Kosovo i crnogorske postizborne nedoumice

Po ocenama unutar pobednicke koalicije, pozitivan imidz koji je Crna Gora stekla proteklih nekoliko meseci u medjunarodnoj zajednici moze biti ugrozen nevoljnim saucesnistvom - uvlacenjem Crne Gore u sukob na Kosovu i kolektivizacijom odgovornosti

Dragoljub Vukovic

Ubjedljivom pobjedom na prijevremenim parlamentarnim izborima crnogorska koaliciona vlast se ucvrstila na domacem, republickom terenu, i istovremeno ojacala svoje pozicije na saveznom. To je bilo dovoljno da se stekne dodatno samopouzdanje pred predstojeca odmjeravanja snaga sa Slobodanom Milosevicem i zvanicnim Beogradom, ali, izgleda, ne da se jasno anticipira, pa Crnu Goru povoljan, ishod tog odmjeravanja snaga, koji bi, istovremeno, predstavljao osnov za onu “posljednju pobjedu" - pobjedu demokratije u Jugoslaviji - koju je nagovijestio crnogorski predsjednik Djukanovic. Umjesto toga, prvi postizborni dani odnijeli su nedoumice u pogledu stvarnih mogucnosti pobjednika da cine ista vise od onoga sto su cinili do sada, a to je da se relativno uspjesno brane, ali i bojazan da bi Milosevic mogao crnogorsku vlast uvuci u klopku kompromisa, cime ne samo da bi ona postala suodgovorna za ono sto se radi ili namjerava da se radi (prije svega na Kosovu), nego bi bilo i potrto sve ono sto je u Crnoj Gori pozitivno ucinjeno u posljednje vrijeme.

Apsolutna nadmoc koalicije “Da zivimo bolje" u crnogorskom parlamentu demonstrirana je vec na prvom koraku. Bez ikakvih problema usvojen je novi zakon o izboru poslanika u Vijece republika, na osnovu kojeg su u gornji dom jugoslovenskog parlamenta upuceni samo poslanici iz redova vladajuce koalicije. Ovaj potez je u skladu sa predizbornim obecanjima i strategijom crnogorskog otpora unitarizaciji Jugoslavije, ali se njime Crna Gora ne pomjera sa pozicije aktivne odbrane. Ne izgleda sada ni da su ovim potezom automatski stvorene pretpostavke za primoravanje Milosevica na kompromis sa crnogorskom vlascu, jer su njegovi koalicioni partneri u Crnoj Gori, Bulatovicevi socijalisti, ovakav ishod predstavili kao jos jedan atak na zajednicku drzavu, napustili crnogorski parlament i najavili nastavak zestoke politicke borbe svim demokratskim sredstvima. Sta se pod tim sve moze podrazumijevati uskoro ce biti bjelodano, ali je izvjesno da bi osporavanje legitimiteta novoizabranoj crnogorskoj delegaciji u Vijecu republika bio pouzdan znak da nikakav kompromis u saveznoj drzavi nije moguc do promjene vlasti u Srbiji.

Ako je bilo sta nagovijestilo mogucnost kompromisa izmedju Podgorice i Beograda, onda je to precutno priznavanje Mila Djukanovica za predsjednika Crne Gore, ali je taj nagovjestaj u Crnoj Gori vise shvacen kao lukav pokusaj uvlacenja Djukanovica u “nevoljno saucesnistvo", dakle njegove kompromitacije kod kuce i u svijetu, nego kao uspostavljanje principijelnog partnerstva sa njim i vlascu koju on personifikuje u manjoj federalnoj jedinici. U tom smislu je i izreceno upozorenje od strane Zarka Rakcevica, lidera SDP CG, koja je clanica vladajuce koalicije “Da zivimo bolje", prilikom rasprave u parlamentu o zastiti crnogorskih regruta na Kosovu.

“Nevoljnim saucesnistvom mozemo ugroziti pozitivan imidz koji je Crna Gora stekla proteklih nekoliko mjeseci u medjunarodnoj zajednici. Uvlacenje Crne Gore u sukob na Kosovu, i zelja da se kolektivizuje odgovornost na Kosovu, moze ugroziti ono sto je postignuto sporazumom DPS-a sa demokratskom opozicijom", kazao je Rakcevic.

Postoji i druga vrsta upozorenja u Crnoj Gori, a ona se mogu svesti na ono sto je u parlamentu izgovorio poslanik opozicionog Liberalnog saveza CG Miroslav Vickovic, sugerisuci da je predsjednik Djukanovic sada “ocigledno razapet izmedju zahtijeva roditelja da sprijeci odlazak njihove djece na Kosovo i mogucnosti remecenja tek izgladjenih odnosa sa Milosevicem i njegovim generalima".

Pitanje je, medjutim, koliko su ti odnosi izgladjeni, narocito kada je Milosevic u pitanju. Ostalo je nepoznato o cemu se, i na koji nacin, raspravljalo na cuvenoj sjednici Vrhovnog savjeta odbrane, kao sto je nepoznanica i to da li jugoslovenski vojni vrh u svemu dijeli misljenje sa predsjednikom SR Jugoslavije kada je u pitanju Crna Gora i njena aktuelna vlast. Na osnovu onoga sto je predsjednik Djukanovic bio voljan da saopsti nakon zajednicke sjednice sa predsjednikom Milosevicem i generalima, moglo bi se zakljuciti jedino da on nije spreman da se otvoreno konfrontira sa vojnim vrhom. To ne mora biti shvaceno samo kao Djukanovicev strah od vojske. Moze ovdje biti rijec i o njegovoj zahvalnosti zbog nemijesanja vojske u razracunavanja na crnogorskoj politickoj sceni, razumijevanju za delikatnu poziciju vojske u sadasnjoj jugoslovenskoj politickoj stvarnosti, ali i o pokusaju da se obezbijedi aktivno saveznistvo vojnog vrha u nastavku borbe sa Milosevicem i Bulatovicem.

Iako u Podgorici nije procurila nijedna relevantna informacija na osnovu koje bi se moglo bilo sta pronicljivije zakljuciti o mogucem slijedu zbivanja, utisak je da u vladajucim krugovima postoji uvjerenje da predsjednik zajednicke drzave mora, prije ili kasnije, uci u kompromisnu varijantu, ali ne onu koju on ponudi, vec neku koja bi mu bila ponudjena iz Crne Gore. U suprotnom, od zajednicke drzave vise ne bi moglo da bude nista, makar dok je u Srbiji Milosevicev rezim. Uostalom, predjsednik Narodne stranke dr Novak Kilibarda je vec sugerisao, doduse u neobaveznoj formi, da se razmislja o organizovanju feferenduma, na kome bi se gradjani Crne Gore izjasnili o tome da li ima smisla da ova republika ostane u federaciji sa Milosevicevom Srbijom. Kilibarda je referendumom preporucio kao odbrambeni mehanizam u kontekstu mogucnosti da Milosevic nastavi sa svojom dosadasnjom politikom na Kosovu, koja, u krajnjoj konsekvenci, uvlaci Srbiju, odnosno SRJ u ratni sukob sa NATO.