Crnogorsko izborno iznenadjenje

Mogli bismo kazati da je oko 60 posto crnogorskog birackog tijela jasno i s punom svijescu glasalo protiv politike Slobodana Milosevica. Proslonedeljni izbori svjedoce o relativno brzom rastu antimilosevicevske orijentacije - citavih deset posto u poslednjih pola godine, dok bi do prije samo godinu i po dana u Crnoj Gori bilo nezamislivo da takva orijentacija uopste dobije vecinsku podrsku

Srdjan Darmanovic

Na vanrednim parlamentarnim izborima, u proslu nedelju 31. maja, crnogorski biraci su svojom odlukom iznenadili sve - specijalizovane agencije za ispitivanje javnog mnjenja, politicke analiticare, diplomate iz raznih zemalja, domace i strane novinare, kao i same aktere izbornog nadmetanja. Umjesto ocekivane relativno tijesne pobjede izbornog saveza "Da zivimo bolje", ova koalicija je osvojila skoro 50 odsto glasova i ubjedljivu vecinu poslanickih mandata u buducem crnogorskom parlamentu; umjesto neizvjesnih pregovora oko sastava buduce republicke vlade, pobjednicka koalicija ce moci sama da sastavi prilicno stabilnu vladu; umjesto strepnji od postizbornih sukoba i eventualnog nasilja, ubjedljivi izborni rezultat donio je Crnoj Gori trenutnu politicku stabilnost i to iste noci kad je pobjednik bio poznat.

Izbori su pokazali nekoliko vaznih trendova medju stanovnistvom Crne Gore i na njenoj politickoj sceni. U osnovi, crnogorsko drustvo ostalo je, kao i nakon predsjednickih izbora, prilicno duboko i ostro podijeljeno oko kapitalnih drzavnih i drustvenih pitanja i vrijednosti, s tim sto se ta podjela ovoga puta nije iskazala u ravnoteznom omjeru fifti-fifti kao prije nesto vise od pola godine, vec otprilike u odnosu 60:40 za stranu koju simbolizuju pobjednici izbora. Ako bi ovu podjelu pojednostavili i sveli samo na politicku, ali u ovom slucaju dovoljno simbolicnu ravan, mogli bismo kazati da je oko 60 odsto crnogorskog birackog tijela jasno i sa punom svijescu glasalo protiv politike Slobodana Milosevica. Proslonedeljni izbori svjedoce o relativno brzom rastu antimilosevicevske orijentacije - citavih deset posto u poslednjih pola godine, dok bi do prije samo godinu i po dana u Crnoj Gori bilo nezamislivo da takva orijentacija uopste dobije vecinsku podrsku.

Osim jasne antimilosevicevske orijentacije, iskazane kroz izborni poraz njegovih saveznika, crnogorski biraci odbacili su i politiku odlucivanja o Crnoj Gori mimo volje vecine njenih gradjana, nametanjem i nelegalnim akcijama federalnog vrha u Beogradu. Ima dosta osnova za tvrdnju da je do apsolutne vecine pobjednicka koalicija stigla u poslednjih desetak dana kampanje, upravo nakon iznenadnog postavljenja Momira Bulatovica za saveznog premijera. O tome dobro svjedoci cinjenica da poslednja istrazivanja javnog mnjenja, napravljena prije ove akcije ili kad je ona tek zapocela, nijesu ukazivala na mogucnost da iko osvoji apsolutnu vecinu. Nakon dogadjaja u Saveznoj skupstini izborna kampanja dobila je nevidjeno ubrzanje i silinu, Djukanoviceva koalicija je nasla efektne nacine da poentira na ovom slucaju, a njene pristalice odgovorile su masovnijim predizbornim mitinzima nego sto su ikada vidjeni na nekim crnogorskim izborima. Umejsto da funkcija saveznog premijera stvori u ocima birackog tijela izgled vlasti i moci, Bulatovicev odlazak u Beograd shvacen je kao bjekstvo vec projektovanog gubitnika. Moze se opravdano pretpostaviti da je ovaj potez upropastio Bulatovica i njegovu partiju, jer su crnogorski biraci - sto u istoriji nije uvijek bio obicaj - radije podrzali vlast koja izvire iz domace izborne volje, nego Crnogorca(e) na Dvoru. U ovome je moguce vidjeti da se ne mijenja samo odnos crnogorskog birackog tijela prema Milosevicu, vec i prema sadasnjoj federaciji (SRJ). Na ranijim parlamentarnim izborima biraci u Crnoj Gori su velikom vecinom glasali za Jugoslaviju, gotovo ne pitajuci kakva je. Na prethodnim predsjednickim i na ovim parlamentarnim izborima oni su bili mnogo izbirljiviji. Ubjedljivu prevagu dali su opciji koja svaki federalni savez uslovljava striktnom ravnopravnoscu Crne Gore i demokratskim karakterom savezne drzave.

Proslonedeljni parlamentarni izbori donijeli su Crnoj Gori fakticki dvopartijski ili preciznije receno dvopolni politicki sistem. Osim pobjednicke koalicije i Bulatoviceve SNP, sve druge partije su fakticki prebrisane sa politicke scene. To se, iako je zadrzao status parlamentarne stranke, slobodno moze reci i za Liberalni savez. Njegovih sest posto osvojenih glasova znace zapravo slom ove stranke, jer se gubitak polovine birackog tijela jedino tako moze tretirati. U politici nema sentimentalnosti i biraci su ovoga puta veoma surovo kaznili Perovica i njegove liberale. Oni jednostavno nijesu mogli razumjeti politiku ekvidistance izmedju dviju glavnih opcija ili cak cesce napade na Djukanovica, u situaciji kad bjesni njegov sukob sa Milosevicem i kad se Crna Gora susrece sa mnogim opasnostima. Vjerovatno nista tako dobro ne odslikava potpunu promasenost izborne kampanje i politicke ponude liberala kao cesto ponavljana tvrdnja kako su Djukanovic i Bulatovic jedno te isto i kako se posle izbora moze ocekivati koalicija njihovih dviju partija!? Samo najtvrdje biracko jezgro LS moglo je da prihvati takvo ignorisanje politicke realnosti. Moglo bi se reci: kao sto se Milosevic preracunao da ce Bulatovicevo postavljenje za saveznog premijera proizvesti utisak na birace, slicno se desilo i Perovicu sa racunicom da ce politikom ekvidistance posle izbora postati gospodar formiranja republicke vlade.

Dvopolni politicki sistem nastao iz ovih izbora krije, medjutim, u sebi jos neke vazne nepoznanice. Prije svih to je pitanje: da li ce se SNP - koja je uprkos izbornom porazu osvojila velikih 36,3 odsto - odrzati kao znacajna politicka snaga ili ce doci do njenog slabljenja, pa mozda i fragmentacije. Njenu okosnicu cine bivsi partijski apartcici i drzavni birokrati nenavikli na ulogu opozicije, a osim toga na ovim prostorima vazi nepisano pravilo da se tesko vraca onaj koga biracko tijelo jednom prepozna kao gubitnika. Istina, SNP je partija vlasti na saveznom nivou, ali nepriznata u toj ulozi od maticne republike i zavisna od Miloseviceve volje i promjenljive cudi.

Iako su proslonedeljni parlamentarni izbori donijeli veliki trijumf koalicije ciju je glavnu snagu cinila DPS, pravni pobjednik ovih izbora je predsjednik Crne Gore Milo Djukanovic. Vec su predsjednicki izbori najavili da ce, od nekadasnjeg republickog premijera i covjeka broj dva u vladajucoj nomenklaturi, on vjerovatno postati dominantna figura crnogorske politicke scene, ali su tek ovi, parlamentarni izbori napravili od njega harizmaticnu figuru. Neumorna spoljnopoliticka turneja tokom koje se sreo sa gotovo svim vaznim svjetskim drzavnicima, kao i energija kojom je predvodio izbornu kampanju koalicije, doprinosili su da je u ocima svojih pristalica on rastao bukvalno nakon svakog nastupa. Ljudi su dolazili na predizborne mitinge koalicije prevashodno da cuju sta ce on reci, a njegovo ime postalo je simbol politicke opcije koja je za ovu priliku sebe nazvala "Da zivimo bolje". Iako niciji doprinos ne treba potcjenjivati, svima je jasno da bez direktnog Djukanovicevog ucesca, pobjednicka koalicija ne bi imala svoga pravoga lidera, tako neophodnog u svakoj izbornoj borbi, a i u politici uopste. Djukanovic je zato iz ovih izbora izasao sa znatno ojacanim legitimitetom i jos vecim autoritetom koji daleko prevazilazi njegovu relativno nejaku predsjednicku funkciju. U politici to moze biti i jako dobro i prilicno opasno. Mada Djukanovic danas lici na bilo kog modernog zapadnog politicara, iskusenja koja donosi apsolutna vlast vrebace ga gotovo na svakom koraku.

Ovo su za Crnu Goru svakako bili tzv. kriticni izbori. Odlucivalo se mnogo vise od pitanja ko ce za naredni period upravljati drzavom. I na takvim, kriticnim izborima, biracko tijelo je posle dugih osam godina prelomilo na stranu koju je razumjelo kao sansu za pocetak sopstvene emancipacije. To se na nasim prostorima nikada nije desavalo tako cesto. Zato ce, i pored razumljive euforije koja vlada u pobjednickom taboru, postizborni period biti nista manje komplikovan i tezak od onoga koji mu je prethodio.