Izet Sarajlic, pesnik iz Sarajeva

"Mislim da su tuzni ljudi, mozda, neka nada za covjecanstvo. Ljudi koji znaju, sjecajuci se onoga sto su dozivjeli, cak i da zaplacu. Ne znam sta sam htio da kazem, ali imao sam potrebu, kao uostalom svi mi uzajamno na prostoru bivse Jugoslavije, da se zahvalim onom malom ostatku ljudi prve klase koji su znali - sta je sta"

"Zasto cuti Beograd": Izet Sarajlic

Poznati sarajevski pesnik, nakon ratnih godina provedenih u svom gradu, ponovo je, kako rece ovih dana, "na poceku" sto se tice stvaranja. Rat ga je prekinuo u trenutku kada je, kao zreo pisac, mogao dati mnogo kulturi ovih prostora. Ovih dana, dobro fizicki i duhovno ocuvan, Sarajlic je, kao i toliko puta ranije, rado pristao da govori za nase novine, o kojima je dosta obavesten i koje su mu, povremeno, u toku rata dolazile do ruku.

"Samo da mi je pobjeci negdje, lakse mi je u ovoj prici nego u legendi", rekao je posto je pre razgovora tako najavljen na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Sarajeva "Krug 99". "Inace sam poslednjih desetak godina prije rata mislio o tome kako da mi se izvuci, eskivirati, pobjeci iz istorije, ali nas je izgleda zadesio njen najgori dio. Slusam maloprije beogradske generale koji su nas posjetili i zalim sto me general Veljko Miladinovic nije oslobodio i 6. aprila 1992. godine. Cini mi se da bi mi to mnogo, mnogo radosnije bilo nego sto me pokusavaju osloboditi preko kojekakvih Dejtona i sta ja znam preko cega"

Svojim pesnickim senzibilitetom, Sarajlic ovako objasnjava bosansku tragediju na kraju XX veka.

"U Spaniji je obavljena generalna proba katolickog - zapadnog fasizma i ona je uspjela. U Sarajevu je, za razliku od Madrida 1936, po meni trebalo da se obavi generalna proba istocnog - pravoslavnog fasizma. Dosta je uspjela. U smislu razaranja ljudskog u covjeku, o cemu je sjajno govorio ovih dana u Sarajevu Rade Konstantinovic. Slusao sam ga prvi put poslije pet godina, jer mi sve dozivljavamo prvi put poslije tih godina. Prvi put vidimo more, prvi put se vozimo u avionu, prvi put se vozimo u vozu. Recimo ja kao zeljeznicarsko dijete vise od svega sam patio sto cak ne cujem pisak lokomotive, a pet godina cujem samo topove. Neprekidno. Kazu tri miliona granata... Licno, dosta sam izgubio, cini mi se sve. Imao sam dvije sestre i dva brata i ostao - sam. Da ti kazem, kod jedne sestre, starije, obicavao sam ici svakog dana u podne. Svratim, vidim je, progovorim koju rijec, cesto i ne sjednem. A u sest poslije podne nazovem je telefonom. I sad kad dodje to vrijeme, pridjem telefonu i shvatim da sam dzaba ustao. Tako malo ostojim pored te proklete sprave i ne znam sta bih dalje. Onda zacutim i ako nema kakve utakmice znam da necu zaspati te noci".

Cesto ste govorili da su na sceni ljudi s malo kvaliteta?

"Nasa tragedija je, cini mi se, u odsustvu ljudi prve klase. Mislim da definitivno moramo da se pomirimo s cinjenicom da zivimo u svijetu drugorazrednih ljudi. Nikada se u devetnaestom vijeku ne bi dogodilo da jedan dirigent napusti dirigentsku palicu i preuzme vojnu palicu u glavnom stabu NATO. Dojucerasnji engleski premijer Dzon Mejdzor ne bi mogao Cercilu ni kaput da pridrzi, u nekom pabu. Kakvi su vani, takvi su i ovde. Neki dan smo se mi ovdje u Sarajevu za nesto borili bezuspjesno kao sto i sve radimo i ovo sto se culo na "Krugu 99", te ideje i takva drzava su cista iluzija. Dobro - neko rece - takva drzava postoji eventualno na nebu, ali se valja boriti. Za ideju neke drzave drukcije od ove, kojom, na globalnom svjetskom prostoru, upravljaju mangupi, drugorazredni ljudi".

I o proslom vremenu, uz koji danas po pravilu idu negativne ideoloske konotacije Sarajlic, govori na svoj osobit, pesnicki nacin.

"Probali smo da nesto ucinimo za Adrijana Sofrija, pa sam se sjetio, opanjkavamo to vrijeme (ja ga ne opanjkavam jer je to jedino moje vrijeme), jer sam ja obrnuti futurista, ja nemam buducnost, ali imam buducnost uspomena. Ja zivim od njih. Sjetio sam se kada su 1948. ili 1949. godine potpis za oslobodjenje Nazima Hikmeta, koji je vec sedamnaestu godinu robijao, stavili Sartr, Erenburg, Ivaskijevic, Neruda, Artur Miler... I on je oslobodjen, dakle, institucija javnog mnjenja je postojala u to doba. Jer su postojali prvorazredni ljudi i u umetnosti i u politici i u drzavama. Drzavne poslove vodili su ljudi od kalibra, od povjerenja".

"Nasa tragedija je mozda odustvo jednog Pertinija, Palmea, Tita, Nehrua, Vili Branta... Mi smo dozivjeli ovo sto smo dozivjeli cini mi se, pored svega, zahvaljujuci odsustvu takvih velikih ljudi. Ja ne znam sta mi je draze bilo ovih dana u Sarajevu prilikom posjete ljudi iz Beograda i nemojte nam zamjeriti, nama koji smo presli sezdesetu, sto cemo se vise sjecati. Jer sjecati se i zivjeti u mojim godina to je jedno te isto. Ne znam, dakle, sta mi je bilo draze, cuti krasnu rijec, prvi put poslije pet godina imao sam tu srecu licno cuti iz Radetovih usta (Konstantinovic - p.D. B.) sto je govorio u Beogradu 1992. godine, ili poslije, kada su se Husein Tahmiscic i on sreli nakon pet godina, vidio sam dva draga starca iz moje generacije kako placu pa mi je nesto i to drago. Mislim da je cas, sto bi rekao Brodski (prvi svjetski pjesnik koji je poklonio paznju Sarajevu, napisavsi pjesmu 1992. u slavu toga grada u kome verovatno nikada nije ni boravio), da i ja budem tuzan. On je u jednoj pjesmi novijeg datuma uoci smrti rekao: 'Cas je da budem tuzan'. Mislim da su tuzni ljudi, mozda, neka nada za covjecanstvo. Ljudi koji znaju sjecajuci se onoga sto su dozivjeli cak i da zaplacu. Ne znam sta sam htio da kazem, ali imao sam potrebu, kao uostalom svi mi uzajamno na prostoru bivse Jugoslavije, da se zahvalim onom malom ostatku ljudi prve klase koji su znali - sta je sta".

Sarajlic, ocito s teretom, izgovara rec Beograd. Pitao bi, kaze, za mnoge, ceo grad, potom uzdahne i zamukne. I sve prekrije necim samo naizgled neodredjenim - "Neka ga neko vrijeme. Ni Beograd se dugo nije interesovao za mene".

D. B.