Sjenica danas: strah od policijskog nasilja i drzavnih zuba

Sjenica je za vrijeme prinudne uprave postala privredna pustinja. Sva preduzeca ili su posve stala sa radom, ili tavore. Tako se doslo da u Sjenici nema nijedne proizvodne firme koja bi radila. Postoji jedno jedino preduzece gdje su Bosnjaci u apsolutnoj vecini, a to je komunalno preduzece

Pise: Murat Baltic

Osim da placa porez u miru i gine u ratu, gradjanin (narod) neku drugu ulogu i nema. Pitacete - a da bira? Ta njegova uloga i pravo je prestalo jos od kralja Aleksandra; otad na ovim prostorima narod nije birao, vec samo glasao. Razlika je ogromna.

Mi imamo famoznu skupstinu i jos volsebniju vladu. Sigurno je da Skupstina Srbije drzi svjetski rekord u broju donijetih zakona. Nije zabiljezen u svijetu slucaj da je neki parlament za dva sata rada donio ravno 14 (cetrnaest) zakona, kao sto se to zbilo u ovoj Skupstini u 1996. godini. Sadasnji generalni sekretar vladajuce partije je prokomentarisao da je to dobro i da je cak bolje sto opozicionih poslanika nema u Skupstini, jer ona efikasnije radi. Kao slag na ovakav rad dosao je Lex specialis, koji nije donijet nigdje u svijetu i koji bi svaki ustavni sud proglasio neustavnim.

Vise zakona - manje prava

U bulumenti ovih propisa nasao se i Zakon o lokalnoj (samo)upravi, koji za pet godina dozivljava i trecu transformaciju. Sve u zavisnosti od toga kako i u kojem trenutku odgovara vladajucoj partiji. Tako je ovaj zakon pretvoren u sredstvo ocuvanja vlasti. Aktuelnoj vlasti bi najbolje odgovaralo da se izbori i ne drze, jer njoj nije do izbornih rezultata. Ako pobijedi opozicija, proglasicemo da smo mi pobijedili. Jer, mi imamo stampu, televiziju i radio. Ako i to ne uspije, tu je taj cuveni Zakon i vlada za cas uvede prinudnu upravu. Tako je prije poslednjih izbora, u gotovo trecini opstina Srbije, ova uprava bila uvedena. Naravno, uz obavezan komentar na dnevniku, da je sve u skladu sa Zakonom o lokalnoj (samo)upravi.

Sjenicka iskustva

Ni jedan, ni drugi ni izbliza nisu prosli na izborima za odbornike, u opstinsku skupstinu, mada ih je trinaest bilo izabrano od 29, koliko skupstina broji. Predsjednik je bio Srbin, potpredsjednik Bosnjak, a odnos stanovnistva je 22 odsto Srba i 79 odsto Bosnjaka (popis iz 1981. godine, jer Srbija jos nije objavila rezultate popisa iz 1991. godine).

U postojecem sistemu vlasti, opstina je tako reci i nema, osim u komunalijama. Mnogi su se pitali vrijedi li se za nju i boriti, uopste. A sjenicko iskustvo je pokazalo da vrijedi, itekako. Ono sto je pomenuta prinudna uprava uradila za pet godina, na stetu gradu, opstini i njenim ziteljima, tesko da ce se ispraviti i za mnogo duzi period.

Najpre su pocela ciscenja po nacionalnoj pripadnosti medju zaposlenima. Ponajprije u samoj opstini, a onda dalje u drzavnim organima i ustanovama. Ako je neki Bosnjak ostao na radnom mjestu, ono je svakako bilo po strani i popunjavalo formu. Na rukovodecim mjestima u drzavnoj sluzbi, od osam zaposlenih, svih osam su bili Srbi. Tako je bilo i u dvijema gradskim osnovnim skolama. U srednjim su podijelili funkcije, gimnaziju je vodio Bosnjak, clan prinudne uprave, a tehnicku sam predsjednik. Vjerovatno po ugledu na Bidzu iz Svilajnca.

Radi jedna firma

U politici zaposljavanja su izmisljena radna mjesta i kadrovi dovodjeni po rodbinskoj i nacionalnoj pripadnosti, i to tamo gdje su plate primane sa budzetskih jasala. Postoji jedno jedino preduzece gdje su Bosnjaci u apsolutnoj vecini, a to je komunalno preduzece, tako da u njemu ima jedan cistac Srbin. Prinudni upravnici su za direktora postavili svoga prijatelja, koji je imovinu ovog preduzeca otjerao bestraga, tako da je sadasnja vlast tamo morala zbilja da uvede prinudnu upravu.

Rasipnistvo je bilo glavni imidz prinudnih upravnika. Oni su limuzinama svakodnevno isli na sluzbeni put, ili u Beograd, ili u Uzice. Clanovi uprave su primali solidne doplatke, vece od plata mnogih zaposlenih. Racuni za reprezentaciju dostizu godisnju cifru od pedesetak hiljada maraka. U predizbornom marketingu se ide jos dalje. Na televiziji se promovise izgradnja pokrivene trznice, najmodernije te vrste na Balkanu i poslovno-stambene zgrade od oko sezdesetak lokala i stanova. U gradu su izlozene cak i makete objekata i planovi, a pocetak radova se najavljuje za 1. septembar 1996. godine. Niko od Sjenicana nije povjerovao u ovu ujdurmu, znajuci koliko je siromastvo gradjana i privrede. Naprotiv, inspekcija je nedavno zatvorila i jedinu zelenu pijacu, jer nema ni vode, ni tezgi, a ni VC-a.

Vrhunac je uslijedio neposredno nakon izbora i pobjede koalicione "Liste za Sandzak dr Sulejman Ugljanin". Predsjednik Vijeca kupuje za sebe i saradnike kozne tasne u vrijednosti od 25.000 dinara. Nova vlast je odbila da ih plati, a epilog je docekan na sudu, gdje im je cijena porasla na 35.000 dinara.

Akcija u Novom Pazaru

Bilo je kasno. Nadjen je dovoljan razlog da drzava izvede spektakularnu akciju nasilne smjene vlasti, kada su tacno u 14.30 casova, specijalci, predvodjeni ministrom bez portfelja, a za svaku priliku, Androm Milosavljevicem, izbacili iz zgrade SO njenog predsjednika, predsjednika Izvrsnog odbora i druge funkcionere, koje je narod izabrao na poslednjim izborima. Istom prilikom su "uvedeni u posao" clanovi postavljene prinudne uprave. Nije manjkalo ni pendreka. Uvedeno je vanredno stanje u gradu, prilazi blokirani, ali i do Sjenice i Tutina kontrolisani od strane pojacanih snaga specijalaca. Skupstina je zabranjena i sprijeceno je njeno odrzavanje. Ugljaninu je oduzet poslanicki imunitet i najavljeno njegovo hapsenje za neke dugove od ranije.

Sada gradjani Sjenice i Tutina osluskuju puls drzave i policije i pribojavaju se slicnih akcija i u ovim opstinama. Oni su samo gradjani i preostalo im je samo da strepe. Doduse, Sjenicani su uvjezbani u treniranju drzavne strogoce u ranijih pet godina. Oni malo havijezniji se pitaju sta je se htjelo sa svim ovim i da li to drzava pokazuje zube i ostalim opstinama u Srbiji. Tamo gdje je opozicija pobijedila na lokalnim izborima, ili misli da je pobijedila. Jer, sta su obicni izbori prema sili - koja ni Boga ne moli.