Veljko Dzakula, predsednik Srpskog demokratskog foruma iz Zagreba

Nazalost postoji samo jedna cinjenica kada govorimo o Zagrebu i Beogradu, a to je paralelizam. Mustra je samo preslikana. Hrvatska inteligencija, kao i srpska, nije makla dalje od korijena, to je neizrasla biljka. Jer, kada odraste mora se osamostaliti, a to se nije desilo

Dragan Banjac

Veljko Dzakula ponovo je ovih dana bio u Beogradu. Nekad poznati sumarski inzenjer iz Pakraca u politici je od “ranih devedesetih", u vreme “pokreta naroda" uopste na prostorima ondasnje Jugoslavije, u Hrvatskoj posebno u to vreme i moze se slobodno reci da je bio jedan od sledbenika pokojnog dr Jovana Raskovica i onih koji su se, poput njega, zalagali za opciju resavanja srpskog pitanja bez rata. Bio je jedan od glasnijih kriticara novog hrvatskog poretka, prvenstveno zbog ustavne diskriminacije HDZ. Ipak sa nekolicinom istomisljenika potpisuje “Daruvarski sporazum" zbog cega od politickog vodjstva “Republike srpske krajine" biva osudjivan za pacifizaciju, a potom, nakon pretnji i zatvaran. Govoreci danas o tome Dzakula se priseca da je i sama ideja prilikom stvaranja srpske politicke stranke i “pocetaka nekakve srpske politike u Hrvatskoj" tada zasnivana (deklarativno) i utemeljena “na nekakvim demokratskim principima, na dijalogu".

Bilo je veoma tesko, kaze, jer su se tada vrsila “kretanja naroda". I sve su to vise bili pokreti nego politicke stranke, ali mi smo osjetili, u samom zacetku, da se stranka, ili pokret svejedno, mora profilirati u nekakav demokratski razvoj. Mislim da u to vrijeme jedino slavonski regionalni SDS (koji je tada pokrivao sedamnaest opstina, od Kutine do Vukovara), tome i tezi. Imali smo tada recimo izbore koji se zaista mogu podvesti pod demokratske, od mjesne zajednice sela ili opcine pa do regionalne skupstine koja je odrzana u Lipiku. Tada se nije imenovalo rukovodstvo, nego se biralo - tajnim glasanjem. Rekao bih da je to bio nekakav temelj za stvaranje politicke stranke, a vreme je otprilike maj mesec 1991. godine.

Jedan drugi deo politicki organizovanih hrvatskih Srba nije mislio je sasvim drukcije?

- Mi vec tada imamo dva kruta pristupa rjesavanju srpskog pitanja u Hrvatskoj i to nije nepoznata stvar. Mi smo u Slavoniji bili za blagi pristup, nekako mekaniji i popustljiviji. Stalno su nas osudjivali (“Vi biste pregovarali") i zvali “pregovaraci", a pregovora nije bilo. No, moram reci da je to tako bilo i na hrvatskoj strani. S jedne strane HDZ je veoma ostro nastupao, sa recima i izjavama koje su kod Srba dizale tenzije i izazivale nepoverenje i strah, sto su starije generacije povezivale sa necim vec prezivljenim. Zbog toga je nama bilo veoma tesko odrzati tu svoju umjerenu struju i nivelisati je. S druge strane suceljavali smo se sa kninskom strujom koju je predstavljao Milan Babic, koji nije hteo dijalog i kompromis, vec je smatrao da se pregovorima nece postici nista. Babic je bio za radikalne zahtjeve, sto je zapravo Hrvatskoj veoma pomoglo da homogenizira svu hrvatsku populaciju, a nista za to nije pogodnije od suocavanja ekstremnosti. I onda imate eskalaciju dva ekstremizma koji dovode do sukoba.

Vi ste i pored toga otisli na razgovor u Banski dvor kod predsednika Republike Hrvatske dr Franje Tudjmana?

- Mi smo zbog svog stava bili ostro kritikovani i osudjivani, zvani izdajnicima. Pogotovo poslije odlaska kod predsednika Republike. A otisli smo, prije svega, da pokazemo da smo mi, koji smo legalno izabrani u jednom politickom procesu, da idemo u dijalog i pregovore kako bismo pokazali sta mi u stvari zelimo i kako mi to mislimo da rijesimo. To je osudjeno i okvalifikovano kao neprihvatljivo, receno je da Srbi “ne smiju ici u bilo kakav dijalog sa Tudjmanom, mi to moramo rijesevati na drugi nacin" i kako smo tada osetili da smo preslabi, kao manja grupacija, mi smo u kontaktu sa profesorom Raskovicem trazili ljude sa vecim iskustvom i znanjem jer smo bili misljenja da se taj srpski korpus ne smije podijeliti, ja bih rekao na ruralni i urbani dio. Trazili smo hitan kontakt sa Srbima iz urbanih sredina, jer su bili cak brojniji nego ruralni, ali se nisu mogli homogenizirati u gradskim sredinama i tada se rodila ideja za stvaranjem jednog nadstranackog tijela, organizacije koja bi imala za cilj da artikulise srpsko pitanje u Hrvatskoj i da kroz dijalog pokusa da izbjegne sve sukobe i zaustavi incidente kojih je vec bilo dosta. Mozda se vec tada zaceo Srpski demokratski forum za sta je stigla podrska i od dijela hrvatske vlasti. Neka naznaka je postojala da se to i u Beogradu podrzava, ali je ipak bilo sve to preslabo u oba mjesta, jer se tada vise prostora davalo ovima koji su zastupali tako zvani tvrdi stav. Mi smo bili sa Slavkom Degoricijom i posebno sa predsednikom Republike Hrvatske (koji je veoma korektno saslusao nase zahtjeve) i to je po meni bio trenutak kada se sav tok mogao okrenuti prema dijalogu. Bili smo ohrabreni i cinjenicom da su nam mediji dali zapazen prostor i rekao bih podrzali nasu ideju. Medjutim, javila se grupa, na celu sa Babicem, koja je to osudila i odbila, a bilo je takvih reakcija i na nekim drugim mjestima. To nas je naprosto zapanjilo, a mi smo sve vise zigosani kao izdajnici i osudjivani “sto smo to ucinili". No, bez obzira mi smo smatrali da smo cinili nesto sto je politicki bilo pametno i nasa je obaveza bila da to radimo i u ime partije koja se zvala demokratska, ali, ponavljam, glasniji su bili oni drugi, kojima se dao i veci prostor a mi satanizovani.

Vi se posle toga povlacite “u ilegalu", ili prestajete sa radom?

- Zapravo padam u jedan oblik blokade. Fizicki sam prisutan, ali u politickom zivotu me nema iako sam im posebno smetao sto sam imao dosta autoriteta medju ljudima, koji su se lomili, ne znajuci sta se u stvari dogadja. Mene su shvatili kao nekoga ko je svemu tome iskreno prisao, sto sam i govorio, a i znalo se da ne idem nikakvim tajnim kanalima kao ostali. To su ljudi prihvatali, ali ih je bunila prica onih koji su zagovarali radikalna rijesenja, bojeci se da sam se ja na neki nacin uplasio i, eto, ne zelim da ulazim u takve stvari. Medjutim kad smo razgovarali konkretno ljudi su vjerovali, ali se moglo cuti i ovo: “De, Veljko, ostavi to za neka druga vremena, mozda ce doci, sada nije vrijeme." I ja nisam nastupao vise, a nisam imao ni prostora koji je bio rezervisan za ekstremnije ljude, iako su po mene dolazili uvijek kad je bilo delikatno. Uvijek sam govorio da ne treba ulaziti u sukobe, da nama to nije cilj.

Stalno ste u Pakracu?

- Da. U Pakracu sam, ali stizu pretnje, optuzuju me javno da sam odgovoran za “pacifikaciju" cijelog kraja, da sam kriv i odgovoran sto u Slavoniji ne pocinje rat, da je vrijeme da se ja moram skloniti i dat mi je rok od dvadesetcetiri sata, jer, ukoliko to ne uradim bicu fizicki likvidiran. Bilo je tesko i to povjerovati, da se i takve stvari mogu desavati, no, morao sam se na neko vrijeme skloniti. Nekoliko dana, mozda dve nedelje i vratio sam se ponovo sa namerom da ostanem u tom kraju, prostoru i da u teskim momentima, bilo sta da se dogadja, da ja kao covek dam doprinos onaj koji mogu i treba da dam. Ostao sam na opciji da sve to treba raditi s dijalogom i pregovorima. Sa svima. Tu sam ostao beskompromisan, mada su me mnogi prijatelji molili i upozoravali da “nije moje vrijeme", da je preopasno za mene. Prosto su me na neki nacin zalili, a ja sam pak smatrao da moram ostati nepokolebljiv, jer sam bio uvjeren da ce vrijeme pokazati da sam bio u pravu, sto se ubrzo i pokazalo. Ne radim svoj posao, ali sam neko vrijeme bio potpredsjednik Vlade RSK i na tu sam funkciju dosao zahvaljujuci mojoj opciji da Vensov plan treba prihvatiti. Tad je bio premali broj onih koji bi ga prihvatili i prevelik, dakako, broj onih koji bi ga odbili. Mislio sam da ni jedan plan ne moze biti savrsen, ali da ovaj o kome govorim moze pruziti mogucnost da mi trazimo rijesenja u okviru tog Plana, pa, mozda, i nesto mimo njega. I mi smo taj Plan dosledno provodili u zapadnoj Slavoniji i najdalje smo odmakli u tom procesu. Izvrsili smo razoruzavanje, policija je bila samo u uniformi, znaci - nije bilo vojske, dobili smo pismene garancije tadasnjeg komandanta i usli smo u pregovore o normalizaciji odnosa, otvaranje komunikacija. Bili su, recimo, susreti u Gavrinici gdje se svakog cetvrtka sretalo po tri hiljade ljudi i familije, rodbina i prijatelji su razgovarali. Mi smo uspjeli stvoriti takvu klimu da su linije bile pet metara udaljene jedna od druge i da su skole bile pedeset metara od linije razdvajanja, a da uopste nije bilo straha ili opasnosti da bi neko mogao poginuti. To, nromalno, nekima nije odgovaralo i kad smo isli u krajnju fazu da idemo na dokumenat - Daruvarski sporazum, koji je trebao biti jedan zvanican dokumenat dviju suprotstavljenih strana u to vrijeme. Bilo je tu, osim komunikacija, nacelnog dogovora o pocetku povratka i Srba i Hrvata u svoja sela, ali je bilo previse izgleda onih koji su bili protiv toga, koji su smatrali da mi trebamo praviti kineske zidove i kakve sve ne gluposti. Bez obzira sto smo imali sav narod u Slavoniji iza sebe i u Skupstini dobijali jednoglasne odluke u tom smislu. Ali da nismo popustili pala bi krv jer su neke vojne formacije radile na tome i mi smo se povukli.

Onda sledi zatvor?

- Mladena Kulica, Dusana Ecimovica i mene su zatvorili u Knin, odnosno u glinski zatvor, gdje smo bili oko tri mjeseca, bili isledjivani i sve sto je trebalo, ali je pritisak medjunarodne zajednice bio veliki i mi smo pusteni, ali smo bili zveri za odstrel, moga je da nas ubije ko god hoce. Poslije je doslo do novog hapsenja, ovdje u Beogradu, izmedju Jugoslovenskog dramskog i “Beogradjanke". Ali teze od svega je saznanje da iza svakog coska vreba neka bena koja moze da te bije ili ubije. I sve to usred Beograda. Posle sukoba i otimanja ponovo me odvode u Knin, gdje su me nekoliko dana drzali u nekom prostoru, nisam znao gdje sam i posle nekoliko dana preveli su me u Glinu. Slijedi, nakon odlaska izaslanika Mazovijeckog, oslobadjanje. Njemu i jos nekim ljudima mogu zahvaliti sto sam ostao ziv i nakon toga opet se vracam u zapadnu Slavoniju gdje ostajem cijelo vrijeme.

Jedini ste od predstavnika vlasti koji ostaje kod kuce, nigde ne bezi?

- Da.

I pored “Bljeska", “Oluje" i slicnih akcija hrvatske vojske i policije?

- Taj “Bljesak" nas je iznenadio, pa i mene, mogu reci. Treba reci da ta akcija ne ide na cast nikome, ni nasim krajiskim, ni samim hrvatskim vlastima ni medjunarodnoj zajednici. Svi su oni tome kumovali, pogovovu sto se radi o prostoru koji je najvise uznapredovao u tom procesu. Mislim da na tome prostoru, koji je bio pod zastitom UN, nije trebalo voditi nikakve akcije jer se na kraju pokazalo da ti procesi nisu bili demokratski i svi koji su ostali poslije “bljeska", da ne kazem “oluje" imali su razlicite oblike maltretiranja i jos niko od njih nije dobio ni posao niti popravio kucu.

Je li danas nesto bolje?

- Je. Ali kada mi danas kazemo da nema vise maltretiranja i paljenja onda smatramo da smo postigli “visok stepen" nekog gradjanskog statusa. Ipak, sve je to daleko od onoga da mozete raditi svoj posao, da mozete imati zdravstvenu zastitu , obnoviti kucu ili povratiti svoju imovinu. zato preko medjunarodne zajednice moramo vrsiti pritisak na vlast kako bi se donijeli ispostovali programi vezani za povratak velikog broja ljudi. Ne samo povratka ljudi nego i imovine, sto je elementarno pravo u svakoj demokratskoj zemlji.

Vi ste kao “lojalan hrvatski Srbin" ostali kratkih rukava, dok su neki zestoki Srbi u izbeglistvu uvecali bogatstvo steceno u toku rata?

- Jesu, i to im je sigurno i bio cilj. Ako se misli na ljude s kojima sam neko vrijeme radio u vlasti RSK, moram reci da to nisu bili moji saradnici vec moji politicki protivnici. Nikad ih nisam dozivljavao kao rasadnike. Ima jedno pravilo - ko se u zlu i nesreci tako obogati, nikad mu to sretno biti ne moze. Ni on sam nema mjere u tome, malo mu je to sto sada ima i misli da bi magao jos vise uzeti. I zato nije miran, sikira se, “jede" i uostalom sta vam znaci bogatstvo ako su vam ogranicene granice kretanja. Slicno onoj kletvi - dabogda im'o pa ne im'o, ta je najgora. Ovaj rat je pokazao da vi mozete imati i pet kuca, a u jednom danu sve to izgubite. Ne bih da se shvati da sam covjek koji misli da ne treba nista da ima, ali - zadovoljan sam. Nisam nika tako lijepo spavao ko sto sad spavam.

Hrvatska je jos daleko od Evrope i demokratije, ali izvesni napredak je evidentan. Kako je Srbima sada tamo, onima koji su ostali i sta ocekuju oni koji bi se, eventualno, vratili?

- Popustilo je. Pocecu od one - bezbjednost ili sigurnost, koja je na jednom prihvatljivom nivou. Ima, istina, jos nekih mjesta gdje nismo prisutni, organizovani i onda nam se neke stvari desavaju. Ali gdje god je prisutna nasa organizacija (Srpski demokratski forum - p. D.B.) stvari se brzo stavljaju pod kontrolu. Moram reci da postoji i zelja kod jednog dijela politickih krugova da Hrvatska krene tokom politickih promjena, da bude gradjanska i prihvatljiva za Evropu, jer sva dogadjanja koja su se desila nisu joj bila u interesu. I mislim da polako izrastaju snage koje se zalazu da sve predje u jedan tolerantniji oblik i na prilagodjavanje svijetu. No, medjutim, jos uvijek je mnogo onih koji bi da sve potraje kao sto je sada. Mozda ima mjesta i onoj - povika na vuka, a lisice meso pojedose. Bila je, je li, povika na Srbe, da su za sve oni krivi, dok su neki grabili i razgrabili sve sto je bilo vrijedno u samoj Hrvatskoj. Sada ljudi shvataju da Srbi nikoga ne ugrozavaju i da tesko zive. I kod samog povratka, to stalno govorim, da vodimo racuna - da nas niko ne moze ponovo zloupotrebljavati, da mi i dalje budemo predmet pritiska na Hrvatsku i predmet homogenizacije nekakvih snaga u Hrvatskoj, da ce povratkom Srba biti socijalno ugrozenih onih koji sada zive u Hrvatskoj. Medjunarodna zajednica je shvatila, kroz nase oblike informiranja, da ipak mi nemamo ravnopravan status - kod zaposljavanja, povratka imovine i sve su to krupni segmenti koji se ne mogu vise tolelirati i medjunarodna zajednica je sve spremnija da odredjenim programima pomogne (zaposljavanje, obnova kuca) i sve su to aktivnosti koje ce ljude medjusobno zbliziti. Cim se nesto konkretno radi, recimo, cesta, kuca, ulica, ljudi se zaokupe time i vide da pocinje kvalitetniji zivot i sad vi imate pasurd da nemate dovoljno kvalitetnih i sposobnih ljudi za sve poslove. I sad pozivate u pomoc i onoga koga do juce niste prihvatali, ali znate da on to umije dobro raditi i onda je neumitno. To je prosec koji svima polako otvara oci i medjunarodna zajednica nastoji lokalne vlasti nagovoriti da je to potrebno tako artikulisati, da je potrebno da se Srbi vrate, da ih pozivaju i bez obzira sto se neki plase da bi time postali politicki mrtvi, medjunarodna zajednica je neumoljiva. Krenulo se jednom dinamikom koja se namece svima. Tome moramo dati doprinos (normalizaciji) i mi Srbi koji smo ostali. Da nasi sugradjani Hrvati shvate da mi svojim nacinom rada i shvatanja doprinosimo i ekonomskom razvoju i demokratizaciji Hrvatske kao svoje domovine, otadzbine. Ne zelim ja da mi to javno govorimo, nego da pokazemo svojim djelima, da se oni sami uvjere da to tako jeste. Jer, kad vi nesto samo vicete i galamite, to moze biti sasvim suprotno. Djela ipak kazuju svoje.

Mnogi zele natrag, nesto govore i brojke. Kakvi su podaci Srpskog demokratskog foruma?

- Veliki broj kaze da se zeli vratiti. Mi imamo podatak da je u izbjeglistvo oko 400.000 hrvatskih Srba, od cega je 336.000 u SRJ, negdje oko 70.000 u Republici Srpskoj i nesto vani, plus Evropa i ostali kontinenti. Ali odmah se govori o uslovima, zbog posla, kuce, povratka imovine. Tu je i brzina dobijanja dokumenata, obnova kuca, zaposljavanje, reguliranje stanarskog prava. Najvise se vratilo u dalmatinski dio, tamo oko Plaskog u Lici, tamo gdje su kuce manje ostecene. A najvise je razrusena, izuzev Knina, Dalmacija, posebno sela oko Benkovca.U naseljima oko Okucana su izbjeglice (Hrvati) iz BiH, Djulovac i Bastaji i Bocin imaju Janjevce sa Kosova (ima ih i u Kistanju) i problem je sto stvarni vlasnici ne mogu ostvariti pravo na imovinu, sto postaje ozbiljan problem i za medjunarodnu zajednicu.

Sta je sa pomeranjem sluzenja vojne obaveze, oprostom okrivljenih za ratne zlocine?

- To je vise psiholoskog karaktera. Kazu da su samo za Podunavlje dogovorili na dve godine odgode, a onda bi se islo na tri godine ko zeli zeli da mu se odgodi. Medjutim, mi ocekujemo da ce Hrvatska veoma brzo uci u 'Partnerstvo za mir', da ce doci do profesionalizacije vojske i sam taj cin ce imati jedan sasvim drugaciji prizvuk. Mislim da je vrijeme da mi s ljudima otvoreno razgovaramo da je normalno da u drzavi u kojoj zivis sluzis i vojni rok. Ne mislim da od toga treba da pravimo nekakvu famu, da je to neprihvatljivo. Jer, ima ljudi koji su ostali poslije “Bljeska" i “Oluje" i odsluzili su vojsku i nisu time nista posebno dobili, ali nisu ni izgubili. Jedino sto bih ja htio da se iznivelira taj pristup, da Podunavlje bude jednako cijelom prostoru Republike Hrvatske i da ljudi osjete da imaju mogucnost da odgode, da ne sluze odmah. Ali da oni koji zele da se rijese obaveze da im se omoguci da to urade sto prije. Kada govorimo o oprostu, donesen je Zakon o amnestiji koji se primijenjivao u odredjenoj mjeri, ali nije do kraja. Ostalo je da se rijesi jedan broj ljudi koji potpadaju pod amnestiju, ali to nije pravno rascisceno, nisu dobili rjesenja niti si skinuti sa liste. Radi se, kako smo culi, o njih dvije hiljade i dio svakako pripada pod manestiju samo to treba pravno provesti. Mi smo u razgovoru sa Ministarstvom pravosudja i nastojimo da se i to rezrijesi, kako i to ne bi bio razlog nekima da se ne vrate.

Stice se utisak da je hrvatska opozicija kriticnija prema vlasti od ove u Srbiji?

- Tacno. Glasniji su, otvoreniji. Ne bih nikoga izdvajao i vjerojatno ce se trebati sa politickih preci na ekonomske teme, koje se ticu zivota. Mozda je SDP to najbolje osjetio, krecu ka tome, a mozda ce to biti i takmicenje pa se moze ocekivati da se ljudi opredeljuju za program a ne za politicku stranku.

Srpske stranke u Hrvatskoj su razbijene, usitnjene?

- Postoji Srpska narodna stranka, Samostalna demokratska srpska i ima Stranka Srba Podunavlja koju je osnovao Rade Leskovac (ne znam da li funkcionira), to su stranke u nastajanju, razvijanju, koje artikulisu razlicite pristupe rjesavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj, ali mislim da moraju do sljedecih izbora moraju razviti svoje centre - gradske i opcinske, imati vece clanstvo.

Zagreb?

- To je uvijek bio veliki grad, gdje se cula kriticka misao. Neki se vec vracaju, neki su samo svratili kao rade Serbedzija, ali ja ocekujem da normalizacija svih odnosa stvoriti jedan novi, svjezi duh u Hrvatskoj, gdje ce i ljudi iz kulture i drugih oblasti dobiti ponovo na znacaju. Sam dolazak Serbedzijin znaci mnogo, da se za pocetak mozda ne direktno, ali ipak kaze da se na njih racuna i da se ocekuju.

Inteligencija. Da li cuti, ili je mozda uz vlast?

- Ne znam... Mozda se inteligencija u Zagrebu samo vise cuje. Ako uzmem recimo za primjer Supeka i to drustvo koje neke stvari pokrece, mislim da su ovog casa glasniji. Mislim da toga ima i ovdje u Beogradu. Ipak bi se moglo reci da u Hrvatskoj hrvatski intelektualci sute. Oni sto govore, to su ostaci jugoslovenskih intelektualaca, a koliko znam i ovdje u Beogradu, odnosno Srbiji govore samo ostaci jugoslovenske inteligencije. Nazalost postoji samo jedna cinjenica kada govorimo o Zagrebu i Beogradu, a to je paralelizam. Mustra je samo preslikana. Hrvatska inteligencija, kao i srpska, nije makla dalje od korijena, to je neizrasla biljka. I jedna i druga. Jer, kada odraste mora se osamostaliti, a to se nije desilo.