Vlada li u Sandzaku dvovlasce

Sila je u Sandzaku bila prisutna od izbijanja krize i rata na prostorima bivse Jugoslavije. Tradicija se nastavlja bez predracuna koliko ce da kosta

Ejub Stitkovac

Lakse je vladati narodom nego u sebi savladjivati pohlepu za vlascu - glasi jedna istocnjacka izreka u slobodnijem prevodu. U sandzackom slucaju ona bi mogla da se odnosi na mnoge politicare - smijenjene i nametnute. Razlika je, ipak, bitna. Prve je narod birao po svom nahodjenju, druge su nametnule licnosti "viseg ranga" i to ne iz Sandzaka. Prvi su novembarsku izbornu pobjedu dozivjeli euforicno i pokusali da se uklope u politicku klimu Srbije po oprobanom sistemu dovodjenja na funkcije stranci odanih ljudi. I bez toga prinudna uprava bi bila uvedena - prognozirali su upuceniji Novopazarci nesposredno poslije izbora. Zbog toga su ih, po poznatom receptu, proglasavali "izdajnicima", a to sto se njihove prognoze obistinile u ovom trenutku na prvi pogled ne znaci mnogo, ali ukazuje na cinjenicu koliko i samu vlast moze da kosta ignorisanje misljelja politickog neistomisljenika.

Jedno od objasnjenja sadasnjeg uvodjenja prinudne uprave u Novom Pazaru moze se traziti u osveti, konkretno SPS i JUL-a, partija koje su na pomenutim izborima dozivjele pravi debakl, a ni jedna ni druga, ne samo u ovom slucaju, pretesko podnose poraze. Po davno razradjenoj strategiji, naime, SPS je u ovom regionu trebalo da vlada, a da partija posestrima vodi kadrovsku politiku. Promaseni ciljevi na novembarskim izborima nadoknadjuju se sada na administrativni nacin. Istini za volju, u nametnutom Opstinskom vijecu ima ljudi koji su zahvaljujuci razboritosti i mudrosti stekli veliki ugled medju Srbima i Muslimanima-Bosnjacima. Ulaskom u prinudnu upravu izgubili su steceni ugled bar medju onim ljudima koji moralne i druge kvalitete stavljaju iznad stranacke pripadnosti.

U sandzackom slucaju ne radi se o izbornoj kradji nego o nasilnom potiranju glasova gradjana, ne ulazeci u kvalitet smijenjene vlasti. Sjenicani, takodje, imaju iskustvo sa cetvorogodisnjom prinudnom upravom, koja je uvedena zbog toga sto muslimanski zivalj nije izasao na izbore pa se takav postupak vlasti, na neki nacin, mogao i da "opravda". U novopazarskom slucaju ne pomaze cak ni demagogija osim kod onih ljudi koji u pripadnicima drugih naroda automatski vide neprijtelje.

Predsjednik Muslimanskog nacionalnog vijeca Sandzaka, Sulejman Ugljanin najavio je da ce, bez obzira na smjenu, izabrana vlast "paraleno" funkcionisati pa bi sve to moglo da lici na kosovski "model". Gradski SUP ga je, medjutim, vec pozvao na razgovor vjerovatno na osnovu optuznice iz 1993. godine, ali za optuznice te vrste - pokusaj otcjepljenja, terorizam - nadlezni su mnogo visi organi. On ce se odazvati tom pozivu, kako je izjavio vec bivsi predsjednik IO SOP Novi Pazar, Izudin Susevic. Moguce je da ce biti saslusavan i zbog nekog saobracajnog prekrsaja.

Opsti je utisak da su u poslednje vrijeme u Sandzaku politicke tenzije bile splasnule. S tim sto su pojedini politicari iz redova srpskog naroda javno ukazivali da Ugljanin vodi "svoju politiku", a to je znacilo da mnogo vise brine o "svojima" nego o "drugima". Malo se ko od njih oglasavao kada je Novi Pazar bio prakticno u blokadi i kada su tenkovi sa okolnih brda bili upereni na grad. Nije mali broj ni Muslimana-Bosnjaka koji su dizali glas protiv samovolje i svega drugog sto je vec uobicajeni manir starih i novih vlasti. Ugljanin je sam napravio ogormnu gresku sto je dosao u otvoreni sukob sa Mesihatom (starjesinstvo) Islamske zajednice kojom je ocigledno zelio u potpunosti da vlada pa je cak predsjedniku Muameru efendiji Zukorlicu prijetio protjerivanjem.

Mozda je kasno spominjati da li se rjesenje moglo naci odrzavanjem referenduma o (ne)povjerenju lokalnoj vlasti. Jer, uvodjenje prinudne uprave razgnjevilo je i one muslimanske intelektualce i ugledne licnosti koje su zesce kritikovale Ugljanina nego svi Srbi u ovom regionu, ali niko od njih ne odobrava potez "visih instatnci" i pretvaranja "Novog Pazara i Sandzaka u rezervat". Tako da uopste nije nemoguce da ce umjerene licnosti gradjanske orijentacije, zbog sadasnje situacije, poceti da gledaju kroz drugu dioptriju. To bi mogle biti trajnije pogubne posljedice na tim prostorima. Pri tome ne treba zaboraviti da su upravo intelektualci tog tipa bitno uticali na smirivanje tenzija i u vrijeme kada je bivsi prvi covjek sa Pala, Radovan Karadzic, pokusavao da rat iz BiH preko Sandzaka prenese u Srbiju, o cemu je svojevremeno govorio i tadasnji predsjednik SRJ, Zoran Lilic, kada je zvanicni Beograd, zbog pritiska medjunarodne zajednice, okrenuo ledja Palama.

Osim toga, Muslimani-Bosnjaci nisu izasli na ulice ni poslije otmica njihovih sunarodnika, hapsenja i pretresanja kuca sto govori u prilog tvrdnjama da prosjecni ljudi ne samo da nisu politizovani nego da se pridrzavaju starog pravila da je u stpljenju spas. I strpljenje ima svoje granice.