VESNA TERSELIC, KANDIDAT ZA NOBELOVU NAGRADU ZA MIR, O POVRATKU IZBEGLICA, RATU I MIRU

Vrsiti pritisak samo na vlasti nije dovoljno za povratak izbeglica. Vazno je ne ocekivati sve od nekog "drugog"

"Po prvi put se osjecam zasticenom": Vesna Terselic

Izabela Kisic

Oko sto aktivista Antiratne kampanje Hrvatske i drugih nevladinih organizacija za ljudska prava pokusava da na terenu gde se vracaju izbeglice i prognanici uspostavi komunikaciju medju razlicitim nacionalnim zajednicama. S druge strane, pokusavaju izvrsiti pritisak na lokalne i centralne vlasti u Hrvatskoj da postuju zakon i pravo svih na povratak.

- Nasi aktivisti su u Lici razgovarali sa oko tisucu ljudi koji su se vratili, a poceo je i pojedinacni povratak prognanih Hrvata u Untaes podrucja. Sada se bavimo uklanjanjem prepreka u komunikaciji jer se razlicite grupe ljudi medjusobno ne primjecuju. Posebno je teska situacija u Krajini unatoc tome sto je u aprilu potpisan ugovor izmedju hrvatske vlade i Untaes koji regulira povratak i Srba i Hrvata. S druge strane, izbjeglice iz Bosne i Posavine, gdje je sada tesko zamisliti povratak, zive u kucama Srba (u Hrvatskoj). Osjecaju se ugrozenima i boje se da ce se jos jednom morati seliti, kaze Vesna Terselic, koordinator mreze Antiratne kampanje Hrvatske i kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, za "Nasu Borbu".

- Prijetnja koju bosanske izbeglice osjecaju je realna i ja je razumem. Svi ti problemi izbeglica su povezani i vrlo tesko resivi. Hrvatske vlasti ocividno diskriminiraju povratnike, ne pruzaju im ni socijalnu pomoc, imaju problema sa mirovinama, humanitarnom i zdravstvenom zastitom. Ljudi se vracaju u sela koja su uveliko ostecena. Mnogo ljudi vise nema kuce. U sadasnjoj situaciji za povratak je potrebna velika hrabrost i odlucnost. Vazno je da ljudi prije nego sto se odluce na povratak vide svoje mjesto i sta je od kuce ostalo, i da onda odluce.

Kako da dodju do svog mesta?

- Na zalost, to je tesko, jer imaju sansu samo za jedan pokusaj. Mislim da nijednoj strani u ratu, ni u Hrvatskoj ni u Bosni, nije u interesu da se povratak podrzava. To znaci da je cekati na uspostavljanje svih uvjeta naprosto uzaludan posao i mislim da ce ljudi uskoro morati odlucivati da li se zele vratiti ili ostati. Kao sto imaju pravo na povratak, imaju i na ostanak. Oni koji odluce ostati tamo gdje su sada, imaju pravo na opstanak.

Ako imate situaciju u kojoj se neko zeli vratiti u svoju kucu a u njoj vec neko drugi zivi i kome je dom takodje porusen, kako je resiti?

- Vlasnici imaju pravo na svoju imovinu. Moramo se drzati jednog standarda. Medjutim, problemi uopste nisu jednostavni i situacija koje se ja pribojavam je slika velikih podrucja sa nizom praznih kuca. Srbi su, naprimer, otisli iz sela Nijemci, a Hrvati se nisu vratili. Znam ljude iz tog sela, koji su meni govorili i to u toku rata, da nista vise ne zele od toga da se vrate. A sada kada je selo ispraznjeno ne zele ziveti u jednom sablasnom selu. Zele prodati te kuce, a kome da ih prodaju!? Ako je takva situacija u selu Nijemci, gdje je zemlja plodna, onda se pitam sto ce biti u Krajini. To su kuce koje propadaju, zemlja koju niko ne obradjuje.

Imate li ikavu saradnju s lokalnom policijom?

- Ima dobrih primera, ali samo u Pakracu. Ne znam koliko ce policija na lokalnoj razini raditi ono sto joj ministarstvo kaze. Samo vrsiti pritisak na vlasti nikako nije dovoljno. Vecina u Hrvatskoj nije odusevljena povratkom Srba i to je rezultat i rata i medijske kampanje. Cinjenica je da 40 odsto stanovnistva Hrvatske zivi u naseljima sa manje od po dve tisuce stanovnika, i oni gledaju ono sto im servira HDZ.

Verujete li u masovniji povratak izbeglica?

- Pojedinacni povratak je jedina prakticna mogucnost koju sada vidim. Povratak iziskuje izuzetnu hrabrost. Ne vjerujem da ce se mnogo ljudi na to odlucivati. Svetska iskustva su da se ne vraca vise od 20 procenata izbeglica.

Vracaju se uglavnom stariji, dok su se mladji nekako vec snasli. Oni koji ne zele pocinjati sve iz pocetka i ziveti u novoj drzavi ili gradu, takodje se vracaju. U sela i manje gradove je teze vratiti se jer tu svi "sve znaju". Medjutim, bilo bi sjajno znati ko je sta tocno radio. Postoje sumnje, pretpostavke ukoliko se ne zna dovoljno, stvaraju se iskrivljene slike.

Cesto cuje teza da je sadasnji mir u Hrvatskoj i Bosni mnogo tezi nego sto je bio rat. - Ovo posleratno razdoblje je bremenito nasiljem. U ratu su ljudi nastojali prezivjeti, a mir je kompliciran i zahteva veoma slozene odluke. Neki se bolje, a neki losije snalaze. Ljudi se razboljevaju. Ima vise karcinoma i drugih smrtonosnih bolesti nego prije. Moji prijatelji koji su puno radili na zastiti ljudskih prava gube enrgiju.

Druga teza koja je takodje "popularna" je da rat uopste nije zavrsen.

- Ljudi na ovim prostorima imaju malo sposobnosti da se uce iz proslih ratova i to me brine. Nismo naucili lekcije iz Drugog svjetskog rata i nije jos sasvim jasno sta cemo nauciti nakon ovog rata. Srpsko hrvatski sukob nije institucionalno rijesen. Ostavljeno je mnogo repova koji mogu voditi ko zna cemu.

Ja se pitam sta ce sada vlasti na razlicitim stranama drzavnih granica uciniti, jer se izbjeglice mogu drzati u dugoj napetosti. U Njemackoj su i nakon Drugog svijetskog rata, do 1965, postojali izbjeglicki centri i ljudi su neprekidno ponavljali da ce se vratiti. Oni se naravno nisu vratili.

Pitam se koje godine ce doci do povlacenja crte ovde. Ja bih voljela ohrabriti ljude da razmisle sto doista zele. Da li se doista zele vratiti ili reskirati povratak. Cinjenica je da u mirovnim procesima u svijetu, koliko ih je sad uopste prezivelo, kljucne uloge igraju ljudi koji su spremni riskirati.

Ono cime se ja bavim u Antiratnoj kampanji je ohrabrivanje ljudi da stanu na svoje noge i da prave svoje korake. Vazno je da ljudi sami naprave te korake za sebe.

Ne kazem da ljudi mogu sve korake napraviti, ali je vazno da ne ocekuju sve od nekog "drugog", jer tog nepoznatog nema.

Da li se odnos vlasti prema Vama promenio od pocetka rata u Hrvatskoj?

- Donekle je taj odnos promenila nominacija za Nobelovu nagradu. Po prvi put se osjecam zasticenom, jer se vlastima ne isplati dirati osobu nominovanu za Nobelovu nagradu. To se moze i promjeniti. Ako ne dobijemo nagradu to ce se zaboraviti. Nikad nije bila tako velika frka raditi u Zagrebu, ali je jako opasno raditi to na terenu. Posebno na terenima kao sto je Lika, tako da je rad nasih aktivista tamo svaki dan rizik.

Telefonske pretnje su deo svakidasnjice. Nakon nominacije, gradjani i gradjanke Hrvatske, su zvali moje roditelje da im priopce neke "znacajne cinjenice" kako je strasno za Hrvatsku da jedna Slovenka bude nominovana za Nobelovu nagradu i kako su moje aktivnosti izdajnicke i cetnicke.