SANDZACKI POLITICKI POLIGON (1)

Ugljanin je za lokalne izbore bio potreban vlastima kao grlati muslimansko- bosnjacki politicar s nerealnim ambicijama. Na predstojecim mogao bi da im pomrsi racune

Ejub Stitkovac

"Nema razloga da se bojimo - pokusacemo da se dogovorimo. Ako i s druge strane bude razumevanja, a trebalo bi da ga bude, jer i medju odbornicima Stranke demokratske akcije ima vrlo obrazovanih i pametnih ljudi. Opstinska vlast u Novom Pazaru ce funkcionisati na zadovoljstvo svih koji u ovom kraju zive. Ako u svemu budemo preglasavani na nacionalnoj osnovi, potrazicemo pomoc od drzave", izjavio je poslije proslogodisnjih lokalnih izbora Radenko Jokovic, jedan od odbornika iz redova srpske nacionalnosti.

Vremenom, izjave pojedinih odbornika i uglednih Muslimana - Bosnjaka, koji su politiku dr Sulejmana Ugljanina, predsjednika Muslimanskog nacionalnog vijeca Sandzaka, smatrali pogubnom dobijale su na ostrini i zvucale kao direktno suprotstavljanje posebno njegovom insistiranju na autonomiji ovog regiona na osnovu memoranduma iz 1993. godine. Ovaj dokument su dogadjaji, a narocito Mirovni sporazum iz Dejtona/Pariza, ucinili anahronim i nerealnim. Uz to, u njemu se ne spominje autonomija nego samo "specijalni status" Sandzaka za sta je, po ocjeni gradjanski orijentisanih muslimanskih politicara i intelektualaca, bilo "mnogo vise realnih sansi", uz napomenu da ce se "kasnije vidjeti" da li ce takav status dobiti oblik kulturne pa, na neki nacin, i politicke autonomije. To je, po misljenju mnogih, u neku ruku "prirodniji" pristup. Jer, samo proglasavanje autonomije ne zanci nista ukoliko ona nece moci da funkcionise i ukolio za sadasnju Jugoslaviju ne bude "bar podnosljiva".

Uvodjenjem prinudne uprave u Novom Pazaru, bar u ovom trenutku, otpale su mogucnosti ne samo suksecivnog stvaranja autonomije nego i neke vrste "politicke zasebnosti" ove oblasti. Direktan povod za takav potez Vlade Srbije moze se traziti u zakazanom, i na kraju zabranjenom, odrzavanju Skupstine Muslimanskog nacionalnog vijeca na kojoj je trebalo da se proglasi autonomija na osnovu pomenutog memoranduma, koga su "Sandzacke novine" nedavno objavile. Dokument nosi zvanicno naslov: "Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandzak u okviru ostatka Jugoslavije (Srbije i Crne Gore)" i bilo je zabranjeno njegovo rasturanje 1993. godine.

U samom dokumentu nigdje se ne spominje otcjepljenje od SRJ, a za Ugljaninom je 1993. godine raspisana potjernica "zbog krivicnog dela pokusaja otcepljenja dela teritorije, pokusaja promene ustavnog poretka i terorizma". Rijec je, dakle, o najtezim optuzbama. Potjernica je, medjutim, za zemlje u kojima je Ugljanin proveo tri godine predstavljala mrtvo slovo na papiru i zbog toga sto SRJ nije medjunarodno priznata drzava, a pogotovo u to vrijeme bila je "potpuno van svijeta" zbog rata u BiH i Hrvatskoj.

Ostala je zagonetka kako je lider tada jedinstvene SDA uspio da pobjegne u inostranstvo i da je policija, po nekim izvorima, upala u njegovu kucu sedam dana poslije bjekstva.

Ugljanin je pokusao da vlada strankom uglavnom iz Turske, a ratobornim izjavama nanosio je ogromnu stetu vecini Muslimana - Bosnjaka u Sandzaku. Kada je uvidio da mu se ugled srozava, uveo je vanredno stanje u stranci (1994). Malo je kome bilo jasno sta je tim potezom htio da postigne. Poslije toga, sadasnji predsjednik umjerenog, nezavisnog krila SDA, Rasim Ljajic, dosao je u otvoreni sukob sa svojim dotadasnjim predsjednikom. Na kraju su se formirale cetiri stranke pod okriljem Muslimanskog nacionalnog vijeca. Kljucno pitanje koje su postavljale vanstranacke licnosti glasilo je: "Da li Ugljanin radikalnim izjavama radi direktno za rezim, jer daje povoda represijama, ili zeli da bude politicki prisutan po svaku cijenu"? Njegovi dobri poznavaoci tvrdili su da se radi i o jednom i o drugom. Uostalom, vlastima je, istini za volju, pocela da smeta razlozna i pragmaticna politika Rasima Ljajica, koji je cak uspio da uspostavi dijalog i s predstavnicima Vlade, mada na kraju od toga nije bilo nista. Drugim rijecima; odgovarao im je vise politicar koji "stalno talasa" sto, opet, daje povoda da se na Sandzak uvijek motri na poseban nacin i opravdava povecano prisustvo policije i vojske. Izuzetak su tromjesecne demonstracije u najvecem broju gradova u Srbiji kada su policajci u Sandzaku "bili rijetkost".

(Nastavlja se)