Dr Novak Pribicevic, clan Foruma za medjunarodne odnose, o izborima u Albaniji

U albanskom drustvu jos uvijek je u toku proces politickog sazrijevanja koji ce tek u doglednoj buducnosti stvoriti realan prostor za klasicna politicka usmjerenja i diferencijacije. Danas je snazno bunt usmjeren prije svega prema neodloznim drustvenim promjenama

Pobjeda Socijalisticke partije Fatosa Nanoa, reformisanih nasljednika ozloglasene Partije rada Envera Hodze, mogla bi se dozivjeti kao prvorazredno iznenadjenje, kada se nezavistan promatrac prisjeti iskustva koje je albanski narod imao sa surovim rezimom unutrasnjeg terora i spoljne izolacije vezanim za vise od cetiri decenije njegove vladavine. Mnogi ce se u svijetu, a posbeno kod nas, ponuditi sa vec ovjestalim tumacenjem o ponovnom pobjednickom nastupu ljevice sirom evropskog kontinenta. Takvo objasnjenje cesce proizlazi iz politickih potreba nosioca, nego iz realne procjene stvarnih uzroka i sadrzine nastalih promjena.

U nasim prilikama, kao nedavno poslije pobjede britanskih i francuskih socijalista, takvo tumacenje moglo je da se cuje od strane SPS i narocito JUL-a, uz zanemarivanje cinjenice da niko iz tog pobjednickog fronta i ne pomislja da prihvati pripadnistvo nase tzv. ljevice siroj zajednici evropskih ljevih snaga. Bice interesantno, povodom ishoda albanskih izbora, vidjeti da li cemo dozivjeti od strane istih subjekata ponovno euforicno nazdravljanje pobjedi zamisljenih saveznika.

Pobjeda albanskih socijalista, medjutim, nikako se ne moze pripisivati nekom ponovnom ozivljavanju ljevicarstva, koje je svoje zvjezdane trenutke u Albaniji imalo u okviru njihove antifasisticke borbe u toku Drugog svjetskog rata. Od svega toga ostala je samo razvijena partijska infrastruktura, i mali broj kadrova koji nije bio direktno kompromitiran svojom ulogom u porazenom i odbacenom rezimu i njegovom partijskom, administrativnom i policijskom aparatu. Da je takvih ostalo ipak prilicno i da su im se pridruzili mnogi vjerujuci u prononsirani zaokret prema kursu demokratskih sloboda, trzisne privrede, pravne drzave i vladavine ljudskih prava, pokazuju i rezultati vanrednih izbora od prosle nedelje.

Olako data obecanja

U poljoprivredi, koja je u zavrsnoj fazi rezima Ramiza Alije ipak uglavnom mogla da hrani stanovnistvo osnovnim artiklima, a nesto od ranog povrca i agruma preostajalo je i za izvoz, kroz proces reprivatizacije i dekolektivizacije, mogla je, istina, da bolje posluzi onima koji su ponovo stupili u vlastite posjede, ali je presjecen pritok trznih viskova. Znacajnim, medjutim, otvaranjem zemlje otvoren je sirok prostor za trgovinu i dijelom takodjer za sverc.

Necuveno bogacenje tankog sloja ljudi

Snazno izrazene socijalne tenzije su i u toku ranijih nekoliko godina dovodile do unutrasnjih nemira i sukoba. U zemlji u kojoj je smjena ranijeg komunistickog rezima i uspostavljanje parlamentarnog visepartijskog sistema prosla, prakticno bez ljudskih zrtava, sada su oko podjele humanitarne pomoci i prilikom provala u drzavna skladista hrane pocele da padaju glave u razmjerama koje su dovele do prve inostrane intervencije italijanskih policijskih snaga na zahtjev albanske vlade.

Slijedeci korak, u takvom privrednom i politickom sistemu u kojem je zakocen proces tek zapocete tranzicije, bio je mislim neizbjezan, a nama u vlastitom iskustvu dobro poznat.

Sveopsti zahtevi za smenu rezima

Potpuni raspad svih vazecih institucionalnih struktura, ukljucujuci i redovne armijske jedinice i skladista, dovelo je do neopisive desiminacije uskladistenog oruzja, do nivoa na kojem je svaki treci gradjanin Albanije dosao u posjed razlicitih sredstava masovnog unistavanja. To je, na zalost, proizvelo i masovne sukobe u kojima je vise od 1500 Albanaca izgubilo zivote, a jos znatno veci broj je ponjeo trajne povrede.

Kakvu je dublju konotaciju moguce pripisati ovim dramaticnim i po posljedicama tragicnim dogadjajima, kao i od medjunarodne zajednice nametnutim vanrednim izborima? Mislim da ni u kojem pogledu ne moze biti govora o lijevom ili bilo kojem drugom jasno oznacenom opredijeljenju albanskog politickog i birackog tijela. U tom drustvo u toku je jos uvijek onaj proces politickog sazrijevanja koji ce tek u doglednoj buducnosti stvoriti realan prostor za klasicna politicka usmjerenja i deferencijacije. Danas je snazan popularni bunt usmjeren, prije svega, prema hitnom i imperativnom zahtijevu za neodloznim drustvenim promjenama. Nisu artikulirana preciznija utanacenja u pogledu pravaca zeljenog razvoja. Jasno je, medjutim, da ne moze biti mirenja sa nastavljanjem tekuceg nesnosljivog stanja.

Neophodno stvoriti koaliciju

Da li ce takav krupan i korijenit poduhvat biti moguc sa sadasnjim, ovim izborima stvorenim rasporedom politickih snaga je veliko pitanje. Pri tome je sasvim nebitno da li ce se pokusati sa modelom kohabitacije ili ce predsjednik Sali Berisa izvrsiti data obecanja u povlacenju u slucaju izbornog poraza njegove stranke. Po mojem misljenju, prije se moze ocekivati, nakon neophodne unutrasnje konsolidacije, i formulisanja stvarnih programskih alternativa, da ce tek novi izbori za godinu ili godinu i po dana, stvoriti kompetentnu i operativnu kompetentnu politicku konstelaciju sposobnu za suocavanje sa takvim historijskim izazovom.

No, to je naravno, stvar buducnosti. Ono sto mislim da je vazno naglasiti danas jeste neosporna cinjenica da brza i temeljita stabilizacija, kojoj ce sigurno doprinijeti direktnom materijalnom pomoci, kao i zadrzavanjem multilateralnih oruzanih snaga i kljucni faktori medjunarodnih odnosa, nije samo u interesu gradjana Albanije, vec takodjer i svih zemalja iz njenog okruzenja, ukljucujuci i SR Jugoslaviju. Zato bi svaki moguci doprinos toj stabilizaciji bio ne samo znak spremnosti za normalne odnose susjeda, vec takodjer i pokazatelj ispravnog razumijevanja sopstvenog interesa.