PROZA

Aleksandar Gatalica: "Mimikrije", izdavac: "Stubovi kulture", Beograd, 1996.

Predrag Medula

Nisam video ni jedan kriticki tekst posvecen ovom knjizevnom eksperimentu, kome bar po tehnickoj virtouznosti nema ravnog u savremenoj srpskoj knjizevnosti, koji se podjednako pise i latinicnim i cirilicnim pismom, sto je isto tako jedna od strategija ovog eksperimenta, postmodernog eksperimenta. Kada velim postmoderni eksperiment onda ne mislim samo na aspekt tehnickog izvodjenja nekog dela, koji bi bio njegov sporedni ili spoljasnji aspekt. Jezik, ili blize Gatalici, muzicka partitura nekog dela, recimo, devete Betovenove simfonije, njena originalna ili "idealna" partitura u duhu postmodernog platonizma, koji postaje semanticki platonizam, posto je ontoloski iscrpeo svoje mogucnosti, postaje, ne tehnicko ili spoljasnje, nego sustinsko pitanje samog dela. To je smisao ove postmoderne strategije, ovog eksperimenta koji mora tehnicki da bude minuciozan da bi uopste bio uverljiv, ontoloski uverljiv. U doba Benjaminove tehnicke reprodukcije umetnickog dela, sama reprodukcija je postala umetnicko delo. To je osnovni postulat postmoderne estetike. Problem sustine, ili supstancije, zamenjen je problemom reprodukcije, ili beskonacne supstitucije: problem istine vracen je u semanticku laboratoriju. U ovoj semantickoj laboratoriji, a sve prolazi kroz ovu laboratoriju, mimikrirane su price, odnosno, pripovedne strategije Horhea Luisa Borhesa, Tomasa Mana, Svetislava Basare, Milorada Pavica, Danila Kisa, Dina Bucatija i samog Gatalice. Po mom misljenju, najvaznija je ova poslednja, u kojoj maestro suggeritore pomocu maestra Teodora fon Gaborija traga za idealnom partiturom ili "teorijom relativnog graditeljstva", kod mimikriranog Basare, dospevsi na kraju do "sedam krugova pakla". Tako je osnovni problem ovih mimikrija ovaj idealni, ili metamimezis, ova metamimikrija. Jedna postmoderna skrivalica koja se, naravno, moze resavati na razlicite nacine.

Ono sto mene ovoga puta, pre svega, zanima je, da tako velim, graditeljski problem. Da to kazem sasvim jednostavno i otvoreno: da li je postmoderna ova povest o nestrucnim zidarima, ili ovaj mimikriran apologetski svitak umobolnog zidara, pitagorejca Rododaktila, koji "odnose brojeva vise nece da salje u materiju kada je ona tako propadljiva", jer iz "nicega nastaje najveca istorija", "posto je cutanje idealni silogizam". Kao i maestro Teodor fon Gabori i "umobolni" graditelj Rododaktil, pronalazac "teorije relativnog graditeljstva", po uzoru na Ajnstajnovu "relativnu fiziku", ironizuje ili semantizuje ovaj "ontoloski problem", tako da stara ontoloska dilema o apriornom poretku nastavlja svoj zivot u jeziku, posto je velika prica o umu vec ispricana. "Saznao je taj (ovde Rododaktil misli na Basaru u Gatalicinoj mimikriji) vec zacelo da sam se spremao na gradnju najcudnijih jonskih hramova", veli "umobolni graditelj". "Zasto uspravni stubovi u redovima, pomisljao sam jos poodavno, zasto svuda gradnja u obliku misticnog slova pi. Pi kao pir.Opskurna heraldika Heraklita Mracnog. I posvuda njegovi zlokobni znaci. Resio sam to da ispravim. Ucitelju u cast (iako nikada nije zeleo da me slusa)", veli ovaj pitagorejac iz lazne Hiperboreje, "odlucio sam da podignem kultni krug gradjevina na motive grckih slova: sigma, lambda, ipsilon, fi, hi, zeta i omega". Tako je Rododaktil poceo gradnju svojih "kratkovekih hramova" i postao "graditelj kome su svi hramovi sruseni", kao sto je Teodor fon Gabori u Gatalicinoj prici bio "dirigent bez publike". Tako je Rododaktil resavajuci ovaj graditeljski problem", kao pravi postmodernista, prema "navodu" iz Herodotove istorije, "obmanuo Kalofonjane", posto je i sam dosao iz "neprave Hiperboreje", iz koje - od tada do danas - dolaze svi postmodernisti da bi podigli svoje kratkoveke hramove, svoje ontoloske mimikrije i tako postali graditelji srusenih hramova, posto ova gramatologija, ovo mimikrirano grcko "pismo", nije ontologija, nego ontoloska mimikrija, semanticka mimikrija onoga sto nije znak - nego oznacitelj. Jedna postmoderna ironija "graditeljskog problema".

U svakom slucaju, antologijski uzorak srpske proze postmodernog doba. Jer, pitanje koje postavlja Gatalica: da li je moguc ovaj semanticki "ispravak" nepromenljivog poretka jonskih stubova nije pitanje nego odgovor koji se poziva na apsolutnu semanticku indiferenciju ili mimikriju ovih poredaka.