kosovske krize, a samo zbog nemogucnosti da utice na politiku i odluke federalnog predsjednika Slobodana Milosevica, Crna Gora bude sjutra bombardovana od onih koje ona dozivljava kao saveznike i koji nju tretiraju kao saveznika!

Tokom deset dugih godina vladavine Slobodana Milosevica dvije stvari su se stalno iznova potvrdjivale i uvijek surovo demantovale sve one koji su se krajnje ljudski nadali da negdje postoji tacka preokreta i da jednom mora krenuti nabolje. Potvrdjivalo se, naime, sledece: a) da je njegova vladavina stalno proizvodjenje kriza koje se cesto preplicu ili sustizu jedna drugu i b) da, shodno tome, nema i nece biti mira i normalnog zivota dok je god on na vlasti.

Upravo ovih dana gradjani i politicke vlasti u Crnoj Gori mogu se u ovu lako dokazivu pravilnost uvjeriti jos jednom i po ko zna vec koji put. Taman kad je izgledalo da su vanredni parlamentarni izbori donijeli razresenje jednogodisnje unutrasnje politicke krize u Republici i da ce nastupiti faza izvjesnog politickog smirivanja, Crna Gora se nasla u vrtlogu nove, jos teze i opasnije krize nego sto je bila ova dosadasnja. Rijec je, razumije se, o kosovskoj krizi koja, doduse posredno, ali time ne i manje komplikovano i opasno tangira Crnu Goru. Na ovome se primjeru pokazuje da su politicki procesi sistem spojenih sudova i da kriza seze sve dotle dokle se proteze radijus Miloseviceve vlasti, cak i bez obzira na cinjenicu sto je on, odnosno njegov saveznik, izgubio bitku za neposrednu upravu nad Crnom Gorom. Moglo bi se stoga kazati, da upravo onda kada je izgledalo da je vecinska Crna Gora okrenula ledja Milosevicu i mozda za trenutak povjerovala da je prema njemu i njegovoj politici uspjela da podigne neku vrstu nevidljivog berlinskog zida, on joj se vratio, doduse ne direktno, ne u vidu nasrtaja na nju i njen izborni rezultat, ali sa mozda jos tezim prijetnjama i mogucim nedacama nego da se radi o neposrednom napadu.

Kosovska kriza je, naravno, teska i tragicna prije svega sama po sebi, jednako kao sto je komplikovano, tesko, ako ne i nemoguce djelotvorno resenje samog kosovskog problema. Ali, mi cemo se ovdje baviti prevashodno njenim reperkusijama na Crnu Goru. One su, takodje, prilicno ozbiljne i njihove moguce posledice prilicno neprijatne.

Radi se najprije o neposrednim opasnostima vezanim za nastavak i rasplamsavanje sukoba na Kosovu. One podrazumijevaju najprije uvlacenje jednog dijela gradjana Crne Gore - pripadnika VJ, mahom mladih vojnika, u oruzane sukobe, sa velikom vjerovatnocom da u nepunih sedam godina Crna Gora ponovo prodje kroz traumu slicnu dubrovackoj s pocetka jugoslovenskih ratova. I jos vise od ovoga, u sklopu moguce vojne intervencije NATO protiv SRJ, a preko postrojenja VJ koja se na njenoj teritoriji nalaze, Crna Gora moze biti meta najjace oruzane sile koju poznaje svjetska istorija. U svemu ovome sadrzan je gotovo nevjerovatan paradoks. Kapitalne opasnosti nadvile su se nad Crnu Goru upravo u vrijeme kad njena drzavna politika insistira na obustavi svakog nasilja i na pregovarackom resenju problema Kosova uz obavezno ucesce predstavnika medjunarodne zajednice, tj. kada se njeni stavovi poklapaju sa stavovima vodecih zemalja svijeta. Stavise, kapitalne opasnosti nadvile su se nad Crnu Goru kad njena ukupna drzavna politika, i to ne samo kad je u pitanju Kosovo, uziva siroku medjunarodnu podrsku, sto se moglo jasno vidjeti neposredno prije odlucujucih izbora od 31. maja. Moguce je, dakle, da uprkos svom konstruktivnom prilazu u resavanju kosovske krize, a samo zbog nemogucnosti da utice na politiku i odluke federalnog predsjednika Slobodana Milosevica, Crna Gora bude sjutra bombardovana od onih koje ona dozivljava kao saveznike i koji nju tretiraju kao saveznika! Istina, crnogorska drzavna politika vjerovatno nece ovakav rasplet cekati skrstenih ruku, ali njene su opcije ogranicene i uz to skopcane sa velikim rizicima, dok se dogadjaji odvijaju velikom brzinom i vremena je sve manje.

Ukoliko se srecnim sticajem okolnosti ili kao posledica od ranije poznate Miloseviceve savitljivosti kad se nadje pritijesnjen i suocen sa odlucnom prijetnjom silom, ova kratkorocno najgora varijanta ipak izbjegne, pozicija Crne Gore ostaje i dalje neizvjesna i njen manevarski prostor prilicno mali. Poznato je, naime, od ranije da u svjetskim diplomatskim centrima kao jedno od najozbiljnijih kompromisnih resenja figurira ideja da se kosovski cvor razrijesi pretvaranjem ove pokrajine u trecu jugoslovensku republiku - federalnu jedinicu. Poznato je, takodje, da predsjednik i vlada Crne Gore prema toj ideji nijesu iskazali nikakvu naklonost. Razlozi su sasvim jasni - drzavno vodjstvo ne zeli da umjesto polovine, Crna Gora postane trecina federacije. Ali, s druge strane, ako srpska i albanska strana budu ipak od strane velikih sila natjerane na kompromis i ako se taj kompromis bude sastojao upravo u pomenutom resenju, kakve mogucnosti stoje na raspolaganju Crnoj Gori protiv modela iza koga su stale sukobljene strane plus SAD, Rusija i vodece zemlje EU? Da, nezadovoljna promjenom strukture i karaktera federalne drzave, proglasi samostalnost uprkos volji svih relevantnih svjetskih sila? Mozda da, kao realniju i prihvatljiviju opciju, zatrazi promjene federalnog ustava kojima bi se zemlja dodatno decentralizovala? Sta god da preduzme Crna Gora, njene odluke nece biti jednostavne i lake. Tako stizemo do jos jednog velikog paradoksa. Upravo nakon jasne izborne pobjede politickih snaga koje su svoju pobjedu dobrim dijelom izborile na programu jacanja suvereniteta i ravnopravnosti Crne Gore u federalnoj drzavi, moze se desiti da, u okviru ukupnog balkanskog i regionalnog paketa, a mimo bilo kakve volje i mogucnosti uticaja same crnogorske drzavne politike, taj drzavni suverenitet i ravnopravnost budu objektivno oslabljeni.

Pobjednicka koalicija “Da zivimo bolje", a pogotovo njena glavna snaga - DPS i njen neosporni lider, predsjednik Republike Djukanovic, nasli su se tako u situaciji da nece moci ili bar ne u prvo vrijeme, da se posvete realizaciji svoga osnovnog programa o “boljem zivotu", vec ce biti prinudjeni da traze odgovore - hitne za eventualnu intervencionisticku krizu, a strateske u okviru dugorocnog resenja kosovskog problema u okviru SRJ - na politiku o kojoj smo govorili na pocetku ovoga teksta, politiku stalnog proizvodjenja kriza od kojih je svaka sledeca teza i opasnija od prethodne. I bez iluzije da, osim kratkotrajnih predaha, moze biti nesto bitno bolje ili drugacije dok god sadasnji federalni predsjednik drzi poluge vlasti u svojim rukama.