Pomeranje tezista kosovskih pregovora

Razgovori koje su sa predstavnicima OVK do sada vodjeni, ne znace njihovu “legalizaciju" kako se ucestalo, iz raznih izvora. Cilj je, prije svega obezbjedjivanje saglasnosti za prekid vatre, a tek zatim i pokusaj preciznijeg i odredjenja i moguceg pozicioniranja jos uvijek neidentificiranih vodja ili komandanata OVK prema medjunarodno priznatim i u vodjama kosovskog albanskog pregovarackog tima

Pise: Novak Pribicevic

Dramaticna informacija o susretu glavnog americkog pregovaraca i posrednika u pokusajima za razrijesavanje krize na Kosovu sa oruzanim predstavnicima Oslobodilacke vojske Kosova, do kojega je, kako je kasnije izjavio sam Ricard Holbruk doslo gotovo slucajno, pri obilasku naselja Junk, izazvala je brojne kriticke reakcije u evropskim sredstvima informisanja. Nesto umjernije usledile su u zvanicnim krugovima, a kod nas je odmah uzvraceno tezama o potvrdi zavere SAD u teznji reagovanja sadrzala mogucnost neopreznog postupanja samog Holbruka, kasnija informacija o pripremljenom susretu specijalnog izaslanika SAD za Balkan Roberta Gelbarda za jos uvijek neidentificiranim, ali po svemu sudeci ovlastenim predstavnicima ove oruzane formacije, pokazala je da je vrag uzeo salu i da je vodeca svjetska sila svjesno usla u istrazivacke razgovore sa predstavnicima OVK cija su komandna hijerarhija, struktura i politicke opredijeljenost i dalje nepoznanica za glavne medjunarodne predstavnike, ali po svemu sudeci i za vecinu politickih lidera kosovskih Albanaca.

Pazljivijem politickom posmatracu ovakav razvoj dogadjaja nije bio iznenadjujuci. Ubrzani porast obostrane primjene nasilja zaista je doveo kosovsku dramu do ruba izbijanja masovnog krvoprolica sa svim, na nasem terenu i suvise poznatim, pratecim posljedicama stradanja civila, masovnim talasima izbjeglica i prijetnjom izbijanja istinske katastrofe. U samo nekoliko mjeseci, od Drenickog masakra naovamo, oruzane formacije kosovskih Albanaca su od neoliko stotina pripadnika eksplodirale do pretpostavljenim nekoliko desetina hiljada. Sudeci po ozbiljnim procijenama vojnih eksperata NATO, ali i nezavisnih posmatraca, oni danas kontrolisu 30 do 40 odsto teritorije Kosova. Medjutim, sto je jos znacajnije, a rijetko se komentarise, oni su ocigledno u stanju da ugroze komunikacije, vojne i policijske objekte i privredna postrojenja skoro na cijeloj teritoriji Kosova.

Po podrsci koju OVK nesumnjivo uziva kod velikgo dijela albanskih gradjana Kosova, sasvim je osnovana tvrdnja da je ta skupina naoruzanih boraca stekla atribute “oslobodilacke vojske" koja prirodno zeli da ima svoj glas i prilikom nekog buduceg odlucivanja o ishodu nacionalne borbe za koju su se opredijelili. Takvo opredeljenje, medjutim, mora se prije svega pripisati dugogodisnjoj politici terora i represije, koju su vlasti u Beogradu i njihovi sluzbenici na Kosovu sprovodili protiv nacionalnog bica i prirodnih aspiracija kosovskih Albanaca, sa svim osobinama zloglasne politike aparthejda.

Sigurno je u pojedinim oruzanim akcijama pripadnika OVK bilo i akata terorizma, koji su temeljito odudarali od politike nenasilnog otpora, na kojoj su cijelu deceniju istrajavali svi politicki lideri kosovskih Albanaca. Ali, ako terorizam razumijemo - kako se to, uostalom, jedino i moze - kao neogranicenu primjenu nasilja koja ne stedi ni civilno stanovnistvo, a narocito zene i djecu, onda se isto tako pouzdano moze reci da smo na Kosovu svjedocili jednoj produzenoj i nicim ogranicenoj a jos manje kasnjenoj politici terora i od strane rezima.

Uprkos pompeznoj najavi moskovske deklaracije Jeljcina i Milosevica, u kojoj se na prvo mjesto stavlja neophodnost iznalazenja politickog rijesenja i neodloznog nastavka pregovora, uslijedila je potpuna blokada svakog dijaloga. U uslovima rastuceg nasilja, nastavljanje razgovora dveju delegacija postajao je sve manje izgledan. Stoga je i teziste zahtjeva svih relevantnih medjunarodnih institucija i tijela pocelo da se pomjera, od ranijeg insistiranja na hitnom uspostavljanju i zatim nastavljanju dijaloga, prema danas prevladjujucem zahtijevu za hitnom obustavom vatre, koja mora prethoditi obnovi dijaloga izmedju Beograda i kosovskih Albanaca. A o prekidu oruzanih sukoba, sasvim ocigledno, nije moguce voditi relevantne razgovore sa Rugovom i njegovim neposrednim saradnicima. Stoga, neizbjezno, na scenu stupaju i predstavnici OVK.

Eksploratorni razgovori koje su sa predstavnicima OVK do sada vodjeni, ne znace njihovu “legalizaciju" kako se ucestalo, iz raznih izvora. Cilj je, prije svega obezbjedjivanje saglasnosti za prekid vatre, a tek zatim i pokusaj preciznijeg i odredjenja i moguceg pozicioniranja jos uvijek neidentificiranih vodja ili komandanata OVK prema medjunarodno priznatim i u vodjama kosovskog albanskog pregovarackog tima. O ukljucivanju predstavnika OVK u eventualni nastavak pregovora sa srpskom stranom mogu konacno odluciti samo kosovski Albanci. Po svemu sudeci, uprkos do sada izrazavanim razlikama vodecih politickih faktora, oni nece imati vecih teskoca u izgradjivanju takove zajednicke platforme, koja ce moci da posluzi kao zajednicka osnova za nastavak pregovora.

Veci je problem na srpskoj strani koja nema vidljivog koncepta, strategije pa ni platforme za rijesenje kosovskog cvora. Nakon, danas vec prakticno zaboravljenog referenduma, sa izmanipulisanom porukom da ce Srbija sama i bez stranog mijesanja rijesavati problem Kosova, vodeci krugovi Srbije i Jugoslavije su jedini od svih involviranih faktora potpuno iskljuceni iz bilo kojeg dijaloga, koji je i dalje posredno u toku. I upravo zato sto, na zalost, nema nagovjestaja da se u ovdasnjoj vlasti uocava neophodnost izgradjivanja takove platforme najavljuje se, pred predstojece zasjedanje Kontakt grupe “razrada osnovnih elemenata za autonomiju Kosova" od strane predstavnika medjunarodne zajednice koji bi mogli biti primjenjeni po analogiji Dejtonskog paketa kao osnova za diktiranje mirnog rijesenja.

Nema, naime, nikakvog izgleda da ce medjunarodna zajednica prepustiti dalji razvoj na Kosovu stihiji i orgijanju nasilja. Neocekivana posljedica izrastanja OVK u respektabilnog, ako ne i ravnopravnog protivnika, bitno je smanjila prijetnju oruzanog nastupa NATO koncentrisanog protiv srpske strane. Sada se daje apsolutni prioritet obustavi oruzanih sukoba, cemu vec ovih dana treba da posluze diplomatske promatracke grupe, cije se konstituisanje cini kao jedini konkretan rezultat moskovske ekskurzije predsjednika Milosevica.

Sve druge opcije, ukljucujucui i moguce vojne intervencije i dalje ce stajati na raspolaganju, uz rastuce razumijevanje i dalje ce stajati na raspolaganju, uz rastuce razumijevanje da ce Savjet bezbjednosti morati da bude forum koji ce odlucivati o svim pravcima akcije. Ne vidim ko bi medju clanicama tog foruma mogao zauzeti stav protiv kategoricnog zahtjeva zaracenim stranama da smjesta obustave neprijateljstva, a zatim bez odlaganja i uslovljavanja, uz aktivnu podrsku i ucesce izabranih medjunarodnih predstavnika pridju iznalazenju sporazumnog rijesenja. Ono ce jedino biti moguce ako se uvazi model usaglasen od strane svih relevantnih faktora medjunarodne zajednice, kao sto je uostalom ubedljivo, iako jos uvijek ne i konacno, demonstrirao Dejtonski sporazum i Pariski mirovni dogovor.