VERA JOVANOVIC, OMBUDSMAN FEDERACIJE O ZAKONU O PRESTANKU PRIMENE “RATNOG" ZAKONA O NAPUSTENIM STANOVIMA

Prije nesto vise od dva mjeseca na podrucju Federacije stupio je na snagu Zakon o prestanku primjene zakona o napustenim stanovima kojim je svim gradjanima, koji su tokom rata napustili svoje stanove, a zele da se vrate, omoguceno da povrate stanarsko pravo.

Omer Karabeg

Cim je zakon stupio na snagu, pocele su i komplikacije. Najprije se skoro mjesec dana cekalo da izadje uputstvo o primjeni zakona, bez koga opstinski sluzbenici nisu htjeli da primaju zahtjeve za povrat stanarskog prava. Kada je uputstvo izaslo, pojavile su se druge teskoce: ne moze se dobiti propisani obrazac, trazi se dodatna dokumentacija, gradjani lutaju od saltera do saltera u potrazi za pravom informacijom. To je bio povod da se obratimo Veri Jovanovic, jednom od tri ombudsmana Federacije.

Mnogi gradjani se zale da im opstinska administracija pravi probleme prilikom podnosenja zahtjeva. Da li i Vi imate takva saznanja?

- Naravno da i mi imamo takva saznanja jer mnogi gradjani dolaze kod nas i zale se na neprijatnosti koje imaju prilikom podnosenja zahtjeva. Nije rijedak slucaj da opstinski organi traze od gradjana dokumenta koja uopste nisu predvidjena zakonom. Zatim, gradjanin ne moze da dobije propisani obrazac na kome se podnosi zahtjev, a desava se da sluzbenici salju gradjane da popunjavaju prijavu za povratak, sto nema nikakve veze sa zahtjevom za vracanje stana.

Mislite li da se radi o namjernom otezanju postupka?

- Nasa je procjena da opstinski organi upravo to cine. Umjesto da pomazu gradjanima, idu na to da sto manji broj gradjana dobije mogucnost da podnese zahtjev.

- Ima dosta nesporazuma oko toga da li se priznaju raniji zahtjevi za povrat stanarskog prava koje su ljudi podnosili opstinskim organima, ombudsmanima ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Recimo, Visoki komesarijat za izbjeglice tvrdi da stari zahtjevi ne vaze i da se moraju podnijeti novi, dok Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica kaze da se ne mora podnositi novi zahtjev, ukoliko je on vec podnijet ovoj komisiji.

- Oni koji su podnijeli zahtjev ombudsmanu za Bosnu i Hercegovinu, moraju podnijeti novi, jer ombudsman nije organ koji donosi odluku o vracanju stana. Sto se tice zahtjeva koji su ranije podnijeti nadleznim opstinskim organima, u uputstvu Ministarstva se kaze da ce se o njima voditi racuna. Medjutim, nasa je preporuka gradjanima da oni ipak obnove svoje zahtjeve, a oni imaju pravo na to cak i u onim slucajevima kada su njihove ranije molbe bile negativno rijesene. Ima jos jedan razlog zbog koga savjetujemo da gradjani obnove zahtjev. Naime, ranije su se mnogi ljudi obracali davaocima stana na koriscenje, posebno kad su u pitanju bili vojni stanovi i oni koji su pripadali policiji. Sada o vracanju svih tih stanova odlucuje opstinski ili kantonalni organ, tako da u svakom slucaju treba podnijeti novi zahtjev.

A sta je sa zahtjevima koji su podnijeti Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, koja vec godinu i po dana prima zahtjeve za povrat stanarskog prava?

- U zakonu se kaze da ce se postovati odluke Komisije za imovinske zahtjeve. Dakle, gradjani, koji su vec podnijeli zahtjev Komisiji, u svakom slucaju ne bi morali ponovo taj zahtjev podnositi, s obzirom da odluke Komisije imaju pravnu snagu. Odluka Komisije zamjenjuje odluku organa. Ona je konacna i organ se ne moze suprotstavljati takvoj odluci. Te odluke se ne mogu pobijati. Samo, te odluke je, na zalost malo teze izvrsiti, jer jos uvijek nije rijeseno ko ce izvrsavati odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica.

U zakonu postoji odredba da se predratnom nosiocu stanarskog prava moze dodijeliti i manji stan, ukoliko se u medjuvremenu smanjio broj clanova porodice. Da li to otvara mogucnost za manipulacije?

- Naravno, to otvara velike mogucnosti za manipulacije. Bojimo se da ono, sto je predvidjeno da bude izuzetak, ne postane pravilo. Reci cu vam jedan podatak do kojeg sam sasvim slucajno dosla, a odnosi se na Sarajevo, koji je prilicno porazan. Naime, prema nekoj evidenciji, koja postoji u kantonu Sarajevo, za vrijeme rata preko 14.000 stanova proglaseno je napustenim. Medjutim, prema nasoj evidenciji u pitanju je 18.000 stanova. Dakle 4.000 stanova uopste nije u evidenciji. I drugi jos zanimljiviji podatak. Od onih 14.000 stanova, koji se zvanicno vode kao napusteni, 5.400 stanova dodjeljeno je licima koji su sa podrucja kantona Sarajevo.

Sto ce reci, nisu ni izbjeglice, ni raseljena lica...

- Naravno, a od tih 14.000 stanova samo nesto preko 1.500 dodjeljeno je ljudima koji su dosli sa teritorije danasnje Republike Srpske, dakle koji su prognani, koji su izbjeglice. Dakle, dosli smo do podatka koji nam potvrdjuje nase sumnje da je zakon o napustenim stanovima samo u pocetku ispunjavao svoju svrhu, a poslije je doslo do zloupotreba. Jer, eto, kazem vam, 5.400 stanova je dato ljudima koji su sa podrucja kantona Sarajevo. Imate slucajeve da jedna porodica sada ima po dva, tri stana, sin nece vise da zivi sa majkom, snaha nece da zivi sa svekrvom i tako dalje, tako da su sada svi oni u stanovima izbjeglica.

Sta da radi gradjanin u slucaju kada je odbijen, kada mu nije vraceno stanarsko pravo, ili kada mu je dodjeljen manji stan, a on nije zadovoljan i hoce da se zali. Kome da se zali?

- Duh ovog zakona o prestanku vazenja Zakona o napustenim stanovima ide za tim da svi oni, koji zele da se vrate, imaju pravo da se vrate u svoje stanove, a u iznimnim slucajevima mogu im se ponuditi neki manji stanovi. Pretpostavlja se da se zahtjev za povrat stanarskog prava ne moze odbiti. Medjutim, ukoliko se to ipak desi, u tom slucaju bi se primjenjivale odredbe Zakona o opstem upravnom postupku, znaci da bi se gradjanin mogao zaliti visem kantonalnom ili zupanijskom organu. Kad je u pitanju grad Sarajevo, gdje o zahtjevima za povrat stanarskog prava odlucuje kantonalni organ, gradjanin bi se morao ponovo obratiti istom organu koji bi njegovu zalbu rijesavao u drugom stepenu. To bi bio postupak u slucaju da zahtjev za povrat stanarskog prava bude rijesen negativno. A ukoliko se desi da podnosiocu zahtjeva bude dodjeljen manji stan, kojim on nije zadovoljan, preporucujemo gradjanima da se prvo obrate ombudsmanima, pa cemo ih mi, posto proucimo slucaj, uputiti kako da dalje postupaju. Razmisljamo i o produzenju roka

Da li postoji mogucnost da se produzi rok za podnosenje zahtjeva za povrat stanarskog prava? Rok je stvarno kratak, a jos je i skracen cinjenicom da je Ministarstvo za prostorno uredjenje tek 30. aprila, dakle skoro mjesec dana nakon stupanja na snagu Zakona, izdalo uputstvo o njegovom sprovodjenju.

- Tacno je da su gradjani hendikepirani i da u stvari taj rok nije sest mjeseci, nego pet. Za sada se jos ne govori o produzenju tog roka, ali mogu reci da u Uredu visokog predstavnika postoje odredjena razmisljanja, koja su prenijeta nadleznim organima Federacije. Naime, razmislja se o tome da Ured trazi produzenje roka, ukoliko opstinski i kantonalni organi za stambene poslove budu vrsili opstrukcije. Za sada su to samo razmisljanja, ali to je na neki nacin i upozorenje opstinskim i kantonalnim vlastima da promijene svoj odnos prema gradjanima koji podnose zahtjeve za povrat stanarskog prava.

Do sada smo govorili o povratu stanarskog prava. Kome treba da se obrate gradjani, kad je u pitanju vlasnistvo, kada se radi o vracanju stanova i kuca u vlasnistvu?

- Sve zavisi od toga da li je ta nekretnina proglasena napustenom ili ne. Ukoliko je proglasena napustenom, onda gradjani treba da se obrate opstinskom organu, jer su opstinski organi te nekretnine proglasavali napustenim. Ukoliko se radi o privatnim stanovima ili kucama koji nisu proglaseni napustenim, a u njih su se uselila druga lica, onda vlasnik treba da podnese tuzbu sudu i trazi iseljenje lica koja bespravno koriste njegovu nekretninu. Imali smo slucajeve, to je bila praksa nakon reintegracije Sarajeva, da opstinski organi apsolutno nijednom novom stanaru, koji se uselio u tudju kucu ili stan, nisu izdavali bilo kakvo rjesenje. Naime, po sarajevskom sporazumu postojao je rok od sest mjeseci u kome se nijedna nekretnina nije smjela proglasiti napustenom.To je bio neki rok koji je bio ostavljen Srbima, koji su otisli nakon reintegracije Sarajeva, da se, ukoliko zele, vrate u svoje kuce. Medjutim, te kuce su se zauzimale i dodjeljivale drugima, a sve se to radilo bez odgovarajucih rjesenja i odluka.

Znaci, kada privatni stan ili kuca nisu proglaseni napustenim, gradjanin treba da trazi povrat svojih nekretnina preko suda?

- Da. Imali smo nekoliko slucajeva u Vogosci da su vlasnici putem suda uspjeli da povrate svoje nekretnine, koje su im bile zaposjednute nakon reintegracije. Medjutim, izvrsenje tih sudskih odluka veliki je problem, ne samo u Sarajevu, nego i u drugim mjestima.

Da li postoji neki rok za podnosenje zahtjeva, kada je u pitanju povrat stanova i kuca u vlasnistvu koji su proglaseni napustenim?

- Pravo vlasnika se ne ogranicava i tu ne postoji nikakav rok za podnosenje zahtjeva za povrat nekretnine. Vlasnik moze u bilo koje doba traziti povrat svoje nekretnine. Medjutim, sto se tice rokova u kojima su opstinski organi duzni da rijesavaju te stvari, oni su u ovom novom zakonu nesto nepovoljniji nego sto su bili ranije. Po zakonu koji je vazio tokom rata, opstinski organ je bio duzan da u roku od sedam dana donese odluku o povratu nekretnine vlasniku koji se vrati, a u roku od petnaest dana taj organ je bio duzan da oslobodi nekretninu. Medjutim, imali smo raskorak izmedju onoga sto je bilo zapisano u Zakonu i onoga sto se desavalo u praksi, jer se ti rokovi nisu postovali. Sada, u ovom novom Zakonu, rokovi za vracanje su nesto duzi i stambenim organima je data mogucnost da u roku od tri mjeseca, sest mjeseci, ili najduze do godinu dana, ako se radi o raseljenom licu, tu kucu ili stan isprazne.

Vec vise od godinu i po dana medjunarodna Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica prima zahtjeve za povrat imovine i izdaje ljudima sertifikate kojima im potvrdjuje vlasnistvo. Komisija tvrdi da ti sertifikati imaju snagu pravnog dokumenta. Medjutim, opstinske vlasti u Federaciji, a posebno u Republici Srpskoj, cesto nisu spremne da priznaju vaznost tih sertifikata. Kakvo je vase pravno tumacenje?

- Komisija je u pravu, jer u Dejtonskom sporazumu, na osnovu kojeg je i formirana ova Komisija, pise da su njene odluke konacne. Medjutim, kao sto sam vam vec rekla kada smo govorili o stanarskim pravima, jos uvijek nije rijesen nacin izvrsenja tih odluka, odnosno nije utvrdjeno ko je duzan da sprovodi odluke Komisije. Tako da imamo na hiljade odluka, odnosno tih sertifikata koji imaju pravnu snagu, ali niko nece da ih provede, upravo zato sto to nije nigdje predvidjeno, niti regulisano. Da li ce se to rijesiti zakonom na nivou drzave Bosne i Hercegovine, sto bi bilo jako dobro, ili na neki drugi nacin, ne znam, ali jos uvijek gradjani imaju probleme kako da realizuju svoja prava koja im potvrdi Komisija.

Pomenuli ste da bi jednim zakonom na nivou cijele Bosne i Hercegovine trebalo utvrditi ko je nadlezan za sprovodjenje odluka Komisije?

- Naravno, jer kod nas sve sto se ne rijesi zakonom, sve sto ostane u sferi ustavnih principa, nailazi na probleme u realizaciji. Ja se licno time nisam mnogo bavila, ali to mi izgleda logicno i cini mi se da je to jedini nacin da se organi u oba entiteta obavezu da postuju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, jer ta Komisija je osnovana po Dejtonskom sporazumu, na nivou drzave Bosne i Hercegovine i njen autoritet se mora postovati.